"PAX AMERICANA-TRAGOVIMA AMERIČKOG IMPERIJALIZMA"

"Cjelokupna povijest čovječanstva povijest je imperijalističkih poredaka.

Da spomenimo najvažnije:drevni Egipat i Perzija,antički Rim,Makedonija Aleksandra Velikog,Bizant i Franačka,carska Kina,Otomanska Turska,Austro-ugarska,Velika Britanija,carska Rusija,carska i Hitlerova Njemačka,Mussolinijeva Italija,SSSR,Sjedinjene Američke Države.

Sve su one produkt svog vremena,sve one imaju svoje specfičnosti,ali sve njih ipak nešto objedinjuje:težnja da ako ne cijeli svijet a ono što veći njegov dio podrede svojoj dominaciji.

Danas,pak,čovječanstvo živi u eri suvremene globalizacije,novog tota-litarizma i - američkog imperijalizma.

U eri Pax Americane.

Promatrajući povijest Sjedinjenih Američkih Država,mogli bismo grubo naznačiti četiri razdoblja:

Prvo(od 1492.do 1917.) - otkriće i naseljavanje novog kontinenta,borbe za nezavisnost i stvaranje samostalne države;

Drugo od 1917.do 1945.) - postupno uključenje u svjetsku politiku i stvaranje respektabilne svjetske sile;

Treće(od 1945.do 1990.)- izrastanje u vodeću ekonomsku,vojnu i političku silu Zapada sa sve očitijim imperijalističkim sklonostima;

Četvrto(od 1990.do danas) - definitivno preuzimanje uloge neprikosnovenog gospodara svijeta.

Prošetajmo, dakle,stazama američkog imperijalizma.

No,krenimo redom.

Kada je Kristofor Kolumbo otkrio Ameriku(tako je nazvana 1507. po Amerigu Vespucciu),misleći da je otkrio Indiju,Evropljani počinju ulagati velike nade u "Novi svijet".

A moćne se države,poput Španjolske,Portugala,Engleske i Francuske, počinju upravo utrkivati,pa i sukobljavati oko toga,tko će uzeti veći dio kolača od novog kontinenta.

Otkriće,zauzimanje i naseljavanje Amerike popraćeno je ognjem i mačem.

Ondje je prije doseljenja Evropljana živjelo oko 30 milijuna ljudi,ali će oni uskoro biti u velikom broju istrebljeni.

Genocid koji je izvršen nad tamošnjim domorocima bez premca je u dotadašnjoj povijesti čovječanstva.

Uništavanje zatečenih civilizacija Inka,Maya i Azsteka,prisilno pokrštavanje stanovništva,eksploatacija prirodnih resursa,pljačkanje materijalnih dobara (koje kod tamošnjih plemena nije imalo nikakvu vrijednost),ubijanje i mučenje ljudi,pokazalo je sav "sjaj i bijedu" evropske civilizacije.

I dok je Evropa već bila kročila u manufakturni kapitalizam(nastanak prve faze kapitalizma ubrzalo je upravo otkriće Amerike i pomorskog puta za Indiju),ta ista Evropa je na novom kontinentu vratila kotač povijesti unatrag - uvela je ropstvo(inicirao ga je španjolski kardinal Bartolomej Delacaz)!

Nije ni potrebno naglašavati koliko je besplatna radna snaga utjecala na neobično brz razvoj američkog društva!

Ameriku su Evropljani nastanjivali taman onako kako su je međusobno podijelili.

Srednju i Južnu - Španjolci(konkvistadori),Portugalci i u manjem broju Nizozemci,a Sjevernu - Francuzi i Englezi.

Ujedno su na neka područja naseljavani i crnci iz Afrike,hvatani u svojim postojbinama i pretvarani u robove.

Nas,dakako,zanima geografski prostor današnjih Sjedinjenih Američkih Država.

Taj su prostor kolonizirali i eksploatirali Englezi sve do 1776. godine,nakon što se 13 američkih kolonija,pod vodstvom Georgea Washingtona,pobunilo protiv metropole(zbog nametnutih poreza) i proglasilo nezavisnost.

