"O POTREBI STVARANJA ANTIFAŠISTIČKOG FRONTA"

"Iako su fašistički,rasistički,antisemitski i nacional-šovinistički ispadi u Srbiji sve češći,buržoaski režim se trudi da takve pojave minimizira smatrajući da priznavanje tako nečeg može da bude kočnica "ulasku u Evropu".

Naši buržoaski političari se teše činjenicom da je rasističkih i ksenofobičnih ispada još uvek mnogo više u Zapadnoj Evropi nego kod nas.

Što se naša zemlja bude više približavala tamnici naroda koja se naziva Evropska unija,fašističkih,antisemitskih i nacional-šovinističkih ispada će nažalost biti sve više iz prostog razloga što klica tog nacističkog zla leži u osnovi i protivrečnostima kapitalističkog sistema.

Vratimo se na aktuelnu situaciju kod nas kada je u pitanju ovaj problem koji prema buržoaskim glasnogovornicima u "ovom trenutku nije prevelik".

Svi smo svesni,gotovo svakodnevnih natpisa u dnevnoj štampi o rasističkim napadima,najčešće na Rome ali je bilo i slučajeva da budu napadnuti i stranci i pripadnici nacionalnih manjina.

Poznat je slučaj od prošle godine kada je banda naci-skinsa napala jednog Beograđanina noževima dok je pokušavao da od njih odbrani svoju crnoputu ženu.

Širom Srbije neretko se napadaju i Jevrejski verski objekti a ponekad su na meti i objekti drugih verskih zajednica.

Neonacistička formacija "Blood&Honour Serbia"(koja okuplja srpske naciskinse)se hvali da je svoj poslednji koncert,održan valjda u nekom vojvođanskom selu čak uspela i da prijavi policiji i da je svirka bila odobrena.

Ilustracije radi,treba reći da se na "B&H" koncertima zighajlira,skandira Hitleru a nacističke zastave su obavezna ikonografija.

Svakom iskrenom antifašisti je zaista čudno da neko može odobriti takav jedan koncert,
u zemlji u kojoj su pre šezdeset godina nacisti ubijali po sto naših građana za jednog ubijenog nacistu,ali se nažalost,ako je verovati hvalisanju pripadnika B&H po Internetu,to ipak desilo.

Inače skraćenica "B&H" je engleska verzija motoa zloglasnih esesovskih jedinica (na nemačkom skraćeno SS) koja je glasila "Krv i Čast".

Kao "šlag na tortu" dolazi podatak da je sve više inicijativa koje traže ukidanje abortusa a klero-fašistički krugovi iz dana u dan sve više dižu svoj glas,verovatno osokoljeni time što je buržoaska vlast svojevremeno dozvolila da se u zemlju vrate posmrtni ostaci vladike Nikolaja Velimirovića osvedočenog antisemite i pristalice teorije o "arijevskoj rasi",a koga je Crkva proglasila za sveca iz samo njenim velikodostojnicima znanih razloga.

Zbog čega je potrebno stvaranje odbrambenog fronta?

Ima više razloga a prioritetna su tri.

Prvi je taj da buržoaska država neće učiniti ništa na zaustavljanju fašističkih formacija pod firmom "slobode govora".
Nigde u "demokratskom svetu – svetu parlamentarne demokratije" ekstremno desničarske partije nisu zabranjene.

Zašto?

Možda zato što krupna buržozija sitnosopstveništvu sklon fašistički šljam čuva kao rezervni odred u slučaju stvaranja određenih uslova koji bi mogli dovesti do proleterske revolucije(tako nešto je već viđeno u Italiji 1922.i Nemačkoj 1933.godine).

Drugi razlog je taj što je borba protiv fašizma osnova borbe za ujedinjenje radničke klase i protiv deljenja proletera po rasnoj i nacionalnoj osnovi.

