Sie sind vermutlich noch nicht im Forum angemeldet - Klicken Sie hier um sich kostenlos anzumelden  
D I S K U S I O N I F O R U M SFRJ4ever Sve u vezi SFRJ pisite na ovom Forumu. Ako ste primetili sve republike imaju svoj diskusioni forum,tako mozete sve teme konkretno da piste u onom delu koji pripada uz odredjenu republiku.
Sie können sich hier anmelden
Dieses Thema hat 4 Antworten
und wurde 765 mal aufgerufen
 EU
JugoHrvat Offline




Beiträge: 160

01.02.2005 21:30
KAPITALISTICKA GLOBALIZACIJA antworten

"SVAKA PRIVATIZACIJA JE PLJAČKA"


"Privatizacija je prelazak u ruke pojedinaca,mafijaških grupa ili stranih kapitalista naših prirodnih resursa,poduzeća i druge imovine koje su krvlju i znojem stvarali radni ljudi naše zemlje.

Nema "poštene" privatizacije,niti je može biti.

Svaka privatizacija državne,društvene i zadružne svojine je legalizirana pljačka.

Naivno je vjerovati da je prelazak u privatne ruke,pogotovu u ruke stranaca,naših poduzeća i prirodnih bogatstava u interesu običnih građana ili hrvatske privrede u celini.

U posljednjih petnestak godina u Hrvatskoj se pojavio veliki broj kapitalista koji su se raznim makinacijama dočepali ogromnog kapitala, velikih zemljišnih posjeda i mnogobrojnih malih i velikih poduzeća.

Nameće se pitanje:odakle para novopečenoj financijskoj mafiji i oligarhiji da "kupuje" (točnije otima)čitave fabrike,robne kuće,hotele,građevinska poduzeća,banke...

Nitko po zakonima ove zemlje nije mogao na pošten način da zaradi toliko para da bi bio u stanju da kupuje u cjelini ili djelomično privredna poduzeća i banke,pa makar ih dobijao u bescjenje.

Sprovedena privatizacija na prostorima bivšeg SSSR,u Istočnoj Evropi i u republikama prethodne SFRJ dovela je do:privrednog i financijskog kolapsa,drastičnog smanjenja proizvodnje,zatvaranja i prodaje ogromnog broja industrijskih poduzeća,masovne nezaposlenosti,vrtoglavog opadanja životnog standarda,revizije ili ukidanja socijalnih dostignuća u zdravstvu, školstvu,kulturi,nauci,sportu...

Također,uvjetovala je topljenje i iščezavanje penzijskih,invalidskih, stambenih i socijalnih fondova,dovela je do abnormalne inflacije,do čudovišnog socijalnog raslojavanja i stvaranja moćnih parazitskih eksploatatorskih struktura.

Dovela je do suštinskog smanjivanja sredstava za vojsku i višestrukog slabljenja odbrane,gubljenja nezavisnosti i vazalnog odnosa prema imperijalističkim državama.

Stanje se iz dana u dan pogoršava.

Sve bivše socijalističke države na prostoru SSSR,u Istočnoj Evropi i na Balkanu imaju daleko manju proizvodnju nego 1990.g.

Astronomski se povećavaju financijski nameti i pljačke naroda.

Imperijalističke snage imaju zajednički interes u osiguravanju neograničenog širenja transnacionalnog kapitala i u gušenju svakog antiimperijalističkog otpora,posebno u bivšim socijalističkim zemljama.

One koordiniraju svoje ekonomske i političke strategije,usmjeravaju u njihovu korist aktivnost Svetske trgovinske organizacije,Međunarodnog monetarnog fonda,Svjetske banke,Evropske banke i drugih međunarodnih ustanova,koje su pretvorile u svoje filijale.

Nemamo ništa protiv privatne svojine ukoliko vlasnik sam ili udružen sa nekim,ili sa više takvih suvlasnika radi,pod uvjetom da to ne predstavlja eksploataciju tuđeg rada,da ne predstavlja najamni odnos.

Međutim,takvim radom i zaradom on i oni ne mogu da zarade toliko da bi kupovali fabrike,banke i druge velike sisteme,koji privatizirani ne mogu da funkcioniraju bez postojanja eksploatacije.


"GLOBALIZACIJA ILI GROBALIZACIJA"


Proces kapitalističke globalizacije,koji diktiraju multinacionalne korporacije,ima četiri glavna obilježja:slobodan protok kapitala,robe,usluga i radne snage.

Sve se to čini u njihovom interesu u cilju osvajanja novih teritorija,novih tržišta i maksimalnog sticanja profita.

Ne biraju se sredstva kojim bi se uništio svaki onaj koji pokuša da se tome suprotstavi.

Oko 500 multinacionalnih korporacija kontrolira financijsko tržište na planeti,jer njihove financijske rezerve nadilaze rezerve svih centralnih banaka na svijetu,zajedno uzetih.

Te korporacije kontroliraju trgovinu prirodnim resursima,uključujući tu i 90% pšenice,kafe,kukuruza,duhana,metala i drvne građe,85% bakra,80% olova,75% banana,nafte i kaučuka.

Drugim riječima,glavni sadržaj kapitalističke globalizacije je maksimalno nastojanje na koncentraciji i centralizaciji svjetskih prirodnih i proizvodnih resursa pod kontrolom majušne elite globalnog financijskog kapitala.

Moćne sile globalizacije nastoje da nametnu vlastite ekonomske i socijalne recepte drugim državama,putem nasilničkog pritiska na njih.