Ali time nije za svakoga zaokružen teritorij SAD-a.

Sve do kraja 19. stoljeća one će ga širiti,bilo kupovinom(od Francuske Lauisianu,od Španjolske Floridu,od Engleske Texas,od Rusije Aljasku), bilo ratovima (od Meksika otimaju prostor izmeðu Rio Grandea i Tihog oceana,od Španjolaca Filipine,Guam i Puerto,a Kubu koloniziraju).

Te je 1776. donijeta i čuvena Deklaracija o nezavisnosti,prvi dokument visokih demokratskih načela.

U njoj je zapisano: "Svi su ljudi jednaki pred zakonom","svi ljudi imaju pravo na sreću","suverenost pripada narodu",ali te će parole,nažalost,ostati još dugo samo - parole.

I prvi demokratski ustav,inspiriran Montesquieuom,donijele su upravo SAD,1787.godine.

Pa ipak,treba reći,bez obzira na epohalne vrijednosti oba dokumenta, uvijek je u SAD-u,kao i u ostalim kapitalističkim zemljama,postojao veliki raskorak između proklamacije demokratskih načela i njihove implementacije u praksi.

Za primjer,uzmimo samo jedan aspekt političke demokracije - opće pravo glasa.

Ono je u SAD-u ostvareno tek nedavno,prije tridesetak godina,kada su i crnci uvršteni u biračke spiskove.

(Muškarci su,inače,dobili pravo glasa sredinom 19.stoljeća,a žene tek nakon Prvog svjetskog rata.)

Prvo razdoblje američke povijesti,koje smo već naznačili,obilježeno je odbranom od kolonijalnih pretenzija,izgradnjom vlastite države i,da naglasimo - svojevrsnom izolacijom.

Ovo potonje je kao doktrina službeno utvrđeno u poruci predsjednika Jamesa Monroea,od 2.prosinca 1832.godine.

Naime,u toj se poruci osuđuje kolonizacija američkog kontinenta i mije-šanje tadašnjh evropskih sila u unutrašnje stvari SAD-a.

Povod toj doktrini bio je pokušaj penetracije američkog teritorija od strane Svete alijanse i namjera Španjolske da ponovo uspostavi dominaciju nad njezinim bivšim kolonijama u Južnoj Americi.

Prema tome,u to vrijeme Sjedinjene Američke Države nisu pokazivale nikakve imperijalističke sklonosti,što je i razumljivo,jer su još,kao vrlo heterogena država nerazvijenih proizvodnih snaga,nastojale ugrožene izvana,prvenstveno obraniti same sebe.

Kada je Abraham Lincoln 1864. godine ponovo izabran za predsjednika, čestitku mu je ispred Međunarodnog udruženja radnika uputio Karl Marx,koji je inače vjerovao da će socijalistička revolucija prvo izbiti u Velikoj Britaniji i SAD-u,a tadašnji ministar u američkoj vladi Charles Francis Adams uzvratio mu je slijedećim riječima:

"Vlada Sjedinjenih Država u potpunosti je svjesna da njena politika nije niti ikada treba biti reakcionarna.

Ipak,moramo se pridržavati kursa koji nam je uvijek bio svojstven - uzdržavanje od bilo kakve propagande i nelegalne intervencije u inozemstvu.

Naši principi nas primoravaju da primjenjujemo istu pravdu za sva ljudska bića i sve države,i računamo na blagotvorne posljedice napora da zadržimo podršku naših sunarodnika,kao i poštovanje i prijateljstvo čitavog svijeta."(Pod. F.E.)

Pokušajmo sad usporediti ove riječi,ondašnjeg republikanca Frencisa Adamsa,s riječima sadašnjeg republikanca Georga Busha mlađeg:

"SAD ima-u interese svugdje u svijetu","ili ste s nama ili ste protiv nas", pa ćemo vidjeti koliko se odonda radikalno promijenila američka vanjska politika.

