Sie sind vermutlich noch nicht im Forum angemeldet - Klicken Sie hier um sich kostenlos anzumelden  
D I S K U S I O N I F O R U M SFRJ4ever Sve u vezi SFRJ pisite na ovom Forumu. Ako ste primetili sve republike imaju svoj diskusioni forum,tako mozete sve teme konkretno da piste u onom delu koji pripada uz odredjenu republiku.
Sie können sich hier anmelden
Dieses Thema hat 3 Antworten
und wurde 774 mal aufgerufen
 Socijalisticka Federativna Republika Jugoslavija
JugoHrvat Offline




Beiträge: 160

28.01.2005 17:40
SFRJ antworten

"RATOVI NA PROSTORU BIVŠE JUGOSLAVIJE"


"UVOD U GLOBALIZACIJU RATOVA"


I.


"Uzroci ratova na prostoru bivše Jugoslavije svakako su diso-lucioni procesi u jugoslavenskom društvu,koji su korespondirali s urušavanjem socijalističkih uređenja na istoku Evrope i u Sovjetskom Savezu,nekad "prvoj zemlji socijalizma",jednoj od dvije supersile koje su bile predvodnice vojnopolitičke podjele svijeta i "hladnog rata" nakon Drugog svjetskog rata.

Da se nije raspao socijalizam u zemljama sovjetskog bloka,vjerojatno se ne bi raspao ni socijalizam u Jugoslaviji,koja je od tog bloka 1948. godine bila osuđena i odbačena,a koji je - taj socijalizam u Jugoslaviji - uvelike postao specifičan i po institucionalnim rješenjima i po proklamacijama (samoupravljanje,nesvrstanost,odnosno ne-pripadanje dominantnim vojno-političkim blokovima).

Onoliko koliko je i u Jugoslaviji iščezavala socijalistička perspektiva,odnosno onoliko koliko je i ona,kao etnički složena zajednica,sa šest etnosa koji su bili i konstituensi njezinih šest federalnih država - članica, postajala neotporna na "tranziciju" iz socijalizma,onakvog kakav je bio,u kapitalizam,onakav kakav će biti, događala se i etno-nacionalizacija društva ili društava(termin Silvana Bolčić),a koja se izrazila i u provalama nasilja i ratovima.

U svijetu,a i na samom prostoru bivše Jugoslavije,već se pojavilo, ugledalo svjetlo dana,najmanje hiljadu i po knjiga(doduše,nitko još nije sačinio potpunu bibliografiju)o tome što se to sve zbivalo i zbilo na prostoru od Triglava do Đevđelije u vremenu od 1991. do 2001. godine,a da usprkos tome nedostaju iole pouzdani odgovori.

A održano je i bezbroj skupova poput ovog našeg,koji su organizatori naslovili "Ratovi u Jugoslaviji 1991.-1999.",na kojima se tragalo i još traga za istinom.

Kao što to čine i drugi,a u situaciji kada nam mnogo toga što se zbivalo,a nije bilo pred očima javnosti, i do danas ostaje nerazotkriveno,i ja ću u ovoj prilici više iznositi tvrdnje na osnovu vlastitog uvida u to kako su stvari stajale i kako stoje,pa i kako bi mogle stajati,nego što ću se upuštati u moguće redanje detalja iz mozaika zbivanja,a koji se mogu ilustrirati navođenjem već poznatih činjenica i citiranjem raznih izjava.

Iznijet ću,zapravo, deset svojih teza koje neću posebno obrazlagati.

Prvu sam tezu:

već uvodno izrekao,a sažimam je u slijedeću konstataciju:

bivša se Jugoslavija ne bi raspala,da se nije raspao istočni,sovjetski vojno-politički blok,kojem ona inače nije pripadala,već je bila something between,pa je upravo bipolarna struktura svijeta bila i brana njezinoj dezintegraciji.

Jedan je vojno-politički blok,naime,vodio računa da onaj drugi blok Jugoslaviju ne "proguta" ili pak "razvali".

Druga je moja teza:

bivša se Jugoslavija ne bi raspala da to nije želio Zapad,kao pobjednik u hladnom ratu,kao blok koji je uspio da iscrpi i obori protivnika i bez vrućeg rata.

Štoviše,Zapad je radio na slabljenju i dezintegraciji i bivše Jugoslavije daleko prije nego je došlo do rušenja Berlinskog zida,samo što mu je to bio sekundarni cilj u odnosu na dezintegraciju i raspad Sovjetskog Saveza i njegovog vojno-političkog bloka.

Treća je teza:

do osamostaljenja četiri članice nekadašnje šesteročlane federacije i neželjene samostalnosti federacije dvije preostale članice,koje su do daljnjeg ostale zajedno,došlo bi i da nije bilo snažnih nacionalističkih pokreta koji su tu šesteročlanu federaciju iznutra rastakali,iako su ti pokreti skrivili krvave sukobe,kojima možda još i nije kraj.

Jer,jedino u ratovima koje su raspirili ti su nacionalistički pokreti svoj zajednički poraz u Drugom svjetskom ratu mogli pretvoriti u svoje međusobne "pobjede",ali i u pobjedu nad jedinstvenim antifašističkim i antinacionalističkim pokretom koji ih je bio porazio i koji je narode Jugoslavije bio povezao vizijom zajedničkog života,u njihovoj ravnopravnosti,a u socijalističkoj perspektivi.