One prinuđuju druge države na zaključivanje globalnih ugovora,na otvaranje granica,na slobodan protok kapitala,robe,usluga i radne snage pod uvjetima koje diktira krupan kapital.

Vlade slabih država najčešće to čine protiv interesa vlastite zemlje,što podriva njihove ukupne potencijale za razvoj.

Razumije se,takva politika izaziva ozbiljne posljedice:raste nezaposlenost,pada životni standard,jača socijalno raslojavanje.

Za ogromnu većinu čovečanstva kapitalistička globalizacija predstavlja grobalizaciju.

Svi osnovni instrumenti globalizacije nalaze se u rukama imperijalističkih država.

Na 500 najvećih multinacionalnih korporacija otpada oko 80 odsto transnacionalnih investicija.

Međutim,osiguravajući stvaranje jedinstvenog svjetskog "tržišta", globalizam istovremeno zaoštrava suparništvo između konkurentskih blokova imperijalizma,formiranih oko tri glavna centra - SAD, EU i Japana.

Najrazvijenije kapitalističke zemlje, takozvana "zlatna milijarda",jedva da čine 1/6 stanovništva naše planete.

Pa,ipak,one troše 85 posto svih roba i usluga koje proizvodi čovečanstvo.

Istovremeno,na njih otpada preko 90 posto zagađivača na Zemljinoj kugli.

Međutim,one jedva da raspolažu sa 1/10 prirodnih resursa planete,što znači da žive najvećim dijelom eksploatirajući druge države,koje grcaju u nevoljama.

Stanovnici Zapadne Evrope u 2002.g.potrošili su samo na sladoled 11 milijardi dolara.

To je za 2 milijarde više nego što je potrebno da se osigura čistom vodom i kanalizacijom cjelokupno stanovništvo Zemlje.

Oko 10% najbogatijih Amerikanaca(približno 27 milijuna ljudi)ima ukupan prihod koji je jednak prihodu 45 posto stanovništva svijeta,odnosno približno 2,8 milijarde ljudi.

SAD raspolažu sa 65% svih informativnih kapaciteta na planeti,što im omogućava da nameću svoj ekonomski,politički i kulturni uticaj.

Pa,ipak,značajan deo američkog naroda od toga nema velike vajde.

Kapitalizam nije u stanju,zbog svoje prirode,da razriješi neke vitalne probleme čak ni u najrazvijenijim zemljama.

U Zapadnoj Evropi permanentno ima 35 - 40 milijuna stalno,djelomično (po nekoliko sati dnevno)ili povremeno nezaposlenih radnika.

Poznati američki publicista Skot Maršal,pozivajući se na službene podatke, objavio je početkom 2000.g. u visokotiražnom listu "Pipl Vikli vord" svoja studijska istraživanja u kojima ističe da su te godine SAD imale 21 miljun nezaposlenih,poluzaposlenih i privremeno zaposlenih.

Oko 43 miljuna ljudi nema nikakav oblik medicinske pomoći,5 milijuna je beskućnika,37 milijuna je nepismeno,od toga 18 milijuna potpuno.

Oko 80 postotaka mladića i djevojaka do 18 godina,čije je porijeklo iz Afrike,Južne i Srednje Amerike,ne pohađa školu i nije zaposleno.

Narkomanija je veoma zastupljena i služi kao sredstvo za smirivanje velikog broja ljudi,kao sredstvo odvlačenja mladih generacija od klasne borbe.

Pljačka,otimačina i eksploatacija najvećeg dijela čovječanstva nije usmjerena toliko na poboljšanje života siromašnih slojeva u najrazvijenijim kapitalističkim državama,koliko za povećanje bogatstva bogatih.

SAD troše godišnje oko 450 milijardi dolara više nego što proizvode.

Zbog toga je potrebno da svake godine privuku 450 milijardi dolara u formi kapitala(inozemnih investicija,burzovnih investicija,bankovnih zajmova itd.).

To im polazi za rukom zahvaljujući dominantnom položaju dolara na međunarodnoj sceni.

Američki dolar je valuta bez zlatne podloge i u slučaju kad bi povjerioci, odnosno kreditori zatražili da im se novac vrati,SAD bi se našle pred bankrotom a to bi izazvalo svjetsku krizu.

Međutim,Wašhington takvu mogućnost sprječava svojim ogromnim vojnim,ekonomskim i političkim pritiscima,bez obzira što su SAD najzaduženija zemlja na svijetu,sa dugom koji se iz godine u godinu kreće u razmjerima od 600 do 900 milijardi dolara.

walter Offline



Beiträge: 139

04.02.2005 08:54
#2 RE:GLOBALIZACIJA antworten

Interesantan prilog druze JugoHrvat,
najzalosnije je da se masa jos uvek da zaslepeti sa spoljnim sjajem SAD-a.
Verovatno se oni zato i tako aktivno isticu kao policija svata,da bi skrenuli paznju sa sustinskih problema koje imaju.
Privatizacija je nuzno zlo, koje netreba prihvatiti,kao trajno resenje.Nazalost je bas na primeru SFRJ-e jasno da radnicka klasa nije jos na mentalnom nivou da moze da shvati da je licna odgovornost veoma bitna i to svakog pojedinca.Sasvim je sigurno da u tu radnicku klasu ubrajam i rukovodece kadrove,koji su pokazali kolika je nezrelost tek u tim redovima prisutna.Rodbinski odnosi u Preduzecima,zloupotreba radnih mesta bez mogucnosti da bilo ko nesto ucini,su samo mali pokazatelji da je moralo nesto da se desi i desilo se najgore od svih varijanti.Covek je proklet, lcemeran i samoljubiv. Tak kada se svest svakog pojedinca bude nalazila ta takvom nivou da se postuje zakon bez obzira gde se ko nalazio po funkciji,ce se ispuniti uslov za radnicko samoupravljanje.
Zato je jedan od glavnih zadataka, raditi na svesti svakog opjedinca.
Drugarski pozdrav,Walter
Samo zajedno smo jaci.