Monroeva je doktrina vladala SAD-om sve do kraja 19.stoljeća,točnije, do 1898.godine,odkada se među političarima i biznismenima pomalo budi intervencionističko raspoloženje.

Naime,te je godine,za mandata Mc Kinleya,izbio američko - španjolski rat,iz kojeg su SAD izašle kao pobjednik.

Mirovnim su ugovorom dobile Puorto Rico,Guam,Filipine(rat je brzo okončan,nakon što su počeli sukobi s tamošnjim ustanicima i pristizati prvi sanduci s američkim vojnicima)uz odštetu od 20 milijuna dolara i

Kubu koja je stavljena pod patronat.

Evo,to je, mogli bismo reći, neki ozbiljniji početak američkog impe-rijalizma.

Ali,imperijalizma,još uvijek daleko manje izraženog od onog evropskih zemalja.

Nasljednik Mc Kinleya,Theodor Roosevelt(1901.do 1908.)izazvao je u studenom 1903.godine rat u Kolumbiji,kako bi stvorio Panamu,preduvjet za izgradnju kanala.

No,i taj je rat bio,doduše,"lokalnog" karaktera,ograničen na američki kontinent,pa se to u ono vrijeme tzv. ravnoteže snaga i ne može smatrati imperijalizmom u suvremenom smislu.

Predsjednik Theodor Roosevelt prvi je ustvrdio da SAD moraju preuzeti "ulogu meðunarodnog policajca".

Tu će,međutim,ulogu preuzeti,u ograničenom smislu tek poslije Drugog svjetskog rata,a u potpunosti tek poslije raspada socijalizma.

Dolaskom na vlast demokrate Woodrova Willsona 1913.godine,nastavljene su intervencije u Latinskoj Americi,pa će već pod snažnim utjecajem krupnog kapitala Willsonov internacionalizam (tada se to tako zvalo) dobiti i svoju drugu stranu medalje - imperijalizam.

Sve do 1917. godine,dok su trajale najkrvavije borbe u Evropi, Amerikanci su trgovali i sa silama Antante i sa Centralnim silama. Američka je industrija radila punom parom,a izvoz robe preko Atlantika se udvostručio.

No,zbog opasnosi od nadolazeæćg komunizma,jer tada je već u Rusiji izbila Februarska revolucija,te zbog interesa vojne industrije,a manje zbog podmorničkog incidenta (koji se uzima kao povod ulasku u rat),SAD su 3. veljače 1917. objavile rat Njemačkoj.

Dakako,ne ratuje se na teritoriju SAD-a,a na evropskom ratištu američke trupe ulaze u ozbiljnije borbe tek početkom rujna 1918.

Dakle,već tada poljoprivredno i industrijski najrazvijenija svjetska sila izbjegla je ona strahovita razaranja koja nije mogla Evropa,u ratu je izvukla samo materijalne koristi,
a izašla je iz njega kao veliki pobjednik koji se pocinje bitno uplitati u sudbinu ne samo zemalja u svom dvorištu,u srednjoj Americi, već i Evrope i svijeta.

Da je tome tako,vidimo iz tzv. Wilsonovih 14 točaka u kojima se, između ostalog,predlaže:evakuacija sa svih ruskih teritorija,restauracija Belgije,ispravak talijanskih granica,osnivanje nezavisne Poljske,i očuvanje Austrougarske (točka 10.)i dijela Otomanskog carstva (točka 12.)što je uvelike išlo protiv stvaranja jugoslavenske državne zajednice

Iz tog dokumenta izlazi na vidjelo američko licemjerstvo i politika dvostrukih standarda,koji će u međunarodnim odnosima doći do izražaja sjaja nešto kasnije.

Evo,uzmimo,primjera radi,prvu Willsonovu točku:"Mirovni ugovori bit će javno raspravljani i zaključeni,a svi budući međunarodni i diplomatski pregovori vodit će se otvoreno u duhu moguće iskrenosti."