Četvrta teza:

ratovi na prostoru bivše Jugoslavije,a može ih još biti,predigra su ili uvertira u ratove koji će se bar u idućih pola stoljeća odigravati diljem svijeta,u procesu "mrvljenja" čovječanstva možda i u oko 500 etničkih ili nacionalnih država i državica,a kako bi najmoćnija država na svijetu SAD,predvodeći savez sedam-osam moćnih država,ili i sama, postigla tzv.globalizaciju po svojoj mjeri i u svom interesu.

Nekadašnji generalni sekretar Ujedinjenih nacija Butros Gali prognozirao je da bi se u svijetu moglo pojaviti i 400 nacionalnih država.

No,sada je već 197 članica Ujedinjenih nacija,a velika većina njih nije nacionalno homogena i u načelu je podložna cijepanju.

Nitko,dakako,i ne pomišlja na osamostaljenje bilo koje od 50 država SAD,a bogme niti na otcjepljenje bilo kojeg dijela Velike Britanije, Francuske,Kanade,Italije,Njemačke,Japana.

Ali ne samo što se pomišlja na "čerupanje" Rusije,već se na to i išlo u vremenu prije 11.septembra 2001. godine(da bi se sada hrvanje s njom ubacilo u kolotečine svjetskog antiterorističkog saveza).

A i Kinu bi se rado vidjelo dezintegriranu,uz to što se podržava nezavisnost Tajvana.

Ni jedna druga teritorijalno i demografski velika zemlja(Indija, Indonezija,Pakistan,Brazil,Nigerija)nije izuzeta iz planova moćnog i moćnih kontrolora i upravljača sada ne više bipolarnog svijeta,da ju se,ako zatreba,izloži dezintegraciji,putem izazivanja kriza i upravljanja krizama,a i raznih oblika i metoda pritisaka i iznurivanja.

Peta teza:

zbivanja na prostoru bivše Jugoslavije ne samo da su održala već su i osnažila jedini preostali moćni vojni savez na svijetu,NATO,te mu omogućila da formulira novu doktrinu,u ime koje prisvaja sebi pravo da silom oružja intervenira gdje god to poželi,osim u Kini,koju je nemoguće iole trajnije pokoriti,a i u Rusiji,kako god je ona bačena u prašinu,jer bi time bio izazvan i svjetski termonuklerani rat.

NATO je pribjegao i humanom militarizmu (pojam Chomskog)u slučaju napada iz zraka na vojne i civilne ciljeve u sadašnjoj SR Jugoslaviji.

Nakon 11.septembra 2001. godine,a u kontekstu i sadašnjeg bombardiranja Afganistana,koje SAD izvodi tek uz neznatnu potporu Velike Britanije,NATO,izgleda,neće toliko trebati jedinoj današnjoj supersili,kako bi bombama i raketama sređivala stvari po drugim kontinentima,ali on u svakom slučaju ostaje instrument za držanje Evrope u političkoj pa i svakoj drugoj pokornosti.

Šesta teza:

strane intervencije na prostoru bivše Jugoslavije,koje su u početku bile diplomatske i stražareće u vojnom smislu,da bi se 1995.godine pretvorile i u vojne intervencije NATO-a,te onda i u raspoređivanje oko 80.000(sada nešto manje) stranih vojnika u BiH,na Kosovo i u Makedoniju,evidentno su,dakle,poslužile za učvršćivanje dominantne pozicije jedine supersile na čitavom starom kontinentu,odnosno za dovođenje cijele Evrope u položaj političke kolonije Ujka Sama,za istjerivanje sada bez sumnje dovoljno pokorne i nekomunističke Rusije iz same Evrope,a još više za suzbijanje jednog novog njemačkog Drang nach Ostena,doduše,ne više topovima i tenkovima već osvajanjem i kontrolom tržišta.

Sedma teza:

sudbina naroda i država na prostoru bivše Jugoslavije u posljednjih desetak godina,a dakako ne samo njihova sudbina,premda je nekako u svijetu bila posebno zapažena(usprkos dugotrajnoj karanteni u koju je stavljen Irak,polustoljetnom jadu Palestine,te epizodama Ruande, Somalije,Sudana,Siera Leonea,Indonezije,a sada i "pacifikacije" i "demokratizacije" Afganistana),bjelodano pokazuje da vrijeme poigravanja sudbinama malih zemalja i naroda nije prošlo,te da o njihovom samoodlučivanju ni danas ni sutra nema ni govora.

Ako su narodi koji su živjeli u granicama bivše Jugoslavije neko vrijeme i mislili da su,ujedinjeni u federaciji,i ravnopravni i suvereni,u svijetu priznati i poštovani,sposobni za neku kreaciju,a ne jedino za destrukciju u međusobnim kavgama,sada su već osjetili da sami ni o čemu bitnom ne odlučuju,kako svaki u svojoj formalno suverenoj državi,tako i svi zajedno u regiji pod međunarodnim protektoratom.

Osma teza:

i na primjeru naroda i država na prostoru bivše Jugoslavije,kao i na primjeru svih tzv.tranzicijskih zemalja,pokazuje se i već se pokazalo da tzv.tranzicija vodi jedino u divlji kapitalizam svjetske periferije, u razaranje umjesto u razvoj proizvodnih snaga,u pauperizaciju tj.osiromašenje velike većine ljudi umjesto u blagostanje,u demokraturu umjesto u demokraciju.