JugoHrvat Offline




Beiträge: 160

08.02.2005 16:40
#3 "LEGENDA O LAŽI" antworten

"LEGENDA O LAŽI"


"Ima autora,prije svega uglednih ekonomista,koji tvrde,kako globalizacija ne postoji,kako je stvorena cijela jedna legenda oko notorne izmišljotine.

Jedan od takvih je talijanski ekonomist Elvio Dal Bosco,autor knjige "Legenda o globalizaciji,svjetska privreda devedesetih godina dvadesetog stoljeća."

U toj se knjizi analiziraju učinci onoga što je urađeno u doba Reagana i Tatcherove,a što se naziva još i "konzervativnom revolucijom".
Efekt te revolucije na desnici jeste moć svevišnjeg,koja se pridaje "slobodnom tržištu".

Zatim slijedi pojava "čikaških momaka" veoma agresivnih i proždrljivih na svjetskoj privrednoj sceni te početak famozne "deregulacije", odnosno potpune liberalizacije financijskih i spekulativnih operacija.

Razornost ovih pojava opisao je jedan drugi autor,također ekonomist po struci,štaviše profesor ekonomije na Sveučilištu u Milanu,Pierangelo Dacrema u knjizi "Smrt novca".

Dacrema sigurno nije marksist,nema on s tim nikakve veze,ali je izuzetan poznavalac makroekonomije i kao takav izveo je ovu konstataciju.

Novac,koji je u stvari sredstvo u razmjeni,koje treba da doprinosi širenju bogatstva i stvaralačkog ljudskog rada,to više ne čini.

Štaviše,on čini upravo obrnuto:stješnjava i ugnjetava ljudski rad i stvaralaštvo.

Iscrpio je dake svoju propulzivnu historijsko-ekonomsku funkciju i zato ga treba ukinuti.

Hvalevrijedan zaključak,ali ne razumije se ko to treba,da uradi?

Ipak,profesor Dacrema iznosi čitav niz vrlo zanimljivih podataka o tome kako danas novac više ne doprinosi širenju blagostanja, zaposlenosti i porastu životnog standarda diljem globusa.

A zar to ne znači da ustvari globalizacije i nema?

Jer,kako tvrdi Pierangelo Dacrema, svega 15% stanovnika zemaljske kugle uživa blagodati "zapadne civilizacije" tj. živi po onim standardima konfora i blagostanja – s automobilom, suvremenom kuhinjskom i kućnom opremom, vodom i elektrikom, kompjuterom i TV aparatom i mrežom mobilne telefonije – koji odgovaraju suvremenom stupnju razvoja zapadne civilizacije.

Svi ostali stanovnici globusa isključeni su iz tog razvoja,a neki žive u uslovima,koji bi prije odgovarali srednjem nego novom vijeku.

Ne samo da su im nedostupne blagodati civilizacije,liječnička njega i lijekovi,već imaju premalo hrane i vode i izloženi su haranju najgorih boleština i potresnoj bijedi...

Takva je situaciji u velikom dijelu Afrike,Azije i Latinske Amerike.

A novac kao sredstvo tu više ništa ne može pomoći,jer on u posljenjim desetljećima pokazuje tendenciju da uvećava prije svega kapital,i to najviše onaj financijski,a da ugnjetava, ugrožava i čak direktno onemogućava ljudski rad i stvaralaštvo i steže njegovo širenje.

Slijedeći čistu aritmetičku logiku,zaključuje Dacrema,novac je postao štetan,jer umjesto da se širi globusom,on samo hipertrofira džepove onih što se igraju financijskim kapitalom,naduvava nepostojeće vrijednosti (jer ciframa kojima se igra ne burzi ne odgovara respektivna radom stvorena protuvrijednost)i kad tad dovest će ljude i civilizaciju u ćorsokak.

Zato Dacrema kao moguću revoluciju preporuča ukidanja novca.

A zar svi predhodni zaključci ne govore o tome,kako ta vajna globalizacija uopće ne postoji,kako je ona ustvari – opsjena.

Za Elvia Dal Bosca ta opsjena služi napadu na rad i na nadnice,koristi se kao povod za rat,koji je kapital poveo protiv radnog odnosa,protiv zdravstvene zaštite i penzionog osiguranja.

Po mišljenju Elvia Dal Bosca radi se o pravoj kasetnoj bombi,koja je omogućila ukidanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme,
izmjestila ulogu sindikata kao posrednika pri sklapanju radnog odnosa i ugovora o radu te učinila toliko agresivnim velike multinacionalne kompanije,da su iste paralizirale male i neznatne kako kompanije tako i države.

Te nisu uopće više u stanju da se brane,već naprosto same srljaju u vlastitu propast.

One same idu u vlastito uništenje,jer su potpuno obnevidjele te osjećaju strah i užas,a ne mogu da se brane.

