"JUGONOSTALGIJA - ZA ČIME?"

"Poznata je pojava optimizma memorije,tj. èinjenica da ljudi prošlost, posebno onu osobnu,obièno uljepšavaju,vide ju "kroz ružièaste naoèale".

To je posebno sluèaj kada u toj prošlosti nisu bili samo mlaði i snažniji, veæ i uspješniji,barem utoliko što su sudjelovali u projektima koje su smatrali smislenim,ali koji su kasnije propali.

Taj optimizam memorije je razlog sve uèestalijih javnih razmišljanja o "jugonostalgiji",pa tako i teksta "Jugonostalgija:mit ili stvarnost" Vladimira Kapuralina,objavljenog u "Hrvatskoj ljevici" br.6/2003.

Razumljivo,nostalgija za Jugoslavijom je stvarnost,
ali odatle ne slijedi da je ona zauvijek opravdana što sugerira Kapuralin.

On u svom tekstu konstruira slijedeæu alternativu:

s jedne strane stoji socijalistièka Jugoslavija kao suverena država s prilièno visokim nivoom socijalne sigurnosti stanovništva i,negdje do 1980,koliko-toliko uspješnom privredom,a s druge strane jadne "nacionalne" državice,nastale raspadom Jugoslavije,koje su uglavnom pod stranom ekonomskom i vojnom kontrolom,zadnjih se godina nastoje izvuæi iz svojih zagušljivih nacionalistièkih kaveza i zbog toga marljivo i krajnje nesolidarno rivaliziraju oko toga koja æe se od njih brže približiti Evropskoj uniji.

Ovoj dihotomiji suprotstavljam nešto drugaèiju,diferenciraniju sliku predmeta "jugonostalgije".

Socijalistièka Jugoslavija je bila država utemeljena na modificiranoj ideologiji marksizma-lenjinizma,prema kojoj se "prevladanom" kapitalizmu suprotstavlja "diktatura proletarijata",s tim da "proleterijat" - kojega nakon Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji jedva da je i bilo - vodi i supstituira Komunistièka partija,kasnije Savez komunista Jugoslavije (SKJ),koji je pak Josipa Broza Tita do njegove smrti priznavao kao neupitnog voðu i krajnjeg arbitra.

Mnogi ovakve poretke - koji su uspostavljeni gotovo iskljuèivo u predindustrijskim društvima - s pravom nazivaju "modernizacijskim diktaturama",dakle diktaturama - a ne demokracijama - èija je "objektivna" povijesna funkcija bila industrijalizacija privrede i modernizacija društva - a ne "izgradnja socijalizma".

Primjer Jugoslavije ovo potvrðuje:

ubrzana industrijalizacija,obrazovanje i podizanje materijalnog bogatstva stanovništva su obavljeni,a sve je to bilo praæeno relativno visokim stupnjem socijalne sigurnosti,nadasve važnom za ljude koji nisu samo siromašni,veæ su u toku ubrzane industrijalizacije i urbanizacije bili naglo izbaèeni iz svojih tradicionalnih socijalnih okruženja.

Za te nove "proletere" - "proletere" ne u smislu Marxovih nosilaca povijesnog uma,instrumenata neumitnog povijesnog razvoja,veæ u smislu ugroženih i dezorijentiranih "polutana" i nove gradske sirotinje - novi je poredak zaista nudio prednosti u odnosu na moguæu alternativu, tj. brutalne ranokapitalistièke odnose.

Ne treba,meðutim,ispustiti iz vida nalièje ove medalje:

postojanje SKJ kao neupitne,iako nikada demokratski izabrane stranke na vlasti,njegov položaj kao vladara iznad zakona,pa èak i iznad demokratski izabrane stranke na vlasti,pa èak i iznad samoupravljanja,totalno nepoštivanje vlasništva(zakonom definiranog pojedinaènog ili grupnog prava na raspolaganje odreðenim predmetima,novcem,pa i vlastitim sposobnostima i radnom snagom),svjesno nastojanje da pod naslovom "društvenog vlasništva" vlasnièki odnosi ostanu nedefinirani,buduæi da bi u protivnom SKJ ostao bez onog dijela svoje moæi,koji je proizlazio iz moguænosti upravljanja privredom u okviru razlièitih izvanlegalnih "struktura",širenje korupcije,na koju je Milovan Ðilas upozorio veæ poèetkom 50-tih godina,te sve slabiju sposobnost održavanja koraka s dinamiènim industrijama zapadnih zemalja.

Nakon što su uspješno okonèane rane faze modernizacije,jednopartijska vladavina,neodreðeni vlasnièki odnosi,sputanost pojedinaènih inicijativa i tržišta i stalno uplitanje vladajuæe partije u sva podruèja društvenog života pokazali su se koènicom daljnjeg razvoja.

Vladimir Kapuralin tvrdi "da je nacionalno pitanje u višenacionalnoj zajednici ipak bilo riješeno na zadovoljavajuæi naèin".

Koliko je bilo riješeno,pokazalo se 90-tih godina:

dok god je solidarnost ili barem integritet jugoslavenskog društva održavala karizma Josipa Broza Tita i diktatura SKJ,nacionalizam je bio pod kontrolom.