"Tranzicija" nije ništa drugo nego prevođenje zemalja,u kojima se urušio državni socijalizam (a jedino u bivšoj Jugoslaviji socijalizam se bio počeo deetatizirati) u zemlje strukturalne nerazvijenosti unutar današnjeg procesa globalizacije,to jest podvrgavanja najzad cijelog globusa potrebama i interesima "centra" kapitalizma za prisvajanjem viška vrijednosti mimo barijera nacionalnih tržišta,a na svjetskom tržištu.

Deveta teza:

narodi i sada formalno suverene države na prostoru bivše Jugoslavije, svatko ponaosob i svi zajedno,a strpani u "crnu rupu" Evrope,našli su se,eto,na "bespuću (ili bespućima)povijesne zbiljnosti"(da upotrebimo nebuloznu krilaticu Franje Tuđmana);umjesto da u svojim više ili manje etnički čistim nacionalnim državama počnu živjeti u blagostanju,sve više njihovih pripadnika i građana kao da žele da pobjegnu iz svoje domovine,otadžbine,tatkovine,sa babovine,iz svog etnosa,roda i plemena; dakako,velika većina nema kamo da bježi niti može,a na stranu to što se ako ne velika a ono apsolutna većina u svakom narodu još hrani domoljubljem i rodoljubljem i napaja mržnjom prema onima s kojima se do jučer živjelo u zajedničkoj kući.

Deseta teza:

to što se dogodilo i događa narodima i državama na prostoru bivše Jugoslavije jest lokalno,ali je izvedeno iz globalnog,pa je utoliko ono što se ovdje događalo i dogodilo epizoda u globalnom slijedu stvari;bivša Jugoslavija činila je tek 549.komadić svjetskog kopna,a u njoj je živjelo tek 0,65 posto svjetskog stanovništva;sada posvađani ili bar međusobno distancirani,a formalno samostalni,svi su narodi i sve države višestruko sitniji, toliko sitni da u globalnim razmjerima nitko za njih i ne zna i ne mari osim kao za objekat ili objekte patronatstva,a zbog lošeg ponašanja."


II


"A što su narodi i države na prostoru bivše Jugoslavije dobili,a što su izgubili u proteklih desetak godina međusobnih ratova i stranih vojnih intervencija,raspadom šestočlane federacije i proklamiranjem samostalnih država?

Prvo,

dobili su tranziciju,to jest proces povratka iz još nerazvijenog socijalizma u kapitalizam prvobitne akumulacije,uz institucionalne reforme koje bi trebale dovesti do uspostavljanja jedino privatnog uz nešto državnog vlasništva.

Drugo,

dobili su višepartijsku demokraciju,koja se nevjerojatno rascvjetala:

Na prostoru bivše Jugoslavije danas postoji najmanje oko 600 političkih partija,dok je u vrijeme "komunističkog jednoumlja"postojala samo jedna,tobože svemoćna,mada se raspala od nemoći,a u njoj su bili bezmalo svi koji danas predvode sve te brojne partije.

No,da s demokracijom na ovim prostorima ne stoji baš najbolje pokazuje i poruka koju je svojedobno uputio glavni tajnik NATO-a Robertson (netom što je došao na tu dužnost,u jesen 1999. godine):

"NATO će osigurati demokraciju na Balkanu!"

Bogme,NATO tu demokraciju,pa ma kakva da je,osigurava sa nekoliko desetina hiljada vojnika u BiH, na Kosovu i u Makedoniji.

A ako zatreba,on će vojnike poslati i drugdje diljem "zapadnog Balkana".

Ako ne svi,a ono neki narodi koji su živjeli u bivšim članicama bivše jugoslavenske federacije sada su sretni ili glume da su sretni u svojim međunarodno priznatim nacionalnim državama.

To se posebno odnosi na Slovence i Hrvate,a ne,recimo,i na Makedonce.

U Bosni i Hercegovini zasad,izgleda,nisu sretni ni Bošnjaci ni Srbi ni Hrvati.

Srbi i Crnogorci ostadoše u krnjoj Jugoslaviji,ali se upravo svađaju radi diobe.

Albanci nemaju baš razloga da se osjećaju dobro u kosovskom protektoratu,a na jugu Srbije,te u Makedoniji ne prestaju sa diverzijama i pobunama protiv srpske i makedonske države.

Srbi su u većini silom ili milom otišli iz Hrvatske.

Njihov se broj u Bosni i Hercegovini prepolovio.

Na Kosovu ih je ostalo nešto malo u faktičnim rezervatima pod stranom zaštitom.

Sadašnja SR Jugoslavija je dvonacionalna država,izložena opasnosti dezintegracije,a uz to nacionalne manjine čine trećinu njezinog stanovništva.

Ako smo realisti pa uzmemo da je Kosovo,pod upravom UN i u zagrljaju NATO-a,već otišlo iz nje,onda,doduše,pripadnici nacionalnih manjina čine desetinu njenog stanovništva.

Bošnjaci - Muslimani Bosnu i Hercegovinu drže,izgleda,najviše svojom, ali je ona zasad više međunarodni protektorat nego iole realna i suverena država,a nije i ne može biti ni jednonacionalna već tronacionalna,mada tamošnji Hrvati i Srbi svoju sudbinu više vežu za države u kojima žive njihove nacionalne matice,Hrvatsku i Srbiju.

Makedonija je svakako nacionalna država makedonskog naroda,no nad njom i dalje vreba opasnost izbijanja rata između Makedonaca i Albanaca, koji je inače nedavno već bio izbio i jedva je ugašen nastojanjima izvana.