Kao što zmija uništava žabu,samo svojim pogledom i postojanjem,jer joj žaba sama srlja u usta,hipnotizirana strahom,tako i male kompanije nestaju kao zalogaj velikih multinacionalnih gmazova.

Globalna ekonomija ne postoji – tvrdi Dal Bosco - postoji slobodno kretanje kapitala,i naročito financijskih špekulacija,koje u punoj slobodi marširaju zaštićenim zonama kao što su "Nafta",u Sjevernoj i Srednjoj Americi,"Evropska Zajednica" te azijska i pacifička zona,
koje su također uređene i podređene regulama,što ih diktiraju najjači i koje onim slabima i najslabijima ne dozvoljavaju da slobodno žive i dišu,a kamo li da se ekonomski razvijaju i napreduju.

Stoga je globalizacija strateški mit,koji je izmišljen i stvoren,da bi se uradilo i podnijelo sve ono što bi bez podvale bilo vrlo teško poturiti na društvenom i ekonomskom planu.

A to je prekarizacija posla,nestalnost zaposlenja,smanjivanje zarada uz istovremeno povećanje profita i rast renti,uz privatizaciju ne samo cjelokupne proizvodnje već i cjelokupnog sistema garancija radnih prava i svega što je iz njih proisticalo:garantiranog zdravstvenog osiguranja,osiguranja u slučaju nesreće na poslu i uopće,penzionog osiguranja itd. itd.

A to znači privatizaciju školstva,od predškolskih ustanova i jaslica do visokoškolskih ustanova,privatizaciju kulturnih i svih ostalih društvenih djelatnosti,uz njihovo uvođenje na poprište slobodnog tržišta u cijeni usluga i slobodne konkurencije.

To se sve u mitologiji globalizacije zove pravom na slobodu i slobodan izbor,što to svakako i jeste,ali samo za one,koji raspolažu privilegijama ili novcem.

Vaše dijete može da ide u privatne jaslice,vrtiće,školu ili fakultet, naravno, koliko vi kao roditelj imate dosta dubok džep...

Kako ćete to platiti to je vaša stvar,
ali da ćete u tom slučaju imati mnogo manje glavobolje,naročito s nastavnicima,možete biti sigurni,jer su oni,na kraju krajeva,vaši direktni plaćenici.

A za kvalitet znanja i obrazovanja ionako više niko ne pita.
Važno je biti konkurentan – pružiti uslugu jeftiniju i raznovrsniju od drugih.

Tako će sutra vaše dijete biti bačeno na tržište rada,gdje će mu se za posredovanja oko pronalaženja posla nuditi hiljadu i jedan subjekt,a ne samo dosadni sindikati.

Bit će tu i privatnici i neprivatnici i ustanove i škole i društvene organizacije kao na primjer neke nevladine organizacije ili organizacije za obranu ljudskih prava.

Što one rade također na procenat pri pronalaženju zaposlenja niko ne smatra kršenjem jednog od temeljnih ljudskih prava - ljudskog digniteta i dostojanstva rada.

A dostojanstvo,a naročito rada,već je odavna izišlo iz mode,kao i solidarnost,naročito solidarnost na radu,jer će vaše dijete u svom drugu po struci ili po generaciji vidjeti samo konkurenta odnosno pretendenta na isti zalogaj,do kojeg je teško doći i vjerojatno će prema takmacu ispoljiti isključivo vučje,a ne ljudske odnose.

Ali nije kriv mladi čovjek,koji se tako ponaša,krive su okolnosti, kriva je globalizacije – koje ustvari i nema osim u ovim goreopisanim ponašanjima.

Snižavanje nadnica i plaća ne zahtijeva samo sve jača konkurencija,već požuda za sve većim profitom.

Penzije se ne ukidaju kao opći sistem,jer stanovništvo stari,
već zato što je bilo potrebno da se otvori zlatni rudnik privatnih mreža osiguranja za starost,bolest ili slučaj nesreće,pri čemu su penzioni fondovi predstavljali pravi mastan zalogaj.

I radni vijek potreban za postizanje penzije podignut je ne zbog produženja životnog vijeka,jer se taj produžavao i u prvoj polovnici minulog stoljeća,kad je i uspostavljen opći sistem penzionog osiguranja,već zato što sve manje ljudi radi u radnom odnosu na neodređeno vrijeme,dakle daleko je manje onih koji privređuju,pa se mora povisti dob za sticanje prava,odnosno odlazak u penziju.

To je bar najjednostavnija aritmetika.

Globalizacija koja ustvari ne postoji doprinjela je širenju mita o kraju rada za nadnicu,a taj je mit inspirirao ideologije,koje govore o kraju klasne borbe i kraju klasa uopće.

Sve je to omogućilo svjetsko preoblikovanje klasne borbe i borbe svijeta rada sa svijetom kapitala,u kojem je ovaj potonji izneo pobjedu.

Jedna od legendi je i legenda o "samostalnom" radu,koji je na kraju krajeva postao rizičniji,jer nije opasan apsolutno niikakvim sistemom jamstava,od najamnog rada,a ipak tom teško dokučivom "samostalnom" radu,odnosno privatnom biznisu,kako se to zove u žargonu,teže milioni ljudi i da bi do njega došli spremni su na svako odricanja.

I to je još jedna opsjena suvremenosti.

I dok se sve to događa Dal Bosco daje krivulju investicija i profita (čiste zarade) u kapitalističkim zemljama Zapada od 1979. do 1999. godine.

Rezultati su porazni.