Treći razlog za stvaranje Antifašističkog fronta je taj što su revolucionarni levičari,prvenstveno komunisti,podjednako na udaru fašističkih jurišnih grupa kao i Romi,Jevreji,stranci i ostale ugrožene kategorije stanovništva.

"Antifašistički front"("AFF") bi trebalo da bude odbrambena organizacija koja bi se mogla adekvatno suprotstaviti fašističkom nasilju.

Takve formacije postoje svugde u svetu pa bi nešto slično trebalo organizovati i kod nas.

Predvodnici "AFF" bi trebalo da budu revolucionarni levičari,kod nas u Srbiji komunisti kao najorganizovaniji odred radničke klase,seljaštva i poštene inteligencije,koji mogu da osmisle i usmere aktivnosti ovakve jedne formacije.

Tu sektaštvu mesta nema i u "AFF" bi bilo prostora za pripadnike svih levičarskih partija i asocijacija.

Za sad je situacija kod nas na tom planu veoma loša jer svaka revolucionarna levičarska organizacija radi sama za sebe.

Sve prisutnije divljanje fašističkih uličnih hordi na ukazuje da treba ići putem akcionog jedinstva.

Jer ujedinjeni pobeđujemo a razjedinjeni propadamo!"

SPARTAK

http://komunist.free.fr

"DANAS I JUČER:OSTAJEMO ANTIFAŠISTI!"

"Vrijednosti antifašističke borbe i partizanskog rata danas su potrebniji nego ikad" piše Giorgio Bocca u časopisu Ernesto.

Giorgio Bocca je poznati novinar, partizanski borac i antifašist Italije.

Danas kao star čovjek,on navodi: "gledajući današnju Italiju ne mogu,a da ne budem jako velik pesimist".

To isto možemo reći svi mi, iako i ne možemo gledati današnju Jugoslaviju,jer nje više nema,a ono što je nastalo umjesto nje,najbolje je i ne gledati.

Ipak,sada kad je sve prošlo i iza nas,treba kazati da su vrijednosti,ma da danas namerno pogažene,umanjene,ublaćene ili poreknute i smućene, vrijednosti koje je iznjedrila anftifašistička i partizanska borba na Balkanu kao i širom Evrope,jedine istinski nove vrednosti za afirmaciju kojih se treba boriti,jučer kao i danas.

Danas kao i sutra.

Bocca piše:"Revizionizam je uvijek bio pretekst da se napada svaki istinski demokratski pokret,svaki napredni pokret i da se zadržava status quo".

U antifašističkoj borbi jugoslavenskih naroda prvi put se javila nova demokracija,prvi put se pokazalo,da oni koji imaju moć (i novac) nisu uvijek u pravu.

Prvi put u svojoj historiji ti su narodi,uz Tita,hodali uspravno.

Prvi put u historiji nisu puzali,nisu bili pretorijanci Evrope,niti borci na strani ovog ili onog velikog imperijalnog i imperijalističkog interesa.

Prvi put u historiji bili su svoji i bili su zajedno i zato su predstavljali neku snagu,zato su mogli kazati Staljinu ne i graditi socijalizam po vlastitoj mjeri i na vlastiti način.

Za jugoslavenske narode on je bio socijalizam sa ljudskim licem,možda isuviše ljudskim, jer su jugoslavenski narodi isuviše popuštali sebi i svojim slabostima,ali ovdje ne ćemo o tome.

Možda treba upravo 22.juna na dan napada na Sovjetski Savez,sjetiti se,da je ta zemlja,koje također više nema,dala svoj obol u rušenju nacifašizma,kao ni jedna druga zemlja na svijetu.

Za slom nacifašizma u tadašnjem Sovjetskom Savezu poginulo je više od 20 miliona ljudi.

Sovjetski izvori kažu 28 miliona iako su tu ubrojane i indirekne žrtve rata,žrtve fašističkog zločina i pustošenja.