Dakle,tu su dvije nacionalne države,koje su uspjele provesti etničko čišćenje(Slovenija ispod žita,poslovenčivanjem "južnjaka" ili uskra-ćivanjem državljanstva,a Hrvatska raznim diskriminacijama,te "blje-skovima" i "olujama").

Tri države su dalje nacionalno složene,ali priča o njima možda još nije završena.

Svi su se narodi u bivšoj Jugoslaviji osjećali ugnjeteni i od drugih ugroženi.

Za neke je ona bila "vještačka tvorevima"(takvom ju je na jednom skupu u Rimu 1993. godine označio i Kiro Gligorov),zabluda,tamnica,a sada neki uživaju ili bar misle da uživaju u svojim nacionalnim državama, dok drugi još uvijek snuju da se u njima ipak nađu;ispunjeni mržnjom i podozrivošću prema drugima,žele da se konačno i za svagda razgraniče, mada granice nitko s nikim još nije konačno utanačio.

Sve se države - sljednice bivše Jugoslavije nude Evropi i za njom silno čeznu,kao da u Evropi nisu odvajkada;dvije uporno dokazuju da nisu na Balkanu i da s Balkanom njihova duhovnost i kultura nemaju nikakve veze (ne i trgovina!),a tri s Balkana ne mogu nikako pobjeći i kada bi htjele.

Kako sada stvari stoje,jedna od njih,Slovenija,u Evropsku bi uniju mogla biti primljena najranije 2006. godine,a ostale,uključujući i Makedoniju i Hrvatsku koje su sa EU potpisale sporazum o pridruživanju, tko zna kada,i vjerojatno zajedno,a kada se i ako se posve urazume po evropskim mjerilima.

A što su u proteklih deset (i više) godina narodi i države na prostoru bivše Jugoslavije izgubili?

Većina je izgubila dosta ljudi i dosta teritorija.

Slovenaca gotovo da i nema u drugim zemljama koje su bile u sastavu bivše Jugoslavije.

Hrvata gotovo više i nema na 80 posto teritorija BiH.

Broj Srba u Hrvatskoj spao je na jednu trećinu,u Bosni i Hercegovinu na polovicu,na Kosovu na petinu.

Albancima ne cvjetaju ruže u dijasporama koje su imali po cijeloj bivšoj Jugoslaviji.

U ratovima i etničkim čišćenjima 1991.-2001. godine ukupno je nepo-sredno stradalo ili pogođeno četiri do pet milijuna ljudi.

Radi se o poginulima,ubijenima i ranjenima,prognanicima i izbjegli-cama,raseljenima,onima kojima su popapljene kuće i uništena imanja.

Društveni proizvod je negdje pao i na razinu iz oko 1960. godine,a posvuda je,osim u Sloveniji,još ispod razine iz 1989. godine.

Uvelike je provedena dezindustrijalizacija.

Nazadovali su obrazovanje,zdravstvo,kultura i znanost.

Došlo je do unazađivanja svih sadržaja ranije već dostignutog civilizacijskog života,uz povratak na rođačku povezanost,koja se "modernizira" u pravcu klanovsko-mafijaškog organiziranja.

Broj nezaposlenih povećao se sa oko 700.000 na više od tri milijuna.

Broj penzionera više se nego udvostručio.

Oko šest od oko dvadeset četiri milijuna ljudi gladuje ili je polugladno.

Nastali su veliki lomovi u vrednosnim orijentacijama;u prvi plan su izbile etnička i vjerska pripadnost,no posrijedi je bila i još je "populistička mobilizacija" u korist etnosa i vjere,a na što su zaigrale staro-nove političke i kulturne elite.

Kakva je pak bliža budućnost ljudi i naroda na prostoru bivše Jugoslavije?

Usudio bih se reći:

Ona će biti u znaku nesposobnosti i nemogućnosti odlučivanja o sebi, svojim interesima i poslovima,u znaku relativne dugotrajnosti protektorata moćnika izvana,a u banana-republikama.

Sve će se drastičnije osjećati posljedice "divljeg kapitalizma".

Ako prostor bivše Jugoslavije ponovo ne integrira Evropa,ne u smislu bilo kakve nove državne zajednice,javljat će se novi sukobi,čak i oružani.

No,ostaje otvoreno pitanje,da li će se integrirati i Evropa,pa u tom smislu uzeti pod svoje i cijeli ovaj prostor,ili će i ona kao kontinent u neku ruku ostati politička kolonija jedine supersile,koja svijet zasad uređuje po svojoj volji i u skladu sa svojim interesima."


PROF.DR.STIPE ŠUVAR


Prema relevantnoj literaturi, globalizacija se ne javlja samo u ekonomiji i financijama, već i u medijima, na kulturnoj razini, u politici, ratu, migracijama i okolišu.
Vidjeti: David Held i drugi: Global Transformation - politics, economics and culture, England Polity Press, Cambridge 1999, str. 16.

JugoHrvat Offline




Beiträge: 160

07.02.2005 18:34
#2 "29. NOVEMBAR ILI KAKO SU SAMOUPRAVLJACI POSTALI UBICE" antworten

"29.NOVEMBAR

ILI KAKO SU SAMOUPRAVLJAČI POSTALI UBICE"


"Približava se dvadeset i deveti novembar 2004., trinaestogodišnjica nestanka socijalističke i samoupravne Jugoslavije sa balkanskih prostora.

Država rođena u toku oslobodilačkog rata od nacifašizma nestala je ratnom dimu.