Investicije svuda na svijetu padaju,a profiti vrtoglavo rastu.
U SAD investicije se ruše u tom razdoblju od 21 na 18%, u Japanu od 31 na 25%, dok se istovremeno profitna stopa penje od 15 na 21 % u SAD, ali od 12 na 15 % u Italiji...

Istodobno padaju prihod stečen radom,koji je na cijelom kapitalističkom Zapadu sišao sa 49% na 42%,u korist zarade stečene na druge načine.
I eto vam cijele globalizacije!

Uz to ne treba zaboraviti kaastrofalne cifre martirija rada i radne snage odnosno radnika (sto dvadeset miliona radnih udesa godišnje, sa 200.000 poginulih na radnom mjestu),na ogromno povećanje oboljenja i nesreća na radu,koje naročito u zemljama trećeg svijeta ne prate nikakva obeštećenja.

Prema tome ne radi se o hodu naprijed,već o vraćanju na radne uvjete i radne odnose karakteristične ne za dvadeseto,već za devetnaesto stoljeće.

Globalizira se samo bijeda,koja vrtoglavo raste,dok kapital sve manje investira,a sve više zarađuje.

To jeste globalne pojava.

Širenje bijede i smanjivanje investicijskog kapitala uz porast profita jeste također globalna pojava,ali to svakako nije potvrđivanje lažne legende o širenju blagostanja globusom,već upravo suprotno:globusom se širi avet nezaposlenosti,očaja i siromaštva,koje prijeti sve većem broju stanovnika.

Podmetnuta legenda o globalizaciji,koja proširuje blagostanje samo je još jedna uspjela laž na polju ideologije.

Ne treba zaboraviti da je Althusser definirao ideologiju kao klasnu borbu na planu teorije.

Ona se,to, vodi i izmišljanjem lažnih mitova,jer globalizacija blagostanja je laž."


JASNA TKALEC

JugoHrvat Offline




Beiträge: 160

14.02.2005 17:32
#4 "PSIHOLOGIJA MASA I FASIZAM LIGHT U ITALIJI" antworten

"PSIHOLOGIJA MASA I FAŠIZAM LIGHT U ITALIJI"

"PROMIJENITI SVE DA SE NE PROMIJENI NIŠTA"


"U davnim tridesetim godinama minulog vijeka neseretni je psihijatar Wilchelm Reich(umro umno poremećen u zatvoru najslobodnije države svijeta,SAD-a)napisao veoma zanimljivu knjižicu, koja je savršeno objašanjavala uspon i uspjeh nacifašizma u masama.
Knjiga se zvala "Masovna psihologija fašizma".

A kako je s tim stvarima danas,kad se sve izmijenilo?

Kako je rekao Lampedusa,u čuvenom romanu i kasnije u Viscontijevom filmu "Gepard":

Sve se promijenilo,da se ne bi izmijenilo ništa...

Bilo je to tako na Siciliji,zaostalom i izoliranom otoku,kojim su surovim feudalnim apsolutizmom vladali Burboni i njihovi namjesnici,sve dok nije došao Garibaldi i njegove "crvene košulje".

Garibaldinac Nino Bixio,usprkos očekivanjima naprednih,krvavo je ugušio pobunu seljaka protiv sicijalnske aristokracije i zemljoposjednika i na svaku granu maslinika objesio po jednog "prostaka"...

Na čelo zemlje došli su pijemontezi,odnosno dinastija Savoja,ali se za sirotinju ništa nije izmijenilo.

Ujedinjenjem Italije južnjačka bijeda ostala je to sve do dana današnjeg...

Prezirana,zaostala,divlja,krvavo iskorištavana i najsurovije kažnjavana za najmanji neposluh...

U dvadesetogodišnjoj vladavini fašizma,koliko je trajao Mussolinijev režim,malobrojni su bili uvjereni fašisti,psi režima,s nožem u zubima, crnom košuljom,pendrekom i ricinusovim uljem.

A ipak ti su malobrojni fašisti sa svojim operetskim "Maršem na Rim" i manje operetskim batinanjem uništili jake i veoma brojne socijalističke organizacije na sjeveru zemlje,razbili zadrugarski pokret,potrošačke zadruge,organizacije socijalističke omladine,pošto su prebili i pobacali kroz prozore i s balkona gradonačelnike manjih i većih gradova i na smrt pretukli njihove advokate,zapalili Društvene domove od Trsta do Bologne i Rima,a socijalističke agitatore napojili ricinusom.

Broj onih što su tukli i palili bio je neznatan,ali kako je napisao Nenni:

"Fašizam je pobijedio ne zbog terora malobrojnih,već zbog konformizma većine,koja je pristala uz režim i trajno se prilagodila fašizmu."


Može se preslikat i na našu situaciju iz 1990-ih,zar ne


Baš o tome govori poznato Moravijino djelo "Konformist",pretočeno u istoimeni film Bernarda Bertolluccija.

Prihvaćajući iz konformizma fašistički režim protagonist priče odlazi u Pariz i glumeći da je opozicionar uvlači se u intelektualne krugove talijanske političke emigracije u Francuskoj.

Tamo,srdačno prihvaćen u krugovima antifašista,priprema umorstvo svog pokrovitelja i nekadašnjeg profesora na Univerzitetu...

Uvaženog naučnika i njegovu mladu ženu fašisti zvjerski ubiju na putu u šumi.

No šta vrijedi pisati knjige i pravite filmove,ako priblesavo čovječanstvo stalno,kao nedotupavi đak,pravi iste pogreške?