Niko kao Sovjeti nije pravio od tijela vlastitih vojnika bedem,preko kojeg hitlerovci nisu mogli prijeći.

U porobljenoj i pregaženoj kraljevini Jugoslaviji digli su se u svim njenim dijelovima,pod vodstvom KP Jugoslavije,njeni najbolji sinovi,da dadu hrabar i neslomljiv otpor ogromno nadmoćnoj neprijateljskoj sili.

I danas,mnogo godina nakon nestanka i sloma socijalističke Jugoslavije, njen herojski otpor nacifašizmu izaziva još uvijek divljenje u Evropi.

Ali i mržnju.

Nije slučajno baš Njemačka bila jedan od autora munjevitog priznanja secesionističkih republika i u građanskom ratu,koji je slijedio nakon eksplozije zemlje,nije slučajno baš Njemačka stalno vatreno navijala za nekadašnje saveznike u novom,tobože demokratskom ruhu.

Uostalom,zašto i ne bi?

Svi oponenti socijalizma u tom su trenutku poželjeli naplatiti stare račune.

Koliko je to Njemačkoj uspjelo ostaje pitanje,jer je kapital,koji je poplavio secesionističke i nesecesionističke republike nekadašnje Jugoslavije,multinacionalan i teško ga je definirati samo njemačkim ili samo talijanskim.

Pristaše pak poraženih fašističkih ideologija ostvarili su vlastite ciljeve bolje nego u fašizmu.

Etnički su očistili svoje atare i ostali uglavnom nacionalno čisti.

To je urađeno u Hrvatskoj – Tuđman je pobio manje Srba od Pavelića,ali ih je istjerao više.

Isto je to učinjeno i po Bosni,iz Srpske su istjerani Muslimani i uglavnom Hrvati,iz Hercegovine Srbi i Muslimani itd.

Strane vojske,strani namjesnici i evropski nadglednici nadgledavaju i nadziru poslove bijednih i ludih balkanskih naroda,kojima,istini za volju,i nije više do međusobnog neprijateljstva i ratovanja.

Posvemašnja pauperizacija,strašno osiromašenje,materijalno i duhovno, depresija,nostalgija,kao i teška životna borba su na dnevnom redu za velike većine nekada bezbrižnih jugoslavenskih samoupravljača.

Ali ko ne zna sobom upravljati,njime će upravljati drugi - kaže stara mudrost.

Pa eto i upravljaju.

I dok mase,što su ostale bez zaposlenja,a često bez kuće,stana,roda i naroda,misle kako da spoje jutro s večeri i početak sa krajem mjeseca malobrojna se šačica gavana,ratnih profitera,gangstera i specijalista za bankovno razbojništvo i šverc neizmjerno bogati,privatizira,prodaje i preprodaje nekad javno i opće dobro.

I to još nije najgore zlo,piše talijanski novinar Enrico Vigna.

"Najgore je što ti ljudi ne odlučuju sami,kako će uređivati svoje poslove,kako birati parlament,kako urediti školstvo ili zdravstvo.

" O tome su u svim dijelovima bivše Jugoslavije već poodavna odlučili drugi.

Sada se samo njihove odluke manje ili više brzo ili manje ili više vjerno sprovode.

A to kako se sprovode ne garantira ništa onima koji nemaju i nisu,a daje sve mogućnosti onima koji imaju i jesu – šta?

Bogati,razumije se.

Jer siromaštvo je po novom kodeksu vrijednosti,sramota.

Što misle bijedne i često gladne i mizerijom pritisnute mase,to nikoga ne zanima,najmanje moćnike i nove gospodare svijeta.

Uostalom mase i nisu tu da misle,nego da slušaju i gledaju – koga?

Televiziju,razumije se,a ona im jasno govori,kako da glasaju,kako da misle i ko su gospodari svijetu,koji su,razumije se,"demokrati i slobodoljupci"...