Raspadom SKJ i ukidanjem njegove diktature,ljudi su se,meðutim, okrenuli upravo nacionalizmu kao novom temelju solidarnosti.

Jedva se tko pokazao sposobnim da vidi razliku izmeðu države,koju je valjalo saèuvati,i njezinog poretka,koji je bio osuðen na propast.

Ta nesposobnost diferencijacije bila je posebno izražena kod Srba:

oni su Jugoslaviju vidjeli kao državu koja je ne samo nedjeljiva od komunizma,veæ je istovremeno i njihova "nacionalna država",uslijed èega su bili uvjereni da se za Jugoslaviju bore ekskomunikacijom Slovenije,pa i razaranjem i podijelom Bosne i Hercegovine i Hrvatske - da bi na kraju ostali na "užoj Srbiji",u zajednici s nemirnom Vojvodinom.

Èak je i Jugoslavenska armija,èiji je temeljni zadatak bio da brani integritet države,propala na ovom ispitu:

pokušala je braniti Jugoslaviju i kao zajednièku državu razlièitih "naroda i narodnosti",i kao komunistièku državu,i kao "državu svih Srba" - s pravom izgubila svo troje.

Na žalost,"jugonostalgièari" èine istu grešku:

nije jasno èeznu li za kulturno pluralnom državom na teritoriju bivše Jugoslavije,za socijalnom sigurnošæu koju im nacionalizmi u spoju s anarhiènim i mafijaškim kapitalizmom nisu mogli osigurati,za jednopartijskom vladavinom i Titovom karizmom,ili èak za bezbrižnošæu i neodgovornošæu poslušnih podanika "diktature proletarijata".

Uostalom,sama Marxova dijalektika povijesnog društva kaže da društveni odnosi i poretci,koji su jednoj situaciji "progresivni",tj.idu na ruku razvoju društva i proizvodnih snaga,nakon nekog vremena,u drugaèijoj situaciji,to prestaju biti,te ih treba zamijeniti novim.

U 80-tim godinama prošlog stoljeæa su komunistièki poretci nisu se našli sluèajno u teškoj krizi.

U Sovjetskom Savezu je Gorbaèov krizu pokušao prevladati reformama koje su se pokazale nespojivim s poretkom,te su propali kako jednopartijska vladavina,tako i sam Sovjetski Savez.

Jugoslavenima su u toj krizi pali na pamet samo njihovi nacionalizmi,što je dovelo do fatalnog etnièkog krvoprloliæa.

Gledano kroz ciniènu hegelijansku prizmu:

"lukavstvo uma" je Jugoslavene navelo da najprije,uz pomoæ etnièkog šovinizma i golog divljaštva,unište ne samo komunizam,veæ i veæinu njegovih tragova - od spomenika NOB-i, preko teške industrije,do same države koju je on održavao na životu 45 godina -,da bi zadnjih godina napokon uvidjeli destruktivnost samog nacionalizma i uputili se prema novim društvenim odnosima.

Ironija je samo u tome što se kod ovih ne radi o komunistièkoj utopiji,veæ o stvarnosti modernih evropskih društava ujedinjenih u Evropskoj uniji."

MOJMIR KRIŽAN-GOTTINGEN

"CRVENE SUZE"(DIO ČLANKA!)

"Eto jučer smo isprid fotokluba stali Feđa Klarić(dugogodišnji snimatelj "Slobodne Dalmacije,op.a.),Stipe Božić(splitski alpinista,prvi Hrvat i Jugoslaven koji se popeo na vrh svijeta Mount Everest 1979.,op.a.)i ja(Đermano Senjanović-Ćićo,dugogodišnji novinar "Slobodne Dalmacije",op.a.)ništo(nešto) ćakulali(pričal ),kad dolazi jedan i govori Božiću:

"Kako ti,ka pravi Hrvat,možeš stat s tim Jugoslavenčinama?"

Niko mu nije ništa odgovoria,on je produžija niz Marmontovu(ulica u središtu Splita,koja opasaje znamenitu Dioklecijanovu palaču,op.a.),a meni je došlo da pođen za njin,da ga zagrlim i rečen:

"Kume,a šta ti imaš kontra Jugoslavije?

Dati samo znaš koja je to lipa zemlja bila.

Nigdi takvog Triglava,nigdi Vardara ni Đevđelije,nigdi Sljemena ni Kopačkog rita,nigdi Vojvodine,Balaševića ni Bihaća,kao u zemlji moga ditinjstva.

Nigdi takvih sletova,dolina i Bregovića,nigdi toliko štafeta ni ubijenih medvidi,nigdi praznika,željeznic,tuneli i Une,nigdi kajmaka,Vrnjačke Banje i čokolina,i nigdi više takvog samoupravnog socijalizma i naših nesvrstanih prijatelja ka šta su bili Nehru,Sukarno i Naser...

Pitaš me za onu krv,za one ubijene i raseljene,one bombe i granate po Vukovaru,Dubrovniku i Sarajevu?