Režim umjesto partija i vođa masa

Svakako situacija u kojoj se našao svijet nakon pada Berlinskog zida ide tome na ruku.

Kad se srušila takozvana "gvozdena zavjesa" oslobodivši "okova totalitarizma" milione i otvorivši "put na istok" svjetskom kapitalu, evropska - smjesta reformirana - ljevica previdjela je dramu,koja će se dogoditi...

Kapitalizam,lišen opasnog rivala,potpuno je pobjesnio.

To bješnjenje zapanjilo je one koji su živjeli na pravoj, odnosno "pobjedničkoj" strani,na zapadu i sjeveru zemaljske kule.

Oni su,budući da su komunisti i njihove masovne partije nestali sa političke pozornice,očekivali od kapitalizma lojalno ponašanje.

Ali vuk ostaje vuk i hrani se jaganjcima...

Budući da nije više bilo protuteže ni opasnog neprijatelja,koji bi ga mogao napasti,kasni se kapitalizam prepustio dotad susprezanim neumjerenostima i devijacijama,bez zadrške.

Pobjednički marš imperijalizma više ništa nije moglo obuzdati.

Više nije postojala prijetnja,nekad realna na evropskom Zapadu,koja se čini smiješnom današnjim vlastodršcima,da bi se široke narodne mase, koje su još bile čvrsto vezane za političke partije i njihove ideologije,ako ih previše nagaze,mogle okrenuti i odustavši od opreznog pristajanja uz sistem,učiniti skok,koji bi značio njegovo radikalno odbacivanje.

Kako je danas van pameti i sama pomisao na takvo što,kasni je kapitalizam mogao bez straha pokazati svoje istinsko lice.

A ono je kao i uvijek light fašizam,a drugačije i ne može da bude ,jer to je u samoj prirodi vlasti,naročito vlasti,koja počiva na svemoći kapitala.

Prvi i najbolji primjer za to stanje stvari u Evropi i svijetu jeste Italija Silvija Berluconija.

Fašizam je režim,a šta je režim?

To je vremensko-prostorni zatvoreni krug u kojem su moralna pravila donedavno općeprihvaćena,sada poništena i pogažena,a sama logika okrenuta naglavačke.

U takvom naopakom sistemu izgleda logično,dubokoumno i mudro sve ono što je nelogično,apsurdno i glupo,ali budući da se to opsesivno i neprestano ponavlja,postaje uobičajeno i normalno.

Šta je normalno?

– pitao se Lav Tolstoj i s njim teoretičar književnosti Viktor Šklovski.

Normalan je onaj,odgovara Tolstoj, koji u jednom vremenu najbolje usvoji i saživi se sa svim postavkama,predodžbama i predubeđenjima toga vremena...

A onda to vrijeme mine i ono što je bilo normalno postaje apsurdno, zastarjelo i smiješno...

Nešto kao staromodne haljine – dobre jedino za maskaradu.

Italija,najtradicionalnija zemlja u Evropi,a stalno opsjednuta modernitetom i ovoga je puta kao i 1922. pojurila u prve redove,poput ambicioznog đačiča.

Da bi se sve što se događa u toj zemlji shvatilo treba znati šta je dvadesetgodišnji fašistički režim značio za Talijane.

Za osvještene on je značio apsolutno zlo,ukidanje demokracije,nasilje, rasne zakone,imperijalističke ratove,ratnu katastrofu,koja se s njemačkom okupacijom i savezničkim bombardiranjem pretvorila u općenarodnu tragediju te krvavi partizanski i ustvari građanski rat.

Ali za mase koje su ga živjele i proživjele tokom dvadeset godina fašizam je značio i uobičajeni način mišljenja,koji je ostavio duboke tragove.

Za siromašne seljake,koji su umirali od malarije na zapuštenom jugu,on je značio isušivanje močvara,kakvu-takvu agrarnu reformu,uvođenje osmosatnog radnog dana i pojavu državnih institucija za brigu o djeci i materinstvu te nekakvu obrazovnu i zdravstvenu politiku...

Značio je i slavu pobjede u ratovima u Africi,samozadovoljnu sliku jednog naroda i jedne monarhije,koja je napokon u vlastitim očima stekla dignitet i opila se nacionalnim ponosom.

Pobjeda u borbi za žito,pobjeda u borbi protiv boleština,masovno preseljenje težaka bezemljaša sa sjevera u isušene močvare centra Italije,na takozvani Agro Romano,gušenje svake "subverzije",odnosno opozicije,izgradnja novih gradova u slavu rimskih legija,sa zvučnim imenima "Littoria","Sabaudia","Latina",rast industrije i opće zaposlenosti, koja je proizvodila za vojsku,opijali su mase.

Društvo je država,a ona je u prvom redu kasarna i stadion i narod je zadovoljan.

Bavi se svojim poslom,dok ga gladijatori zabavljaju,po starom prokušanom receptu rimskog imperija.


Dejavous,vec viđeno mnogo puta zar ne


"REVIZIONIZAM"


A danas?

Danas jasno nije više moguće tako.

Ali se zato počinje slikanjem fašizma kao dobroćudnog paternalizma.

Berlusconi tvrdi da fašizam uopće nije bio tako dramatičan moment u historiji Italije kako to govori ljevica,jer su opozicionari jednostavno konfinirani,to jest poslati na plaćene ferije na Lipare ili Poncu i Kikladske otoke,sve sama krasna mjestašca,današnje skupe vrhuške najeksluzivnijeg turizma.