Poznato je,međutim,da na mirovnoj konferenciji u Versaillesu ni o čemu nisu odlučivale male zemlje,već isključivo "Savjet četvorice",koji su sačinjavali predstavnici:Italije,Britanije,Francuske i SAD-a,i da su se odluke donosile u zatvorenim prostorijama,daleko od očiju javnosti.
Ili, gdje se u točki 9 traži:"ispravak talijanskih granica duž linije koje jasno određuju princip nacionalnosti."

A znamo je udovoljeno imperijaističkim apetitima Italije što joj je obećano još 1915. tajnim Londonkim ugovorom.

Možda je ipak najznačajnija točka Willsonovog dokumenta ona zadnja, četrnaesta,u kojoj predlaže osnivanje jedne nadnacionalne organizacije,"kako bi velikim i malim državama bile pružene iste garancije političke nezavisnosti i teritorijalnog integriteta."(!).

Ova će točka biti,kao što znamo,kamen temeljac budućoj Ligi naroda.

Iako je,dakle,njezino stvaranje inicirano od predsjednika SAD-a,ta država neće postati njezin član.

Zašto?

Tada je još bila izražena bipolarnost na američkoj političkoj sceni,između izolacionista i intervencionista.

Ovi su prvi bili i protiv ulaska u Prvi svjetski rat,pa po prirodi stvari onda i protiv ulaska u Ligu naroda,a ovi drugi su smatrali da SAD trebaju samostalno koristiti svoju moć i silu u svijetu,bez ograničavanja sa strane.

Između tih dviju sukobljenih koncepcija jedini mogući kompromis mogao je biti - neulazak SAD-a u Ligu naroda.

Poslije će,usporedo s razvojem kapitalizma u SAD-u,izolacionizam splašnjavati,a intervencionizam bujati.

Sasvim logično,jer kapital sadrži kozmopolitski karakter i njemu,dakako,ne odgovara nacionalistička izoliranost i učmalost.

Na pitanju izolacionizma i intervencionizma dolazilo je u početku do razmimoilaženja između dvije vodeće američke stranke - demokratske i republikanske.

Demokratska je bila uglavnom intervencionistički orijentirana,a republikanska izolacionistički.

No,tamo negdje pred Drugi svjetski rat intervencionizam će prevladati u obje stranke,pa više između njih neće biti nekog značajnijeg razmimoilaženja.

Danas,i jedna i druga stranka potpuno jednako gledaju na vanjsku poli-tiku SAD-a.

U razdoblju između dva svjetska rata,elita sveučilišnih profesora,novi-nara,bankara i pravnika formiraju Savjet za vanjske poslove,koji vrši ogroman utjecaj na vladu i javno mnijenje,služi kao eksponent krupnog kapitala i zagovara američki intervencionizam u međunarodnim odnosima.

U tom će Savjetu kasnije sjediti,između ostalih,John Foster Dulles, budući državni sekretar predsjednika Dwightea Eisenhowera(zastupao je jedno vrijeme interese Trećeg Reicha),Nellson Rockefeller,poznati milijarder i Henry Kissinger,budući savjetnik predsjednika Nixona i jedan od najvećih ideologa američkog imperijalizma.

Taj će Savjet vjerno služiti i republikanskim i demokratskim vladama.

Od 1922.do 1929.godine,dok je trajalo razdoblje tzv. privremene stabilizacije kapitalizma,Sjedinjene Američke Države bilježe ubrzani razvoj ekonomije.

Osvajaju široka tržišta,ne samo u Južnoj Americi,već i u zemljama pod britanskom dominacijom,u Aziji i na Dalekom Istoku.

No,za razliku od starih kolonijalnih sila,koje su tuđe zemlje osvajale topovima,Sjedinjene Američke Države to već u ono vrijeme rješavaju puno suptilnije,ne osvajujući teritorij,već tržišta,one na taj način formiraju svoju ekonomsku i političku zonu utjecaja.

