"RATOVI NA PROSTORU BIVŠE JUGOSLAVIJE"
"UVOD U GLOBALIZACIJU RATOVA"
I.
"Uzroci ratova na prostoru bivše Jugoslavije svakako su diso-lucioni procesi u jugoslavenskom društvu,koji su korespondirali s urušavanjem socijalističkih uređenja na istoku Evrope i u Sovjetskom Savezu,nekad "prvoj zemlji socijalizma",jednoj od dvije supersile koje su bile predvodnice vojnopolitičke podjele svijeta i "hladnog rata" nakon Drugog svjetskog rata.
Da se nije raspao socijalizam u zemljama sovjetskog bloka,vjerojatno se ne bi raspao ni socijalizam u Jugoslaviji,koja je od tog bloka 1948. godine bila osuđena i odbačena,a koji je - taj socijalizam u Jugoslaviji - uvelike postao specifičan i po institucionalnim rješenjima i po proklamacijama (samoupravljanje,nesvrstanost,odnosno ne-pripadanje dominantnim vojno-političkim blokovima).
Onoliko koliko je i u Jugoslaviji iščezavala socijalistička perspektiva,odnosno onoliko koliko je i ona,kao etnički složena zajednica,sa šest etnosa koji su bili i konstituensi njezinih šest federalnih država - članica, postajala neotporna na "tranziciju" iz socijalizma,onakvog kakav je bio,u kapitalizam,onakav kakav će biti, događala se i etno-nacionalizacija društva ili društava(termin Silvana Bolčić),a koja se izrazila i u provalama nasilja i ratovima.
U svijetu,a i na samom prostoru bivše Jugoslavije,već se pojavilo, ugledalo svjetlo dana,najmanje hiljadu i po knjiga(doduše,nitko još nije sačinio potpunu bibliografiju)o tome što se to sve zbivalo i zbilo na prostoru od Triglava do Đevđelije u vremenu od 1991. do 2001. godine,a da usprkos tome nedostaju iole pouzdani odgovori.
A održano je i bezbroj skupova poput ovog našeg,koji su organizatori naslovili "Ratovi u Jugoslaviji 1991.-1999.",na kojima se tragalo i još traga za istinom.
Kao što to čine i drugi,a u situaciji kada nam mnogo toga što se zbivalo,a nije bilo pred očima javnosti, i do danas ostaje nerazotkriveno,i ja ću u ovoj prilici više iznositi tvrdnje na osnovu vlastitog uvida u to kako su stvari stajale i kako stoje,pa i kako bi mogle stajati,nego što ću se upuštati u moguće redanje detalja iz mozaika zbivanja,a koji se mogu ilustrirati navođenjem već poznatih činjenica i citiranjem raznih izjava.
Iznijet ću,zapravo, deset svojih teza koje neću posebno obrazlagati.
Prvu sam tezu:
već uvodno izrekao,a sažimam je u slijedeću konstataciju:
bivša se Jugoslavija ne bi raspala,da se nije raspao istočni,sovjetski vojno-politički blok,kojem ona inače nije pripadala,već je bila something between,pa je upravo bipolarna struktura svijeta bila i brana njezinoj dezintegraciji.
Jedan je vojno-politički blok,naime,vodio računa da onaj drugi blok Jugoslaviju ne "proguta" ili pak "razvali".
Druga je moja teza:
bivša se Jugoslavija ne bi raspala da to nije želio Zapad,kao pobjednik u hladnom ratu,kao blok koji je uspio da iscrpi i obori protivnika i bez vrućeg rata.
Štoviše,Zapad je radio na slabljenju i dezintegraciji i bivše Jugoslavije daleko prije nego je došlo do rušenja Berlinskog zida,samo što mu je to bio sekundarni cilj u odnosu na dezintegraciju i raspad Sovjetskog Saveza i njegovog vojno-političkog bloka.
Treća je teza:
do osamostaljenja četiri članice nekadašnje šesteročlane federacije i neželjene samostalnosti federacije dvije preostale članice,koje su do daljnjeg ostale zajedno,došlo bi i da nije bilo snažnih nacionalističkih pokreta koji su tu šesteročlanu federaciju iznutra rastakali,iako su ti pokreti skrivili krvave sukobe,kojima možda još i nije kraj.