I u ime te demokracije i slobode pušta se da svoje prljave neistine bljuju i četnici i ustaše i svi njihovi sinovi i unuci i njihova jednako nakazna i jednako lažljiva duhovna djeca i posinci

(što se vidi i po mnogim forumima i na anketama kojim su zauzele te amoralne i životinjske kreature!)

A sve to u ime nacionalne ideje i ideje nacionalnog pomirenja.

"To su sramne stvari", negoduje Giorgio Bocca, "i ostaće kao ljaga na javnosti i novinarima,što su to dopustili".

Naravno,Bocca govori o Italiji,ali vrijedi za sve jugoslavenske,a izgleda i evropske zemlje.

"To je napad na zdrav razum,ali i na uobičajen osjećaj pristojnosti,ovo što rade unuci nacifašista!" piše Bocca a i mi se s njim slažemo.

Ali teren je već odavno bio pripremljen za ovu navalu,a pripremili su ga, ajme,sami bavši komunistički rukovodioci,kojekakvim sumnjivim izjavama,kojima su ustvari navodili vodu na mlin nacifašista.

Danas,kad nas je ta voda potopila,možemo samo dodati,da još nismo zaboravili da plivamo i nemamo nikakve namjere dopustiti,da nas potope.

Uprkos mraka,uprkos nedaća,slobodaraski se glas čuje na sve strane.

Onih koji nisu zaboravili borbu za istinu i slobodu,za istinsku slobodu naroda,a ne laži multinacionalnih kompanija i uživalaca bogatih prebendi,kojim su im stranci i vjerske organizacije platile poslušnost,još uvijek ima i u bivšoj Jugoslaviji i po Evropi,koliko god hoćeš.

Uostalom,na posljednjim izborima za Evropsku Zajednicu,komunisti su dobili u Italiji (podijeljeni u dvije partije) oko 10 % glasova,a prosječno u Evropi,oko 5%,što i nije tako malo.

U situaciji koja je objektivno teška to se mora cijeniti.

Pa iako je zbunjenost oko navodne demokracije i slobode i novih vrijednosti,koje bijedne balkanske narode uče strani tutori velika,doći će dan kad će se ćuti glas antifašista i istinski naprednih ljudi.

Jer,borba još uvijek traje.

A da završim,opet ću se poslužiti riječima Giorgia Bocce:"Osudu nasilja od strane ‘Rifondazione comunista’ smatram kolosalnom greškom.
Od kada postoji borba za vlast postoji i nasilje.

Kad su to u historiji duboke strukture vlasti promijenjene na miran način?

Nasilje je uvijek postojalo, ono je dio ljudske povijesti.

Kad ne bi bilo nasilja kroz hiljade godina gazde bi uvijek bile iste i niko im se ne bi protivio".

Ukoliko se složimo s elementarnom postavkom da onaj ko ima vlast ima i legalan aparat sile,što znači policiju i vojsku,onda da se vlast sruši,što treba činiti?

Snovi nisu dovoljni.

Ne slažem se se tezom o vječnom nenasilju.

Druga je stvar kazati da u ovoj situaciji ljevici najviše odgovara demokratska borba,jer u situaciji apsolutne nadmoći kapitala bolje je ne ulaziti u sukob u kojem bi se sigurno kapital pokazao nadmoćnim i pobijedio bi.

Ali ne može se isključiti silu kao sredstvo borbe i odbrane naroda tvrdi Bocca.

"Što se tiče mirenja sa fašističkim idejama s njima se nikada nećemo, ne želimo i ne možemo pomiriti,a sa fašistima i postfašistima kao ljudima, u civilnom ophođenju,pomirili smo smo se odmah pošto je rat završen" - piše Bocca.

A antifašisti jesmo i ostajemo,kažemo mi,jugoslavenski komunisti,bilo Jugoslavije ili ne,bilo te partije ili ne."

JASNA TKALEC

"KOLIKO NAS IMA?"

"Obično se govori da je socijalizam mrtav.