Uništena je u dimu u pometnji restauracijskog građanskog rata,rata koji je na ove prostore ponovo instalirao stara zla:kapitalizam,rasizam,sve oblike etničke mržnje i nasilja,vladavinu jačih i bogatijih te grubu silu u odnosu na podanike-građane kao i krajnju servilnost u odnosu na tutore iz "velikog svijeta".

"Kako je to postignuto?"

"Šta se ovdje dogodilo, kako se dogodilo?"

E pa najbolje je to opisao srpski pjesnik Dučić govoreći o jednoj uništenoj fresci iz kosovske baštine:

"Izbodoše ti oči, lepa sliko.
Večeri jedne – kad ne vide niko
Arbanas ti je jedan nožem izbo oči..."

"Jugoslaviji su prvo iskopali oči,jasno njene duhovne oči, oslepivši sve one koji su je dotada vodili i zaslepivši njene narode blještavilom lažnog raja kapitalizma.

Na kormilo lađe dovedeni su zločinci, a dotadašnji kapetani i posada su uklonjeni."

"Kako su to postigli?"

"Neke prevarivši,neke potkupivši,neke prestrašivši,zatim su je sjekli, komadali,čerečili,kasapili,palili, bombardirali."

"Kako su to preživjeli jugoslavenski narodi?"

"A šta je narod,pogotovo mali narod ili mali narodi?"

"Lako ga je omađijati i zatraviti kojekakvim budalaštinama,uvjeriti ga da je napadnut i onda kad je napadač ili obrnuto.

Sve smo to vidjeli i doživjeli na prostorima bivše Jugoslavije.

Neki su preživjeli,neki bogami i nisu,nečije leševe još uvijek traže.

Neke su od nestalih pojele lisce i ostale zvijeri,neki su pobjegli glavom bez obzira i danas skitaju po Evropi i svijetu,a neki žive mirno ili nemirno u drugim domovima ili bez njih,na drugim adresama u drugim mjestima i

zemljama-krvosljednicama bivše domovine.

U svakom slučaju oni koji žive su sretniji dio stanovništva.

Nesretniji su onikojih više nema,iza kojih su ostale ožalošćene porodice ili oni osakaćeni ili oni što su izgubili sve.

Jer svak je izgubio ponešto,nitko iz te bure nije izšao neosakaćen.

Neko je osakaćen vlastitom glupošću,koje je nesvjesan i koju nije u stanju sagledati,jer ga ona stalno vuče dolje,u blato,neki su izgubili iluzije, neki položaje,neki stanove,neki plaću,neki dom,neki domovinu,neki samopuzdanje,neki samopoštovanje

Dobio niko nije ništa,osim šačice razbojnika,ubica,mafijaša i prodanih duša te političkih prostituki niskog i najnižeg ranga.

Godine su prošle,rane su zacijelile,ostali su ožiljci.

Dom je izgorio,izgorjelo radno mesto,izgorjela budućnost djece,ali mnogi su zadovoljni lokalnim dušobrižnicima i duhovnim vođama:

put je uzak i mračan,čak i smrdljiv,ali glavno da je kraj poznat,nitkovluk znan,čak i počinioci – banditi su stari znanci.

Dobro ruje stara krtica – oči joj ionako ne trebaju,dalje od horizonta ne možeš vidjeti.

I da nisu iskopane,horizont bi bio i ostao palanka,malo mjesto,mali prostror,sitne duše,sitni šićari,sitne gadosti,minornost,zabačenost i zatucanost.

Sad je pogodno vrijeme da se iste iživljavaju do mile volje,jer gnjetući nemoćne i ponižavajući se pred silnima ko zna kako ćemo dugo trajati i gdje će nam biti kraj...

Da nema podanika,ne bi bilo ni silnika,a da je sloboda,solidarnost i odgovornost veliko opterećenje,kojeg se brže bolje treba riješiti, jugoslavenski su narodi dobro vidjeli i imali prilike to i isprobati na djelu od godine 1990 nadalje.

Samoupravljači su postali odjednom patriote,domoljubi,rodoljubci i to isključivo do vlastite tarabe,a susjeda su dočekali na nož,onog na nesreću rođenog preko Dunava ili Save nabili su na kolac,natakli na ražanj,pa kad i nisu uspjeli to da urade,počinili su slično:spalili,ubili,otjerali,zatrli...

Čak ih u većini slučajeva nije ni sramota:

neki su dobili vlastite države,kao neko novo ruho,drugi su se riješili genocidnih ili zločinačkih naroda s kojima su morali živjeti u simbiozi,svi su svoja i susjedova posla ispotužakali i izlajali na sve četiri strane svijeta i to u vlastitoj viziji,najčešće lažnoj i pretjeranoj,ispričali ih svima koji su došli u ove krajeve,da zarađuju novac na nesreći budala i nesretnika.

A zlosrećnici su bili pohitali u borbu prije no što su porazmislili,prije no što su im se ohladile glave u kojima ionako nije bilo ničega,a da je nešto i bilo nisu u nastaloj galami bili u stanju da čuju i razumiju jednu jedinu trezvenu riječ.

Kasnije su kazali:

bilo je to ludo vrijeme.

Pa kako vrijeme da bude ludo – ono je naprosto vrijeme.

Ludi mogu biti samo ljudi,koji su u nekom dobu počinili neka luđaštva.

Luđaštva,koja su im se tada činila normalnim,jer i normalnost nije ništa drugo do skup usvojenih predrasuda,shvatanja i predožbi nekog vremena ili neke epohe.