Jer,jedino u ratovima koje su raspirili ti su nacionalistički pokreti svoj zajednički poraz u Drugom svjetskom ratu mogli pretvoriti u svoje međusobne "pobjede",ali i u pobjedu nad jedinstvenim antifašističkim i antinacionalističkim pokretom koji ih je bio porazio i koji je narode Jugoslavije bio povezao vizijom zajedničkog života,u njihovoj ravnopravnosti,a u socijalističkoj perspektivi.
Četvrta teza:
ratovi na prostoru bivše Jugoslavije,a može ih još biti,predigra su ili uvertira u ratove koji će se bar u idućih pola stoljeća odigravati diljem svijeta,u procesu "mrvljenja" čovječanstva možda i u oko 500 etničkih ili nacionalnih država i državica,a kako bi najmoćnija država na svijetu SAD,predvodeći savez sedam-osam moćnih država,ili i sama, postigla tzv.globalizaciju po svojoj mjeri i u svom interesu.
Nekadašnji generalni sekretar Ujedinjenih nacija Butros Gali prognozirao je da bi se u svijetu moglo pojaviti i 400 nacionalnih država.
No,sada je već 197 članica Ujedinjenih nacija,a velika većina njih nije nacionalno homogena i u načelu je podložna cijepanju.
Nitko,dakako,i ne pomišlja na osamostaljenje bilo koje od 50 država SAD,a bogme niti na otcjepljenje bilo kojeg dijela Velike Britanije, Francuske,Kanade,Italije,Njemačke,Japana.
Ali ne samo što se pomišlja na "čerupanje" Rusije,već se na to i išlo u vremenu prije 11.septembra 2001. godine(da bi se sada hrvanje s njom ubacilo u kolotečine svjetskog antiterorističkog saveza).
A i Kinu bi se rado vidjelo dezintegriranu,uz to što se podržava nezavisnost Tajvana.
Ni jedna druga teritorijalno i demografski velika zemlja(Indija, Indonezija,Pakistan,Brazil,Nigerija)nije izuzeta iz planova moćnog i moćnih kontrolora i upravljača sada ne više bipolarnog svijeta,da ju se,ako zatreba,izloži dezintegraciji,putem izazivanja kriza i upravljanja krizama,a i raznih oblika i metoda pritisaka i iznurivanja.
Peta teza:
zbivanja na prostoru bivše Jugoslavije ne samo da su održala već su i osnažila jedini preostali moćni vojni savez na svijetu,NATO,te mu omogućila da formulira novu doktrinu,u ime koje prisvaja sebi pravo da silom oružja intervenira gdje god to poželi,osim u Kini,koju je nemoguće iole trajnije pokoriti,a i u Rusiji,kako god je ona bačena u prašinu,jer bi time bio izazvan i svjetski termonuklerani rat.
NATO je pribjegao i humanom militarizmu (pojam Chomskog)u slučaju napada iz zraka na vojne i civilne ciljeve u sadašnjoj SR Jugoslaviji.
Nakon 11.septembra 2001. godine,a u kontekstu i sadašnjeg bombardiranja Afganistana,koje SAD izvodi tek uz neznatnu potporu Velike Britanije,NATO,izgleda,neće toliko trebati jedinoj današnjoj supersili,kako bi bombama i raketama sređivala stvari po drugim kontinentima,ali on u svakom slučaju ostaje instrument za držanje Evrope u političkoj pa i svakoj drugoj pokornosti.
Šesta teza:
strane intervencije na prostoru bivše Jugoslavije,koje su u početku bile diplomatske i stražareće u vojnom smislu,da bi se 1995.godine pretvorile i u vojne intervencije NATO-a,te onda i u raspoređivanje oko 80.000(sada nešto manje) stranih vojnika u BiH,na Kosovo i u Makedoniju,evidentno su,dakle,poslužile za učvršćivanje dominantne pozicije jedine supersile na čitavom starom kontinentu,odnosno za dovođenje cijele Evrope u položaj političke kolonije Ujka Sama,za istjerivanje sada bez sumnje dovoljno pokorne i nekomunističke Rusije iz same Evrope,a još više za suzbijanje jednog novog njemačkog Drang nach Ostena,doduše,ne više topovima i tenkovima već osvajanjem i kontrolom tržišta.