Ipak te perle,što ih bacaju sa svih šest (tri državna i tri privatna) berlusconijevih TV kanala njegovi istomišljenici i pripuzi,nisu još same po sebi toliko opasne.

Daleko je gora zatvorenost sistema,navođenje publike da se bavi glupostima i samom sobom i da sa treskom zatvori prozore prema istinskim svjetskim zbivanjima i problemima kako talijanskog društva i Evropske Zajednice,tako i svijeta.

Nije da o tim problemima ne govore i vijesti i mnogi specijalizirani komentari.

Ali govore onako i onoliko kako to režimu i njegovom protagonisti Silviju Berlusconiju odgovara.

Kreveljenje na TV kanalima je dopušteno,izrugivanje i imitiranje premijera je uobičajeni ispušni ventil.

Ono što nije dozvoljeno jeste ozbiljna i duboka sociološka analiza situacije u kojoj se danas nalaze Italija,Evropa i svijet.

Radikalizam je prepušten Radikalnoj partiji,a ona je izravni eksponent politike SAD-a u Italiji i Evropi,jer su talijanski radikali – transverzalni.

Ljevičarima na televiziju pristup nije zabranjen,ali za njih jednostavno nema vremena,osim za po koju rečenicu u debatama,jer čitavo TV vrijeme do kraja pokrivaju sve gluplji i sve ništavniji programi,u kojima se ne događa ništa osim igara za maloumne.

Pošast na svim kanalima jeste poplava svuda sličnih ili jednakih kvizova, lišenih obrazovnog cilja,jer nisu usmjereni na sticanje znanja već predstavljaju vid igre ne sreću.

A sve to se čini s namjerom da potpuno zaokupi i anestezira gledaoce.

Uz to treba dodati ogromne zarade na reklamama,jer sve televizije i javne i privatne,žive od propagandnih poruka koje,da bi došle na ekran, moraju proći kroz agenciju Publitalija,a ova je opet vlasništvo Silvija Berlusconija.

I tako u Italiji Berlusconi i njegovi drže svu medijsku tj. informativnu, ekonomsku i političku vlast.

Preostaje još ona sudska – koja im se opire,ali kako se čini,ni ona neće dugo.

Namjerno se zaboravlja i prenebegava činjenica,da bi suvremena demokracija trebala počivati na jednakosti u pristupu javnim institucijama,zaštiti prava manjina,na podjeli vlasti,na uvažavanju pluralizma,na otvorenosti.

Belusconi i njegov model ponovo su uspostavili autarhičnu zatvorenost, koja ne dopušta protivljenje,jer po vlastitom shvaćanju predstavlja najbolji od mogućih svjetova.


"UMJESTO PENDREKA EKRAN"


Kod toliko ogromnog monopola nad sredstvima informiranja i uz toliko opčinjavanje masa u suvremenoj Italiji političko ubojstvo je potpuno nepotrebno.

Ono predstavlja prevaziđenu,zastarjelu metodu – metodu prošlog vijeka.

Mase su zaokupljene gledanjem Big Bruthera ili Otoka slavnih,zabavama i zabavljačima,koji ih opijaju svakidašnjim trivijalnostima,golotinjom,plesanjem,pjevanjem i ljubakanjima i tako u beskraj,dok potpuno ne otupi svaka forma osporavanja i svaka želja za ozbiljnim razgovorom i istinskom kritikom i kontestacijom.

Cijeli dan se prikazuje kako obični ljudi ili slavne ličnosti provode vrijeme u banalnim zanimacijama,kako se svađaju,pare,ljube ili tuku u kući iz koje nema izlaza ili na usamljenom otoku.

Taj usamljeni otok i ta zatvorena kuća u kojoj milioni gledaju ishitrene trivijalnosti,istinska su metafora današnje Italije i svijeta te stanja svijesti,koje prevladava.

U Italiji je Berlusconijev režim baš zbog toga zasnovan na širokom, gotovo plebiscitarnom pristajanju masa,kao i na jednoobraznom načinu mišljenja.

I evo nas opet u jednoumlju, ali onom sufliranom od kapitalizma,i to onog kasnog.

A šta dalje?

Treba odmah objasniti: stvarnost je danas mnogo manje dramatična od prvog i pravog fašizma, ali baš zato čini sve forme osporavanja, različitog mišljenja i neslaganja daleko bezopasnijim i beznačajnijim nego nekad.

Režimu više nisu potrebni ricinus i pendreci da bi stvarao i održavao opće pristajanje i odobravanje.

Dovoljan je pristup i monopol nad sredstvima informiranja - u prvom redu nad televizijom.

Pendrek je zamijenjen televizijskim ekranom.

Eto tako napreduje light fašizam u Italiji i svugdje drugdje.

A fašizam light kao i light hrana izaziva bulimiju,stalnu glad i stalnu potrebu za sve većom količinom jela,odnosno za sve većom količinom TV i telematske zabave đubretarskog tipa i sadržaja.

Davna je istina,koju je već iskušala Catarina Medici,kraljica Francuske,u osam vjerskih ratova s hugenotima:zabranom se ne postiže ništa,zlo se tako ne može iskorjeniti

Štaviše,ono se uvećava,dok ga dopuštanje i tolerancija umanjuje.

Ranije su istu paradogmu već bili pokazali vjerski progoni i Bartolomejska noć.

Grozan pokolj nije smirio ni preplašio reformirane – štaviše oni su gordo podigli glave i s pjesmom bogu istine ponosno se penjali na gubilišta.