Kad ona prođe te iste predrasude i predodžbe i sudovi postaju besmislenim.

Kad su se dobrovoljci etničkih ratova i etničkih čišćenja te borci za slobodu rodne grude,svi nekadašnji čestiti građani,radni ljudi i samoupravljači rastreznili,smirili i konačno pokušali da dođu k sebi,igra je već bila završena.

Karte su bile podijeljene,ulog odnesen,kolo sreće ih je mimoišlo,zgoditak su dobili drugi.

Nekolicina onih,koji su izvukli aseve iz rukava i dobili ulog danas su milionari.

Ali ti su neznatna manjina.

Većina nije dobila ništa – osim ratničkog staža,a nekako se pokazuje,da taj staž baš i ne nosi mnogo.

On ustvari ne znači ništa drugo do li ubilački staž i ubilačku rabotu i to za tuđ račun.

Ispalo je nekako,da su ubijali,palili protjerivali,a prethodno drekali, prijetili,plašili i nasilnički se ponašali ne na svoju nego na tuđu korist.

Samoupravljači su tako obavili prljav,krvav i nezahvalan posao za nekog drugog."

"A koga su to ubijali,palili,prijetili mu,plašili ga ili se silili nad njim?"

"Pa istog takvog bijednika i nesretnika kakvi su i sami,samo u situaciji i tamo,gdje je taj jadnik bio u manjini,katkad sasvim sam ili malobrojan, često dijete ili nemoćna starčad.

To u tom času nije bilo važno.

Glavno da ga se skine sa spiska,uništi,ubije,protjera:

jedan manje...

Tek poslije su primjetili,da su od samoupravljača postali ubice,a neki bogami i samoubice.

Bilo je bojovnika,i to ne jedan,koji su se,vrativši se iz rata,raznijeli bombom,a bilo je i takvih koji su uselili u tuđe kuće i stanove,a sad se čini da će se i zato polagati račun.

Što je još gore,polaže se račun i za one leševe što su ih pustili Dunavom i Savom i ništa ne pomaže što velečasni ili svećenik ili imam moli za našu stradalu u ratu braću i sudrugove u sramnoj raboti.

Ne oprašta se neprijateljima svojim, iako tako piše u Svetom pismu...

Ko bi bio tako lud da to učini – a pogotovo kad ti je neprijatelj susjed, kojem si zapalio i orobio kuću,odveo kravu,smazao svinju...

Lepa su sela gorila lepo – karteč je letjela po gradovima Bosne,klalo se i ubijalo po mračnim uličicama hrvatskih gradića,visoko su buktali požari vatrom pobjednika popaljene Krajine,a mrznula su se tijela u Bosni pobijenih žrtava i mrzne se po zatvorima onaj tko je pokušao pomiriti Bosance.

I dok su samoupravljači postajali ubice ona nekolicina"mudrih i bistrih" što su na vrijeme shvatili svari oko privatizacija,nove regulacije zemalja i preraspodjele materijalnih dobara,uredno je punila džepove.

Dok se većina samoupravljača bavila nacionalnim pitanjima i pravila "gužvu pred golom",odnosno tačnije rečeno gužve pred različitim golovima,manjina je "počistila stol" i pobrala sa stola sve što je bilo:i ulog i novac i karte i sve baš sve što je nešto vrijedilo...

Za sirotinju nisu ostale ni mrvice."

"Tako su samoupravljači postali ubice i samoubice".

"Godine 1971 jedno je beogradsko pozorište davalo komad pod zanimljivim naslovom:

"Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji".

U toj se porodici događalo svašta,svađali su se i bili.

Kako to obično biva otac se prepirao s majkom,a djeca,njih cijela hrpa, svađala su se i tukla međusobno.

A zatim su nekako doznala da je vrlo poželjno,a dakako i probitačno,biti revolucionaran,pa su uzela veliku kantu s bojom i molerski četku i počela su cijelu kuću,a bila je to neka brvnara sa više prostorija,da boje i farbaju u crveno.

Sad su se u toj istoj brvnari posvadili i potukli na noževe – brvnara je dobila u svakoj prostoriji novog gospodara:

i sad su shvatili da je tako probitačnije i pomodnije.

Sve je razdijeljeno,svaka prostorija,od predsoblja do zahoda,ali je brvnara pod hipotekom,svima su njima vlasnici oni,kod kojih su uzajmili novac.

Nadzornici svjetskih banaka kontroliraju i opominju vlasnike sobičaka i utjeruju dugove,šalju strane stražare,šalju žandare i soldate,zahtijevaju potpunu poslušnost.

Novi su vlasnici slobodni – mogu da do mile volje ugnjetavaju slabije od sebe.

Cijeli prostor propada,degradira se i mada je pretvoren u veliki shopping centar ponuda je ipak balkanska – bez prefinjenosti.

Kažu da su veliki ljudi veliki jer su njihova djela velika,kao planine – ona streme prema nebesima.

Ali i planine su načinjene od zemlje i kamena,od kojih se sastoji tlo i u nizini.

Mali,ništavni ljudi ne streme u visine – njihov je život običan,njihove predžbe svakidašnje,konkretne,vezane uz realan život.

Veliki ljudi od materijala od kojih se sastoji svakidašnjica naprave svari velike kao planine.