Tih godina se američka privreda toliko osokolila da je nekontrolirana proizvodnja(po načelu laissez faire - laissez passer)dovela do hiperprodukcije i,slijedom toga,do izbijanja velike ekonomske krize 1929.godine.

Sve je počelo naglim padom dionica na njujorškoj burzi,u petak 24. listopada (poznatom kao "crni petak),a nastavilo se zaustavljanjem industrijske proizvodnje i zatvaranjem banaka.

Rezultat krize bio je drastični porast nezaposlenosti (13 milijuna 1932.godine).

Po domino efektu,kriza se iz SAD-a proširila i na ostale kapitalističke zemlje,prvenstveno one visoko razvijene.

Uspijeva je izbjeći jedino mlada socijalistička zemlja - SSSR, stavljena u izolaciju.

Velika ekonomska kriza je trajala do 1933. godine,i nadišla je po ukupnoj materijalnoj šteti Prvi svjetski rat.

I toliko uzdrmala kapitalistički svijet da se on razvojem vojne industrije poèinje već pripremati za novi rat.

Za predsjednika SAD-a izabran je 1933.Franklin Delano Roosevelt.

On izlaz iz krize nalazi u državnom intervencionizmu,pa pokreće niz mjera za oživljenje američke privrede,tzv. "New Deal",koji se uzima kao prvi primjer "državnog kapitalizma".

"Moja je administracija spasila sistem profita i slobodnog poslovanja i spriječila da taj sistem padne u provaliju..." ,govorio je tada Roosevelt.

I doista,američka se privreda nakon "New Deala" uvelike oporavila,ali je nezaposlenost ostala još izrazito visoka.
Sve do 1940.u SAD-u nikad neće biti manje od 7 milijuna nezaposlenih.

Koliko će rješenju i tog problema doprinijeti Drugi svjetski rat?

Dok je Hitlerova čizma gazila Evropu,Sjedinjene Američke Države su sa sigurne udaljenosti to promatrale pomalo ravnodušno,nastojeći ostati po strani,poučene dobrim iskustvom iz Prvog svjetskog rata a po mogućnosti razviti i ratnu trgovinu barem s jednom od zaraćenih strana.

Nije im nikako odgovaralo da rat zahvati i njihov teritorij,i to nedugo nakon što su jedva prebrodili veliku ekonomsku krizu.

A da su mislili direktno izbjeći rat,potvrđuje i njihova zatečenost japanskim napadom na Pearl Harbor i nespremnost da učinkovito odgovore.

Ali,pak su SAD i u Drugom svjetskom ratu uspjele izbjeći sukobe na vlastitom teritoriju,što se za poslijeratni uzlet privrede pokazalo spasonosnim.

Upravo zbog odsutnosti ratovanja na teritoriju SAD-a (u pet stoljetnoj povijesti te države vodili su se kraći ratovi s Meksikom i Španjolskom,te ratovi između kauboja i indijanaca i građanski rat Sjevera i Juga od 1861.do 1865.,prvobitne eksproprijacije,besplatne ropske snage,pa i utjecaja "protestanske etike",SAD su uspjele postati i najrazvijenija kapitalistička zemlja.

Dok je ekonomija drugih zemalja u ratu razarana,američka je pak doživljavala ekspanziju.

U Drugom svjetskom ratu Velika Britanija postaje glavni saveznik SAD-u (da bi se njihovo čvrsto savezništvo nastavilo i nakon rata,sve do današnjih dana),a SAD na zapadnom frontu vodeća sila antifašističke koalicije.

Poput Willsona,koji je po završetku Prvog svjetskog rata predložio osnivanje Lige naroda,ali SAD nisu postale njezin član,tako je i Roosevelt pred završetak Drugog svjetskog rata,na Teheranskoj konferenciji 1943.,predložio osnivanje OUN-a,koji je trebao biti tobože puno efikasniji od Lige naroda.