Svako ko živi sa običnim ljudima,ko se kreće u njihovom okruženju i dijeli njihove nevolje,zna da ovakvo mišljenje nije više tako često.

Danas je znatno više zagovornika socijalizma nego što zvanična propaganda želi priznati.

Ako bi se pratili medijiizgledalo bi kao da od socijalizma nema ništa,jer se snage koje se za njega zalažu ne pojavljuju.

To još ne znači da one ne postoje.

Što je još važnijeuprkos snažnoj antisocijalističkoj i antikomunističkoj kampanji,koja traje već petnaest godina,ideja socijalizma postaje sve popularnija.

Iako to nije zasluga današnjih komunista,ali ne zbog njihove neaktivnosti, već prepreka koje im se postavljaju u političkom radu,ipak objektivna situacija tjera ljude da pozitivno govore o socijalizmu.

Praksa je bolji agitator od bilo kog političara.
Ona ubjeđuje bolje od bilo kakve propagandne mašine.

Stotine miliona su bačene da bi socijalizam bio pokopan,pa ipak se nije uspjelo.

U Bosni i Hercegovini je ovih dana senzaciju izazvalo istraživanje jedne bečke istraživačke organizacije,po kome 45% stanovnika Federacije BiH i 36% stanovnika Republike Srpske priželjkuje povratak socijalizma.

Možemo sumnjati u tačnost ovih brojeva,vjerovatnije su postoci još veći.

No,i ovo je izazvalo više reakcija.

Tako je socijalist Volfgang Petrič,bivši Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini,dobar poznavalac naših prilika,izjavio da je ovakvo raspoloženje rezultat sjećanja naroda na izuzetnu Titovu ulogu u prošlosti.

Ovaj socijalist je izrazio zabrinutost zbog ovakvih rezultata istraživanja.

Nakon ovog istraživanja,koje su izvršili ozbiljni ljudi koji nemaju nikakvih simpatija prema komunizmu,BH Televizija je sprovela anketu u kojoj je učestvovalo skoro 2.500 gledalaca.

Ispitanici su se skoro plebiscitarno izjasnili za socijalizam (oko 2.200 za i 140 protiv socijalizma).

Vrući jun je donio dvije senzacije,jednu za drugom i jednu u skladu sa drugom.

Rezultat je to katastrofalnih rezultata u sprovođenju kapitalističke restauracije.

Titova ličnost u svemu vjerovatno ima određenog udjela,ukoliko je on stajao na čelu našeg socijalističkog projekta,ali ne treba,poput socijaliste Petriča,misliti da je opredjeljenje za socijalizam izazvano kultom ličnosti, a ne teškim životom i željom da se obnovi sistem u kome je bilo socijalne pravde, slobode i mira."

GORAN MARKOVIĆ

"DESTRUKTURIRANJE HISTORIJE"

"Danas kad je u modi destrukturacija svega i svačega stigli smo i do destrukturiranja historije.

Nakon destrukturiranja svih likovnih grana,nakon divljanja destrukturalističkih pravaca u arhitekturi i u modi,stigli smo logično do destrukturiranja povijesti.

Kao dostignuće nije ni nenadano ni nehotično:historiijski događaji lišeni svog vremenskog konteksta vise sami u zrakopraznom prostoru i podmeću se sudu danšnjice bez obzira na društveni kontekst i povjesne i opće okolnosti u kojima su se odigrali.

Naravno,to se sve čini namjerno,kako bi se skinule i posljednje zapreke i otvorili svi putevi neograničenih "sloboda" pretvaranja svega u tržište i svih u robu i roblje.

Destrukturiranje antifašističkog pokreta svuda u Evropi treba posmatrati u tom kontekstu.

Jasno,nije bez istog konteksta ni uspostavljanje desetog februara u Italiji kao dana sjećanja na žrtve titoizma i na etničko čišćenje Talijana sa područja Istre,Primorja i Dalmacije.