Veliki ljudi iz historija Jugoslavije znali su,umjeli od običnih ljudi i balkanskih okolnosti napraviti djela toliko visoka,da su se istrgla iz svakidašnjeg i uobičajenog i isticala se na tadašnjem horizontu.

O samoupravljačima Jugoslavije priča je kružila Evropom,o nesvrstanima se razgovaralo i dogovaralo na afričkim i azijskim prostorima,a o Titu i oslobodilačkoj borbi jugoslavenskih partizana tada je čuo cijeli svijet...

Vremena su se promijenila.

Generacije koje su došle kasnije nisu više bile dorasle pređašnjima.

Uostalom,one i nisu došle na visoke i odgovorne državne i partijske položaje da se bore,da pate i da stvaraju,već da uživaju.

Nisu umjeli sačuvati ono što su dobili u amanet.

Promijenila su se vermena,promijenila se shvatanja.

Planine su se odronile i sručile zajedno sa stanovnicima u nizinu.

Nema više uzleta,juriš na nebo završio je u blatu.

Ostalo je samo sjećanje na vrijeme kad su ovi prostori,prostori Jugoslavije,nešto značili i sebi i drugima.

Danas nema više te zemlje,nema više ljudi koji su je stvarali,malo je preostalo direktnih svjedoka i pregalaca.

Godine učiniše svoje.

Nemoćni starci u čudu gledaju novo vrijeme,nove zemlje,nove generacije.

Zanosi se u starosti pretvaraju u gorčinu.

Omladina bez zanosa nije uopće omladina – izgubiti iluzije još je uvijek mnogo bolje nego ih uopće ne imati.

Današnjoj omladini na ovim prostorima,kao ni nigdje drugdje u svijetu, nije lako."

"Generacija očeva je poražena,pobjeđena generacija – kako da oni budu dobitnici?"

"Kako da budu ili da postanu pobjednici i da nadrastu vlastito vrijeme i njegove zamke?"

"Ipak,borba još uvijek traje.

Jugoslavenska scena,sada već ispala iz reflektorskog jarkog osvjetljenja poprišta zbivanja,samo je jedan djelić velike svjetske pozornice,na kojoj se dan za danom nižu događaji i na kojoj i dalje traje bitka s onim silama, koje su neprijatelji čovječnosti i čovječanstva.

Da je ta nekadašnja zemlja bila i kakva je bila znano je nadaleko i naširoko i toga se treba sjetiti 29 novembra,dana njenog stvaranja u Jajcu 1943 godine."

Da li će ona da bude?

Na to pitanje jedini je mogući odgovor:

pratite i sudjelujte u svjetskoj borbi.

O njenom ishodu zavisi i vaša sudbina.

Jer..."boj se bije,bije bije,crveni se barjak vije,za slobodu naroda..."


JASNA TKALEC

JugoHrvat Offline




Beiträge: 160

07.02.2005 18:50
#3 "JEDNOJ ZEMLJI" antworten

"JEDNOJ ZEMLJI"


"Kada je prije petnaest godina stvorena koalicija bivših robijaša,partijskih aparatčika i raznih drugih lovaca u mutnom lokalnog formata i provincijskog mentaliteta,s ciljem da rušenjem jedne divne zemlje,izliječe svoje komplekse i zadobiju ekonomsku i političku moć,bilo mi je tek jedanaest.

Kako se ne sjećam baš tako dobro života u toj veličanstvenoj zemlji,ovaj tekst u predvečerje njenog rođendana ne pišem samo u njenu čast.

Ovo je tekst u čast bivše i buduće zemlje,ali svakako jedine otadžbine o kojoj s poštovanjem i ljubavlju govore mnogi,a koju će kao jedinu alternativu tek vidjeti mnogi.

Svakako da se o njoj i njenim ljudima može saznati mnogo iz priča i uspomena,koje su nabijene emocijama,dok se iz svakodnevnih feljtonističkih napisa i crtica iz balkanskih novina može saznati i to da ima ljudi koji je mrze i žele da se nikad ne obnovi,premda samo oni znaju zašto tako osjećaju (jer ne misle ništa,pošto ideološko mišljenje nije mišljenje,već prost odraz zadrtosti vođene mržnjom).

Tako osjećaju ne samo oni koji nisu školovani i ne znaju,već i mnogi visoko obrazovani,koji,možda i znaju činjenice,ali ne znaju ili ne žele da misle,bilo zato što su oskudnim intelektom onemogućeni u tome,bilo zato što imaju lične razloge za to.

Zato je najbolje latiti se naučnih činjenica i analiza,koje,doduše znaju biti suvoparne i teške za razumijevanje,ali su pouzdan dokaz da je jedna zemlja bila bolja od sadašnjih šest,sedam,osam(koliko ih stvarno ima?) tobožnjih državica koje ne vrijede ništa nikome osim onim zaluđenicima koji tako ponosito mašu nacionalnim barjacima,a ovamo im krče prazni stomaci.

Ovaj tekst je posvećen jednoj zemlji koja je bila cijenjena na sve četiri strane svijeta i na svim kontinentima, u zemljama sa svim mogućim političkim režimima i kulturama.

Njeni državljani su bili oslobođeni ponižavanja pred stranim ambasadama ako su htjeli ići vani,a,ruku na srcu,mnogi i nisu htjeli ići,jer nisu imali razloga.

Ta je zemlja pokazala kako se mogu uskladiti različiti nacionalni i religijski kolektiviteti, te kako različitost kultura nije prepreka,već bogatstvo.