Viruj mi da to pravi Jugoslaven činija.

To su činili neljudi,zviri(zvijeri)!

Jer oni ko je stvarno volia onu zemlju nikad joj ne bi ima snage onako nešto učinit"

ĐERMANO SENJANOVIĆ-ĆIĆO

"SLOBODNA DALMACIJA"

"ZVIZDA"(DIO ČLANKA!)

"I zato sam jutros bloka.

Otvaran Slobodnu,čitan osmrtnice,i kad san vidija
zvizdu petokraku poviše imena Ive Ninića Đunđuleta,cili san protrnija.

Bilo mi je žaj šta je umra,a opet me ona zvizda ciloga ispunila,ciloga,me razgalila.

Bilo mi je drago da se posli 10 godin vratila u Slobodnu.

A bili su je prognali,učinili su je nakazom,i učinili su je da se je moramo sramit.

Ja se zvizde ne sramim,ja sa na nju ponosan!

Odma(odmah) da se razumijemo!

Sva zla,sve šporkarije(prljavštine),svi zločini koji su činjeni pod njezinim znakom,sve je to vanka(vani)pameti,vanka zakona i vanka demokratskih načela.

I to triba sankcionirat.

Svakoga ko se išporka(uprlja )vaja(valja )sudit.
Zato,zločince prid sud!

I kad se svi zločini sankcioniraju,ostat će ideja,ostat će čistoća i utopija one generacije koja je sa zvizdom na čelu išla oslobađat zemlju,virujući u jedan lipši,pravedniji svit.

Ostat će mi otac i mater,ostat će njihova generacija koja je bila čista,slobodarska i iskrena,ostat će oni pošteni partizani i skojevci.

Ostat će i Ivo Ninić Đunđuleto,čovik koji je pod zvizdom stasa i koji je pod zvizdom umra.

I di takvome čoviku nećeš poć na sprovod.

A tamo-cila Dalmacija!

Cili Šibenik.

Došli su judi(ljudi)iz Klisa,Brača,Trogira,Makarske,iz Zagreba,a bilo nas je i iz Splita.

Svih nas je povukla ona zvizda iz šonete(sonet).

Zvizda koja je napokon izašla iz ilegale.

Zahvaljujući Đunđuletovom sinu Ivanu.

Doša je u Slobodnu reka:"Reka mi je otac,da oće(hoće)zvizdu".

Službenik mu govori da nema zvizdu,a Ivan vadi očevu iskaznicu Saveza biraca,riže zvizdu i govori:

"Evo van ova,pa je umontirajte!"

A i oni na groblje su rekli da nemaju zvizdu.

Ivan ih je zamolija da mu posude onu piramidu.

Odnija je u prijatelja maranguna(drvodjelac),pitura(oboja) je u crveno i zalipija na podlogu.

I tako je Ivan Ninić Đunđuleto,nosilac partizanske spomenice 1941.iz Lenjinov marš i pod zvizdom petokrakom sahranjen u svome i našemu Šibeniku.

Slava mu"

ĐERMANO SENJANOVIĆ-ĆIĆO

"SLOBODNA DALMACIJA"

"KOMUNIZMU NIMA NAPRID!?"(DIO ČLANKA!)

"A šta bi to falilo(nedostajalo) ljudima u onome pravome komunizmu?

U onome komunizmu iz neke daleke budućnosti,u onome koji je na granici utopije.

Ne mislin ja na ono šta su Rusi zvali komunizam.

Na Sibir,logore,KGB,i nestašice.

Ne mislin ni na ono iz istočne Evrope,di(gdje) se nije moglo disat,a ne mislin ni na oni naš prosvjećeni apsolutizam.

Ja mislin na ono društvo di će vridit parola

"Svak prema mogućnostima,svakome prema
potrebama!"

Tako će oni ko bude imao veliku potrebu,dobit puno,a ko bude ima malu potribu,on će dobit malo.

Sad ćete vi na osnovi ove prethodne rečenice mislit da se ja zajebajen.

Nije,samo je mrvu(komadić kruha) dvosmisleno ispalo.

Naime,lako je ovima koji viruju.

Njihovo je carstvo nebesko.

Ali mi,koji nemamo tu duhovnu snagu da ćutimo ono vanzemaljsko,ono transcendentalno,i mi imamo potribu da virujemo u ništo.

Ništo na zemlji.

Eto,za nas je izmišljen ti komunizam.

Besklasno društvo,društvo dobrih,pravednih ljudi,koji će živit u bratstvu i ljubavi,i koji će brinit jedni o drugima.

Di neće bit ratova,ni otimačine,ni želje za vladanje nad drugima.

Di će se ljudi potvrđivat kroz sport,kroz kulturu,kroz umjetnost.

Di će ljubav biti pokretač svega.

I di neće bit problem doć do piške(pičke).

Je,časna rič(riječ),čita san ja Marxa.

U pravon će komunizmu ženska sam doć da je opališ.

A zakonom će bit zabranjeno odbit je"

ĐERMANO SENJANOVIĆ-ĆIĆO

"SLOBODNA DALMACIJA"