Evo i jedan citat iz knjige Rodoljuba Colakovica "Zapisi iz oslobodilackog rata" Radnja se odigrava u selu Zupcima blizu Gorazda gdje se odrzava sastanak sa mjestanima oko organizacije zivota i uspostavljanja organa vlasti. Naravno svi imaju pravo da ucestvuju na konferenciji.

"Na moje pitanje o cemu zele da im govorim, sta ih najvise zanima, oni su cutali i dugo niko nije htjeo da postavi neko pitanje.
- Vala ja bi te nesto pitao, rece onaj isti cicica, a ti mi ne zamjeri, ako ja po svojoj budalastoj glavi reknem nesto onako, - i cicica ucini neodreden pokret rukom.
- Samo ti slobodno pitaj, rekao sam seljaku.
- Ma, eto, ljetoske su nas Turci, da kazem, ko malo bili pritisli. Jesmo se, vala, i mi njima poslije osvetili, bilo je i precerivanja, sto je pravo valja reci, zar nije tako ljudi?, obraca se on ostalima. A sad dosli partizanii kazu treba bratstvo sa svima pa i sa Turcima. Reci ti meni, kako mi moremo s Turcima zivjet zajedno i u bratstvu? Zar nije bolje jal da se oni, jal da se mi selimo.
U prostranoj sobi seljacke kuce, u kojoj se odrzavala konferencija, zavladala je poslije tog pitanja napregnuta tisina. Svi su netrmice gledali u me i vidjelo se po licima prisutnih da to pitanje ne muci samo cicu.
Gledao sam nekoliko casaka kroz prozor, razmisljajuci odakle da pocnem, jer se na ovo pitanje ne moze odgovoriti s nekoliko recenica. Posmatrao sam njihova tezacka lica; sve stariji ljudi, ostarjeli prije vremena od teskog zivota i briga, od borbe pune napora i neizvjesnosti za nasusni hljeb. Ocevi su im sigurno bili kmetovi, a mozda i neki od njih, a beg je bio "Turcin". Kroz vijekove mrznja kmeta prema begu gomilala se u dusama raje, prenosila sa koljena na koljeno, a Srbi eksploatatori, koji su se s razvojem kapitalizma digli iz raje, sicardijski su pretvarali tu opravdanu, zakonitu klasnu mrznju prema begu feudalcu u mrznju prema Muslimanu uopste, u ruzno sovinisticko osjecanje. U tom pogledu stara Jugoslavija [misli se na Kraljevinu Jugoslaviju] ne samo sto nije nista ucinilada se to izmjeni, nego su njeni vlastodrsci to osjecanje kultivisali kod srpskih seljaka Bosne i Hercegovine. Dosla je 1941 godina sa svim cudovisnim eksplozijama sovinistickih strasti, prvo sa ustaskim a zatim cetnickim zlocinima koji su iznenadivali sa svojom masovnoscu i nakaznoscu. Fasisticki okupatori, da bi zavladali ovom nesrecnom zemljom, dali su maha najgorem olosu, i onim s "vrhova" i onim sa "dna". I Bosna je zaplivala u krvi.
Iskustvo ovih srpskih seljaka za posljednjih desetak mjeseci je takvo, da nije cudo sto mi postavljaju ovakvo pitanje. Poslije svega sto je bilo, dolaze im nekakvi novi ljudi s rijecima: borba, bratstvo, sloboda, bolji zivot za trudbenike u novoj zbratimljenoj Bosni i Hercegovini.
Moj odgovor, ne samo cici nego svima, pretvorio se u predavanje koje je trajalo vise od jednog casa. Govorio sam i o srednjevjekovnoj Bosni, i o turskoj vladavini, i o austrijskoj okupaciji, i o staroj Jugoslaviji, a najvise o fasistickoj najezdi i nasoj borbi, o njenom razvitku, o ulozi "srpskih ustasa" - cetnika, o Rusiji i bratstvu naroda koje je tamo ostvareno, iako je i tamo, narocito na Kavkazu, za vrijeme carizma bivalo medu narodima pokolja koje je carska vlast potpirivala. Zadrzao sam se dugo na "srpskoj osveti" koju vrse cetnici nad neduznim muslimanskim svijetom, i zavrsio: ko hoce da bude osvetnik, neka uzme pusku i neka bije fasisticke okupatore i sve one koji mu pomazu.
Za vrijeme govora pazljivo sam posmatrao seljake koji su sjedili oko mene, tako da sam ljepo mogao vidjeti njihova lica. Bilo je na tim licima nedoumice, i iskrenog povladivanja (narocito kad sam govorio o teskom zivotu seljaka u staroj Jugoslaviji), i lukavog seljackog osmjeha koji im zatitra u ocima na trenutak.
- Vala ti nam sve isprica od Kulina bana, rece cica. Mi se umorismo slusajuc, a neces ti govorec. E, fala ti, ko bratu.
Vec sam se bio oprostio sa seljacima i posao kad se iz grupe seljanki, koje su stajale pored otvorenog prozora kuce i odatle slusale sta se govori na konferenciji, izdvoji jedna stara seljanka, pride mi, izvadi iz njedara jabuku i pruzi mi je s rijecima:
- Uzmi ovo, ziv bio. Iz tvojih usta u bozije usi, sinko. Samo da bude mir i da danemo dusom."

(R. Colakovic "Zapisi iz oslobodilackog rata", Svjetlost, Sarajevo, 1950, str. 62 - 63)
_________________
"Hej, hej Jugosloveni braco rodena
samo je jedna Jugoslavija"
Samo zajedno smo jaci.