Tako se navode gole činjenice ili preuveličane brojke,kako bi se dokazalo da su antifašisti,slovenski i jugoslavenski,bili gori od fašista i nacista, kako su počinili neopisive zločine i progonili nevine i bespomoćne.

Zaista,viđeni u tom svijetlu,događaji ne mogu da ne pobuđuju gnušanje, ali oni su potpuno isčupani iz konteksta zbivanja i ne doprinose istini ni onda ukoliko navode tačne,a kamo li pretjerane ili iskrivljene podatke.

Tako se danas u Italiji barata cifrom do 300 hiljada prognanika sa druge obale Jadrana,a niko ne spominje cifru,koja je gotovo istovjetna,velikog broja boraca partizanskih brigada "Garibaldi",uključenih u NOB-u,ni kako se toliko talijanskih vojnika našlo nakon 8 septembra 1943.na Balkanu,ni zašto su se našli tamo ni kako su se uspjeli vratiti kućama i šta se s njima dodgađalo,ukoliko bi ostajali prepušteni na milost i nemilost Nijemaca, bez zaštite lokalnih antifašista i partizana.

Malo je poznata i činjenica,da je u času oslobođenja Beograda u redovima partizanske vojske bilo daleko više Talijana nego vojnika Crvene Armije!

Danas se prikazuje,kako partizanska vojska za četrdeset dana svoga boravka u Trstu nije ništa drugo ni radila nego divljački ubijala civile.

A to je samo jedan detalj ogromne lavine laži i neistina,koja se sa svih strana danas,nakon 60 punih godina,ruši na ostatke antifašizima na prostorima nekadašnje Jugoslavije,Balkana,Evrope i šire.

Ostaci onog što je stvorila antifšistička borba jugoslavenskih naroda,iako destrukturirani,još uvijek postoje i čine ovaj prostor,uprkos svemu, mogućim za neki život i egzistenciju.

Bez toga on bi bio totalno neprohodan za svako svijetlo misli i riječi razuma.

Stvaranje je velik posao i katakad umjetnički čin,razaranje je uvijek loš posao,ružan i suvišan trud,pa i kad mu se dadu lijepa ili ublažena imena kao destrukturiranje ili dekonstrukcija.

Stvoriti od balkanskih seljaka stvarnost i zemlju u kojoj se moglo pristojno i lijepo živjeti opaža se sada,kad nje više nema,da je bilo ne samo veliko historijsko djelo,nego stvaralački čin,koji je gotovo dosegnuo nemoguće.

Još mnogo vremena i borbe bit će potrebno da se stvore slični odnosi među ljudima na ovim prostorima i sličan život…

Da,behu ljudi u naše vreme

"Da,behu ljudi u naše vreme ne to što je današnje pleme;no teško ih zapade breme,ne vratiše se s bojnog polja,jer takva beše božja volja"

pisao je ruski pjesnik Ljermontov o Borodinskom boju.

Svaka starija generacija tako misli o mlađoj generaciji otkad je sveta i veka:

razmažen soj koji ne cijeni prošlost i ne poznaje historiju.

Vrijedi i za generacije koje nisu sudjelovale(participirale) u 2 svjetskom ratu(jer još nisu bile rođene),jer da su sudjlelovale,nikada se ovako nezahvalno i izdajnički kao 1990-ih ne bi ponijele

Tako su vjerovatno mislili i stari Grci i sve generacije,koje su došle nakon Termopilske bitke.

Srce staraca vrijeme steže gvozdenom šakom...

Međutim,memoriju ne treba upotrebljavati kao buzdovan,jer se kod mladih tako automatski izaziva antipatija.

"Mi,koji smo doživjeli povlačenje iz Rusije..."

pričala je ostarjela Napoleonova garda,mi koji smo bili u partizanima, govorili su nam stariji,mi što smo prali rublje još u lugu,mi koji smo sudjelovali u pobuni šezdesetosmaša itd. itd.