Zbog sukoba interesa velikih svjetskih sila,a naročito SAD-a i SSSR-a, UN će vrlo aljkavo funkcionirati u poslijeratnom razdoblju(na njegove odluke SAD su 150 puta stavile veto,a SSSR 162),i više služiti kao statista tadašnjim rivalima.

Od početka devedesetih SAD sve otvorenije zaobilaze UN(usput rečeno, najveći su mu dužnik)i po svom nahođenju donose odluke koje se itekako tiču međunarodne zajednice.

Ono zbog čega su se intervencionisti u Willsonovo doba protivili ulasku u Ligu naroda - samovoljno ponašanje SAD-a u svijetu bez kontrole odozgo - postalo je conditio sine qua non američke politike,pa i nakon ulaska u stalno članstvo Vijeća sigurnosti UN-a.

No,recimo još ponešto o razdoblju američke povijesti od 1945.do 1990.

Drugi svjetski rat završava bacanjem atomske bombe na Hirošimu i Naga-saki,6.i 9.kolovoza 1945.godine.

Amerikanci su atomsko oružje proizveli još u toku rata i čekali samo pogodan trenutak kada će ga upotrijebiti.

Japan bi kapitulirao ubrzo,i bez bacanja atomske bombe,koja je samo ovako bespotrebno oduzela preko milijun nedužnih života i ostavila zastrašujuće generacijske posljedice.

Kao da nije bilo suviše fašističkih zloèina u toku Drugog svjetskog rata,pa je i jedna zemlja antifašističke koalicije,pri njegovu kraju,trebala počiniti još jedan teški zločin protiv čovječnosti?

No,bacanje atomske bombe na Japan,kao da je generalna proba za atomski rat sa SSSR-om,koji tada nema atomsko naoružanje(izradit ce ga tek početkom pedesetih).

Naime,SAD i Zapad nastoje što prije srušiti SSSR i socijalizam,pa makar i po cijenu nuklearnog rata.

Odmah nakon Drugog svjetskog rata SAD počinju instrumentalizirati sve najznačajnije svjetske institucije moći.

I UN i MMF i Svjetska banka dobivaju sjedište u SAD-u i padaju pod utjecaj američkog političkog i biznis lobija.

Roosevelt je umro pred sam kraj rata.

Na njegovo je mjesto došao dotadašnji potpredsjednik Harry Truman.
S njime pak nastupa poslijeratno razdoblje američkog imperijalizma.

Niču različite teorije o sputavanju SSSR-a i komunizma.
Predlaže se,primjera radi,stvaranje "containmenta"(u prijevodu: okruženje,zadržavanje,kočenje)oko SSSR-a, nekog novog "sanitare coridone".

Stvaranje prvih "okruženja" započelo je 1947. američkom intervencijom u Grčkoj i Turskoj,odnosno slanjem vojne,tehničke i financijske pomoći tim zemljama radi spašavanja i učvršćivanja proameričkih režima.

U Trumanovoj poruci Kongresu,od 12. ožujka 1947.,naziru se glavni obrisi nove,tzv.Trumanove doktrine,koja promovira američki intervencionizam.

U toj poruci stoji i ovo:"Čitav svijet treba prihvatiti američki sistem.

A američki sistem može preživjeti i u samoj Americi samo ako postane svjetskim sistemom."

A to je,eto,kratka i jasna formule suvremene globalizacije, započete daleko ranije nego što se misli.

Trumanova doktrina se pojavila kao sušta suprotnost Monroevoj doktrini i okrenula novu stranicu američke politike.

Tek što je završio Drugi svjetski rat,odmah je takorekući započeo novi,"hladni rat".

To je bio,najkraće rečeno,rat Zapada i Istoka,kojeg je,to treba naglasiti,bez obzira i na sve negativnosti tadašnjeg Istoka,započeo Zapad.

Uostalom,i sam akronim "hladni rat",prvi je upotrebio američki delegat u OUN-u Bernard Baruh.

Od 1945. Zapad,predvoðen SAD-om,kontinuirano provocira SSSR, a time i ostale zemlje istoènog bloka,i naprosto izaziva sukob.