Sedma teza:
sudbina naroda i država na prostoru bivše Jugoslavije u posljednjih desetak godina,a dakako ne samo njihova sudbina,premda je nekako u svijetu bila posebno zapažena(usprkos dugotrajnoj karanteni u koju je stavljen Irak,polustoljetnom jadu Palestine,te epizodama Ruande, Somalije,Sudana,Siera Leonea,Indonezije,a sada i "pacifikacije" i "demokratizacije" Afganistana),bjelodano pokazuje da vrijeme poigravanja sudbinama malih zemalja i naroda nije prošlo,te da o njihovom samoodlučivanju ni danas ni sutra nema ni govora.
Ako su narodi koji su živjeli u granicama bivše Jugoslavije neko vrijeme i mislili da su,ujedinjeni u federaciji,i ravnopravni i suvereni,u svijetu priznati i poštovani,sposobni za neku kreaciju,a ne jedino za destrukciju u međusobnim kavgama,sada su već osjetili da sami ni o čemu bitnom ne odlučuju,kako svaki u svojoj formalno suverenoj državi,tako i svi zajedno u regiji pod međunarodnim protektoratom.
Osma teza:
i na primjeru naroda i država na prostoru bivše Jugoslavije,kao i na primjeru svih tzv.tranzicijskih zemalja,pokazuje se i već se pokazalo da tzv.tranzicija vodi jedino u divlji kapitalizam svjetske periferije, u razaranje umjesto u razvoj proizvodnih snaga,u pauperizaciju tj.osiromašenje velike većine ljudi umjesto u blagostanje,u demokraturu umjesto u demokraciju.
"Tranzicija" nije ništa drugo nego prevođenje zemalja,u kojima se urušio državni socijalizam (a jedino u bivšoj Jugoslaviji socijalizam se bio počeo deetatizirati) u zemlje strukturalne nerazvijenosti unutar današnjeg procesa globalizacije,to jest podvrgavanja najzad cijelog globusa potrebama i interesima "centra" kapitalizma za prisvajanjem viška vrijednosti mimo barijera nacionalnih tržišta,a na svjetskom tržištu.
Deveta teza:
narodi i sada formalno suverene države na prostoru bivše Jugoslavije, svatko ponaosob i svi zajedno,a strpani u "crnu rupu" Evrope,našli su se,eto,na "bespuću (ili bespućima)povijesne zbiljnosti"(da upotrebimo nebuloznu krilaticu Franje Tuđmana);umjesto da u svojim više ili manje etnički čistim nacionalnim državama počnu živjeti u blagostanju,sve više njihovih pripadnika i građana kao da žele da pobjegnu iz svoje domovine,otadžbine,tatkovine,sa babovine,iz svog etnosa,roda i plemena; dakako,velika većina nema kamo da bježi niti može,a na stranu to što se ako ne velika a ono apsolutna većina u svakom narodu još hrani domoljubljem i rodoljubljem i napaja mržnjom prema onima s kojima se do jučer živjelo u zajedničkoj kući.
Deseta teza:
to što se dogodilo i događa narodima i državama na prostoru bivše Jugoslavije jest lokalno,ali je izvedeno iz globalnog,pa je utoliko ono što se ovdje događalo i dogodilo epizoda u globalnom slijedu stvari;bivša Jugoslavija činila je tek 549.komadić svjetskog kopna,a u njoj je živjelo tek 0,65 posto svjetskog stanovništva;sada posvađani ili bar međusobno distancirani,a formalno samostalni,svi su narodi i sve države višestruko sitniji, toliko sitni da u globalnim razmjerima nitko za njih i ne zna i ne mari osim kao za objekat ili objekte patronatstva,a zbog lošeg ponašanja."
II
"A što su narodi i države na prostoru bivše Jugoslavije dobili,a što su izgubili u proteklih desetak godina međusobnih ratova i stranih vojnih intervencija,raspadom šestočlane federacije i proklamiranjem samostalnih država?