Ona je svojim radnicima dala najveća prava na svijetu,pa iako ona veoma često nisu mogla biti realizovana,ipak su bila putokaz za neka bolja vremena i model kakvo društvo je potrebno da bi se ostvarili ideali s kojima je počela još francuska revolucija.

Ta zemlja je bila simbol otpora fašizmu,zatim imperijalizmu sa Zapada i Istoka,ona je pokazala kako se treba boriti za svoju slobodu i dostojanstvo.

Ona je pokazala kako je moguće,ako ima želje,interesa i ljubavi za svoj narod,prevazići nepismenost,zaostalost i primitivizam.

Ona je...

Ma,ona je bila simbol svima koji pate i živi dokaz da je patnju moguće iskorijeniti i zato ju je trebalo uništiti.

Dakako,zahvaljujući našim vlastitim glupostima i ne tako malim greškama,bilo je moguće da bivši robijaši (neki politički,a neki i privredni) iz zatvorskih ćelija upadnu u predsjedničke kabinete,a da bivši partijski aparatčici umjesto srpa i čekića prigrabe nacionalne simbole i njihovom zloupotrebom zadrže moć koju nisu zaslužili.

Kako god,postradala je ogromna većina Jugoslovena,a manjina nacionalnih dušebrižnika je nastavila da spava u svili i kadifi.

Ponovo je kod nas nastala "kuka i motika",koja je sve siromašnija i bješnja,a ona će se dići tek onda kad dođu neki novi klinci koji će shvatiti da je svaki gazda isti,ma kojoj naciji on pripadao,mada je,možda,ipak najgori onaj "njihov",jer ih on najviše tlači.

A kako su gazde, koji se, zbog lokalnih jezičkih razlika zovu profiteri ili tajkuni,međusobno povezani,to će se i srpske, hrvatske... kuke i motike morati međusobno povezati ako žele nešto postići.

Tad će se ponovo aktuelizirati pitanje one divne zemlje kojoj je posvećen ovaj tekst.

Jer,ona se neće obnoviti zato što će ljudi iz Beograda ili Sarajeva htjeti ići na Jadransko more.

Za to im ne treba zajednička država.

Ona se neće obnoviti ni zato da bi se u Bosni i Hercegovini jela slovenačka pavlaka,jer nas već podaviše njome,bez ikakve koristi od toga.

Ona će biti potrebna zato što su svi društveni procesi toliko internacionalizovani,reklo bi se globalizovani,da se ništa ne može promijeniti u bilo kojoj našoj banana-republici,a da se to ne odrazi na stanje ili raspoloženje okruženja.

Da će socijalizam pobijediti izolovano u Srbiji ili Hrvatskoj ili kojoj drugoj jugoslovenskoj zemlji,to je zabluda koja će brzo postati jasna onima koji misle ostvariti nekakav socijalizam u nacionalnim granicama.

Sad smo još daleko od te divne zemlje.

Tako daleko da neki ne mogu da se snađu u toj perspektivi,pa je gube iz vida.

Sad smo bliži Evropskoj Uniji,to je tačno,ali ćemo u njoj izgubiti i onaj beznačajni djelić suvereniteta kojim trenutno raspolažemo.

Što će tad biti povrijeđene nacionalne sujete,kad se vidi da je Beograd nekad bio obično sastajalište prilično samostalnih republičkih vrhuški,dok će Brisel biti centar iz koga će se naređivati, dok će naši "nezavišnjaci" od Ljubljane do Skopja morati kušovati i izvršavati tuđe naredbe.

Tako im i treba.

Ponovo će se vidjeti kako je ovdje sve rađeno da bi se šačica ljudi preko noći obogatila i instalirala nove kvislinške režime,pokorne Briselu,a okrutno ohole prema sopstvenim sunarodnicima.

Nove generacije neće imati iluzija prema tim birokratima i tajkunima,niti će im praštati zločine u ime nacije,kao što čine sadašnje generacije, preplašene,pognute i besperspektivne,koje žive samo što živjeti moraju.

Poklič "Živjela Jugoslavija!" tad neće biti odraz nostalgije,niti povod za podsmijeh,već odraz nove borbe kojim se ledi krv birokratiji i profiterima."


GORAN MARKOVIĆ

walter Offline



Beiträge: 139

07.02.2005 20:10
#4 RE:RATOVI NA PODRUCJU BIVŠE JUGOSLAVIJE antworten

Iz tih razloga, nije svejedno koja je to Jugoslavija,jer postoji samo jedna Jugoslavija za koju se isplati boriti,a to je nasa, radnicko samoupravljacka, SFRJ,koja je izrasla iz borbe naroda za slobodu,koja je vodjena najvecim politicarem svih vremena,koja je ubijena od strane izdajnika i uskogrudih nacionalista, podpomognutih svim onima koji su iz bilo kojih razloga ceznuli za kapitalizmom,neznajuci u sustini sta ih ceka, kad taj, tako medom osuti kapitalizam dodje.
Walter.
Samo zajedno smo jaci.

 Sprung  
Samo zajedno smo jaci, nezaboravite to. Nasi narodi i njihova sudbina su vezani, dali mi to zeleli priznati ili ne,zato je u interesu svih nas, da se slazemo i medjusobno saradjujemo,na taj nacin cemo vratiti nase dostojanstvo na onaj nivo na kom zasluzuje biti. Secajte se prosloga i koracajte smelo ka boljoj buducnosti,zajedno. Walter.
Xobor Erstelle ein eigenes Forum mit Xobor