Što su više palili hugenote,više su se punile protestantske bogomolje i sve je više rastao broj onih što su pristajali uz Reformaciju i pod prijetnjom užeta i vatre.

Kad je zavladala vjerska tolerancija i pošto je potpisan Nantski edikt, protestantska je crkva u Francuskoj izgubila bitku.

U Italiji danas ne progone opoziciju nasiljem,već je guše ograničavanjem i zatvaranjem za nju medijskog prostora te opijanjem masa trivijalnošću ponuđenih TV sadržaja i ordinarnim glupostima.

Utapnje u banalnosti i uspavljivanje kritičkog duha pokazalo se dosad vrlo uspješnom metodom.

Kako je dvadesetih godina rekao njemački dramaturg Erwin Piscator,da bi se fašizam doveo na političku pozornicu trebalo je prethodno cijeli svijet pretvoriti u golemu instituciju za imbecile.

A da bi se to postiglo treba se vješto služiti mas-medijima.


"OPČINJENOST EKRANOM"


Danas se stvaranje konsenzusa javnosti ne postiže propagandom nego stvaranjem ugode TV-gledalaca.

Za vrijeme tako zvanih totalitarizama uloga radija bila je sasvim drugačija i vrlo važna.

No radio se danas smatra za "teško" sredstvo:potrebna mu je politička propaganda i zvučni slogani koji se neprestano ponavljaju,jer je poruka verbalna.

TV slike,i slike s ekrana uopće,kao na primjer one u kinu,djeluju drugačije i drugačije se koriste.

Njihova je moć da potpuno zaokupe pažnju i opčine gledaoca daleko veća.

Narodni su vođe nekad govorili na dupke punim trgovima pred masama koje su pljeskale,a radio je prenosio njihove govore.

Danas je sve to izišlo iz mode.

Mase drži i opčinjava mali ekran s malo misli i to plitkih.

I ovdje caruje minimalizam.

Njihova glavna zabava su reality show i Veliki brat,koji ih odvodi od grube svakidašnjice i njezinih problema i navodi na neprestani dijalog s ničim.

Društvo je zabavljeno površnom psihologijom ličnosti i introspekcijom,a politička analiza postala je sasvim demodirana.

Tako je direktni televizijski prijenos dobio vrijednost grčke "agore", zajedničkog društvenog prostora.

A on je preplavljen neizmjernom glupošću psihološke iznutrice tako zvanih "malih ljudi".

Tako je javno postalo privatno.

Televizija ne nudi prozor u svijet,već pogled u privatnost kroz ključanicu.

Banalno i bezsadržajno krčmi se kao zanimljivo i važno te predstavlja jedini ponuđeni sadržaj i duhovnu hranu masa.

Dokle će tako?

Ne zna se,iako se počinje primjećivati izvjestan zamor.

Jer kad se ugase "svijetla pozornice" ostaje stvarnost,mizernija nego ikada.

I krajnje razgolićena kao i djevojke na TV ekranima.

Najgore je što zasad tome nema ozbiljne alternative:jedini postojeći drugačiji put jeste onaj što ga je pokazala Amerika na nedavnim izborima.

Put kojim je još jednom izabran Bush.

A on znači povratak na vječne vrijednosti desnice:Bog,Domovina, Porodica,vjerski integralizam i izvoz sopstvene civilizacije oružanom silom.

U to ime propagira se i koncept da je rat neophodan,jer je isti nezamjenjiv vid borbe jedine istinske kulture i civilizacije protiv terorizma.

Zar će Italija,Evropa i svijet na tome ostati i opstati?"


JASNA TKALEC

walter Offline



Beiträge: 139

01.03.2005 07:45
#5 RE:"PSIHOLOGIJA MASA I FASIZAM LIGHT U ITALIJI" antworten

Koliko je vecina radnicke klase naivna, vidi se i po tome da vecina uopste ne shvata sta za njih donosi privatizacija.
Zasto?
Zato sto je vecina nase radnicke klase navikla da vidi male privatnike koji su u vecini slucajeva bili malo bogatiji od ostalih ali se nije primecivala neka veca razlika.
Kada se bude sprovela globalizacija i potpuna privatizacija,kao sto je u zapadnoj Evropi ce se naglo promenuti polozaj radicke klase.
Ovisnost o volji,trenutnom raspolozenju privatnika,situacija na trzistu rada sve menja.Ako je previse radnika nezaposleno,firme mogu da biraju(isto kao i kod robe,vise robe,veci izbor),tako da se otpustaju oni radnici koji nazadovoljavaju firmu,bez obzira iz kojih razloga to bilo.
Radnik postaje alatka,koja je samo zato u jednoj firmi,kako bi ostvarila svoju namenu,veci profit za firmu i vlasnika firme.
Socialni aspekt se vise ne nalazi u prvom planu,vec odlazi u zadnji.
Walter.
Samo zajedno smo jaci.

«« EU
 Sprung  
Samo zajedno smo jaci, nezaboravite to. Nasi narodi i njihova sudbina su vezani, dali mi to zeleli priznati ili ne,zato je u interesu svih nas, da se slazemo i medjusobno saradjujemo,na taj nacin cemo vratiti nase dostojanstvo na onaj nivo na kom zasluzuje biti. Secajte se prosloga i koracajte smelo ka boljoj buducnosti,zajedno. Walter.
Xobor Erstelle ein eigenes Forum mit Xobor