Prvo,
dobili su tranziciju,to jest proces povratka iz još nerazvijenog socijalizma u kapitalizam prvobitne akumulacije,uz institucionalne reforme koje bi trebale dovesti do uspostavljanja jedino privatnog uz nešto državnog vlasništva.
Drugo,
dobili su višepartijsku demokraciju,koja se nevjerojatno rascvjetala:
Na prostoru bivše Jugoslavije danas postoji najmanje oko 600 političkih partija,dok je u vrijeme "komunističkog jednoumlja"postojala samo jedna,tobože svemoćna,mada se raspala od nemoći,a u njoj su bili bezmalo svi koji danas predvode sve te brojne partije.
No,da s demokracijom na ovim prostorima ne stoji baš najbolje pokazuje i poruka koju je svojedobno uputio glavni tajnik NATO-a Robertson (netom što je došao na tu dužnost,u jesen 1999. godine):
"NATO će osigurati demokraciju na Balkanu!"
Bogme,NATO tu demokraciju,pa ma kakva da je,osigurava sa nekoliko desetina hiljada vojnika u BiH, na Kosovu i u Makedoniji.
A ako zatreba,on će vojnike poslati i drugdje diljem "zapadnog Balkana".
Ako ne svi,a ono neki narodi koji su živjeli u bivšim članicama bivše jugoslavenske federacije sada su sretni ili glume da su sretni u svojim međunarodno priznatim nacionalnim državama.
To se posebno odnosi na Slovence i Hrvate,a ne,recimo,i na Makedonce.
U Bosni i Hercegovini zasad,izgleda,nisu sretni ni Bošnjaci ni Srbi ni Hrvati.
Srbi i Crnogorci ostadoše u krnjoj Jugoslaviji,ali se upravo svađaju radi diobe.
Albanci nemaju baš razloga da se osjećaju dobro u kosovskom protektoratu,a na jugu Srbije,te u Makedoniji ne prestaju sa diverzijama i pobunama protiv srpske i makedonske države.
Srbi su u većini silom ili milom otišli iz Hrvatske.
Njihov se broj u Bosni i Hercegovini prepolovio.
Na Kosovu ih je ostalo nešto malo u faktičnim rezervatima pod stranom zaštitom.
Sadašnja SR Jugoslavija je dvonacionalna država,izložena opasnosti dezintegracije,a uz to nacionalne manjine čine trećinu njezinog stanovništva.
Ako smo realisti pa uzmemo da je Kosovo,pod upravom UN i u zagrljaju NATO-a,već otišlo iz nje,onda,doduše,pripadnici nacionalnih manjina čine desetinu njenog stanovništva.
Bošnjaci - Muslimani Bosnu i Hercegovinu drže,izgleda,najviše svojom, ali je ona zasad više međunarodni protektorat nego iole realna i suverena država,a nije i ne može biti ni jednonacionalna već tronacionalna,mada tamošnji Hrvati i Srbi svoju sudbinu više vežu za države u kojima žive njihove nacionalne matice,Hrvatsku i Srbiju.
Makedonija je svakako nacionalna država makedonskog naroda,no nad njom i dalje vreba opasnost izbijanja rata između Makedonaca i Albanaca, koji je inače nedavno već bio izbio i jedva je ugašen nastojanjima izvana.
Dakle,tu su dvije nacionalne države,koje su uspjele provesti etničko čišćenje(Slovenija ispod žita,poslovenčivanjem "južnjaka" ili uskra-ćivanjem državljanstva,a Hrvatska raznim diskriminacijama,te "blje-skovima" i "olujama").
Tri države su dalje nacionalno složene,ali priča o njima možda još nije završena.
Svi su se narodi u bivšoj Jugoslaviji osjećali ugnjeteni i od drugih ugroženi.
Za neke je ona bila "vještačka tvorevima"(takvom ju je na jednom skupu u Rimu 1993. godine označio i Kiro Gligorov),zabluda,tamnica,a sada neki uživaju ili bar misle da uživaju u svojim nacionalnim državama, dok drugi još uvijek snuju da se u njima ipak nađu;ispunjeni mržnjom i podozrivošću prema drugima,žele da se konačno i za svagda razgraniče, mada granice nitko s nikim još nije konačno utanačio.