A sve se to radi i govori,da bi se naglasili teški uslovi života starije generacije i mala i velika junaštva prethodnih naraštaja u poređenju s vremenom u kojem raste mlado pokolenje mekušaca.

No,da li je to baš sve tako?

Mlada i najmlađa generacija,ukoliko se ne samoobrazuje,teško da može imati u glavi pravilno shvaćanje destrukturirane historije,jer u tom pogledu joj je ponuđena činija s papazjanijom,a ne historijska istina.

I za to ona nije kriva.

Jednostavno,teško se razabire među zločincima i svecima,budući da joj je svega toliko umjesnog i neumjesnog o svima i svemu bilo rečeno.

I to je,kako je kazano,učinjeno namjerno,kako bi se srušile i poslednje barijere novog cezarizma,nezaustavljivog marša beskrajnih sloboda,što ih nudi Zapad kao sistem i uz demokraciju bombi…

Isticati vrijednost prošlih generacija i njihovu prednost pred novima, ovakvim rečenicama dovodi samo do toga,da one starijima zalupe vrata pred nosom.

Uprkos svim pogodnostima i čudima tehnologije modernih vermena,mladi se ljudi nalaze pred velikim i katkad gotovo nepremostivim preprekama.

U svijetu koji je sve površniji,život im je sve teži i okrutniji,a žive sve nesređenije,sa sve manje sigurnosti i sa neophodnim imperativom,da se neprestano potvrđuju i samopotvrđuju,jer u društvu punom nesigurnosti, jedno je sigurno:mora izgledati,da ste pobjednik i onda kad to niste.

Danas je,ne samo zbog telematike i svud prisutnih ekrana,mnogo važnije izgledati nego biti…

Mladim ljudima dakle nije lako.

Naše je vreme prohujalo s vihorom, njihovo tek dolazi i to uz ogromne teškoće…

A budućnost?

Budućnost,pisao je Marcel Proust,je uvijek plod truda i strasti manjine…

Nikada i niko neće doznati,kako su je skupo platili njeni neimari i kako im je bilo teško u času stvaranja.

Stvaralački je čin uvijek plod muke,trenutak bljeska u kojem se ljudsko spaja s apsolutnim.

A savršenom,apsolutnom teži svaki akt kreacije,od umjetnosti do stvaranja u svakoj drugoj domeni ljudskog bivstvovanja.

Kad taj stvaralački čin,plod muke i rada malobrojnih,postane svojina mnogih,svojina sviju,sam se čin u tome i iscrpljuje i nestaje...

Pošto je postao svojina masa,stvaralčki čin i njegovo ozračje umire sve do rađanja nove elite,koja će na nov način dati sve od sebe,pa i samog sebe,za novi oblik starih odnosno vječnih ideja.

I tako se on kao feniks neprekidno ponovo rađa iz pepela prošlosti.

Te jednostavne istine,kad se radi o destrukturiranju historije,ne treba zaboraviti.

Iako se čini,da se ljudi okupljaju oko novca i moći,što je nesumnjivo tako, ipak oni slijede zvjezdani put ideja,jer bez njih i nisu ljudi.

Starije su generacije na svoj način slijedile svoju ideju.

Nije jedino njihova krivica što su je putem izgubile,kao što nije krivica onih što su ostali na bojnom polju Borodina,što je Moskva bila predana, niti je krivica partizana,što danas destrukturiraju historiju i Titove heroje porede s fašističkim zločincima.

Jedna nova generacija imat će u zadatku,da vrati u strukturu,i da ponovo postigne harmoniju i istinu,sve ono što su nesretnoj historiji nasilno iščupali i namjerno fragmentirali.

"Doći će nova mladost,doneti nove dane i dovršiti naše pesme nedopevane" pisao je pokojni Izet Sarajlić."

JASNA TKALEC