Sve se države - sljednice bivše Jugoslavije nude Evropi i za njom silno čeznu,kao da u Evropi nisu odvajkada;dvije uporno dokazuju da nisu na Balkanu i da s Balkanom njihova duhovnost i kultura nemaju nikakve veze (ne i trgovina!),a tri s Balkana ne mogu nikako pobjeći i kada bi htjele.
Kako sada stvari stoje,jedna od njih,Slovenija,u Evropsku bi uniju mogla biti primljena najranije 2006. godine,a ostale,uključujući i Makedoniju i Hrvatsku koje su sa EU potpisale sporazum o pridruživanju, tko zna kada,i vjerojatno zajedno,a kada se i ako se posve urazume po evropskim mjerilima.
A što su u proteklih deset (i više) godina narodi i države na prostoru bivše Jugoslavije izgubili?
Većina je izgubila dosta ljudi i dosta teritorija.
Slovenaca gotovo da i nema u drugim zemljama koje su bile u sastavu bivše Jugoslavije.
Hrvata gotovo više i nema na 80 posto teritorija BiH.
Broj Srba u Hrvatskoj spao je na jednu trećinu,u Bosni i Hercegovinu na polovicu,na Kosovu na petinu.
Albancima ne cvjetaju ruže u dijasporama koje su imali po cijeloj bivšoj Jugoslaviji.
U ratovima i etničkim čišćenjima 1991.-2001. godine ukupno je nepo-sredno stradalo ili pogođeno četiri do pet milijuna ljudi.
Radi se o poginulima,ubijenima i ranjenima,prognanicima i izbjegli-cama,raseljenima,onima kojima su popapljene kuće i uništena imanja.
Društveni proizvod je negdje pao i na razinu iz oko 1960. godine,a posvuda je,osim u Sloveniji,još ispod razine iz 1989. godine.
Uvelike je provedena dezindustrijalizacija.
Nazadovali su obrazovanje,zdravstvo,kultura i znanost.
Došlo je do unazađivanja svih sadržaja ranije već dostignutog civilizacijskog života,uz povratak na rođačku povezanost,koja se "modernizira" u pravcu klanovsko-mafijaškog organiziranja.
Broj nezaposlenih povećao se sa oko 700.000 na više od tri milijuna.
Broj penzionera više se nego udvostručio.
Oko šest od oko dvadeset četiri milijuna ljudi gladuje ili je polugladno.
Nastali su veliki lomovi u vrednosnim orijentacijama;u prvi plan su izbile etnička i vjerska pripadnost,no posrijedi je bila i još je "populistička mobilizacija" u korist etnosa i vjere,a na što su zaigrale staro-nove političke i kulturne elite.
Kakva je pak bliža budućnost ljudi i naroda na prostoru bivše Jugoslavije?
Usudio bih se reći:
Ona će biti u znaku nesposobnosti i nemogućnosti odlučivanja o sebi, svojim interesima i poslovima,u znaku relativne dugotrajnosti protektorata moćnika izvana,a u banana-republikama.
Sve će se drastičnije osjećati posljedice "divljeg kapitalizma".
Ako prostor bivše Jugoslavije ponovo ne integrira Evropa,ne u smislu bilo kakve nove državne zajednice,javljat će se novi sukobi,čak i oružani.
No,ostaje otvoreno pitanje,da li će se integrirati i Evropa,pa u tom smislu uzeti pod svoje i cijeli ovaj prostor,ili će i ona kao kontinent u neku ruku ostati politička kolonija jedine supersile,koja svijet zasad uređuje po svojoj volji i u skladu sa svojim interesima."
PROF.DR.STIPE ŠUVAR
Prema relevantnoj literaturi, globalizacija se ne javlja samo u ekonomiji i financijama, već i u medijima, na kulturnoj razini, u politici, ratu, migracijama i okolišu.
Vidjeti: David Held i drugi: Global Transformation - politics, economics and culture, England Polity Press, Cambridge 1999, str. 16.