Uplitanje SAD-a u politiku evropskih država poslije Prvog svjetskog rata,simbolično je,u usporedbi s onim što se događalo nakon Drugog svjetskog rata.

Koliko je američka vanjska politika postala prodorna pokazuje i perfidni plan ekonomske pomoæi Evropi - "Marshallov plan."

Tim se planom trebalo konzervirati kapitalističke društveno-ekonomske poretke u zapadnoj Evropi,dakle zaustaviti nadolazeći val socijalizma, ali,dakako,i pospiješiti izvoz američkog kapitala.

"Marshallov plan" je bio izrazito antikomunistički usmjeren.

Iako u početku namjenjen za cijelu Evropu,uskoro će se ograničiti samo na zapadnu.

Drugim riječima,pomoć su mogle dobiti isključivo one zemlje koje su podržavale politiku SAD-a.

Pa tako poglavlja "Ograničenje pomoći" piše da će SAD uskratiti pomoć nekoj zemlji:"Kada uslijed političkih promjena pomoć prestaje biti u skladu s interesima Sjedinjenih Država."

Na temelju tog plana,u travnju 1948. osnovana je Organizacija za evrop-sku ekonomsku suradnju(OEEC).

Ukupna američka pomoć,a ustvari dobra investicija,iznosila je 15 milijardi dolara,koja će se oplođena za nekoliko godina vratiti nazad.

Od tada evropski kapital značajno pada pod utjecaj američkog kapitala.

U međuvremenu,u SAD-u traje bjesomučna antikomunistička kampanja.

Razbijaju se sindikalne organizacije,guše radnički nemiri,hapse i maltretiraju komunisti,montiraju sudski procesi i sl.

Po tzv. Makaranovom zakonu (Pat McCarran),1954. je KP SAD-a proglašena ilegalnom.

Cjelokupna antikomunistička histerija kulminirala je makartizmom (nazvanim po Raymondu McCarthyu,predsjedniku zloglasnog Komiteta za ispitivanje antiameričke djelatnosti Senata),za koji je Albert Einstein rekao jednom prilikom,da je "američaka varijanta hitlerizma".

Daljnji korak u razvoju imperijalizma osnivanje je NATO pakta 1949. u Washingthonu.

Ta je vojno-politička asocijacija osnovana tobože zbog odbrane zapadnih zemalja od eventualne agresije SSSR-a i istočnog bloka,ali,osnivanje su inicirale SAD iz sasvim drugog razloga.

Vojna industrija toliko narasta da postaje glavni kotač ekonomskog razvoja(90 posto industrije odpada na vojnu,pa će poslije predsjednik Dwaight Eisenhower ukaziti na opasnost tzv.vojno-industrijskog kompleksa koji proždire američko društvo),a i njezini proizvodi traže itekako tržište.

Moralo se,dakle,preko NATO pakta omogućiti prodaju naoružanja saveznicima,a ujedno i demonstrirati moć pred SSSR-om.

Sjevernoatlanski pakt trebao je biti regionalnog karaktera,kako to uos-talom propisuje član 52 Povelje UN-a,ali on to nikad neće biti.

SAD će pružiti svoje pipke u sve dijelove svijeta,putem raznih vojno-političkih saveza,kao što su:

Manilski pakt ili SEATO,Bagdadski pakt ili CENTO,Južnoamerički ugovor ili RIO pakt.

Ili putem bilateralnih ugovora s nizom država za slobodno korištenje vojnih baza,a naročito s onima koje se nalaze na tzv. perifernim točkama svijeta,kao što su:Japan,Južna Koreja,Tajvan,Novi Zeland,Španjolska,Panama i dr.

Pod kraj 1955. SAD već imaju vojne baze u više od 40 država širom svijeta,a samo oko SSSR-a 995 danas su vojno prisutne u 132 od 190 država članica UN-a).

Svi ti paktovi i bilateralni ugovori nastali su pod krinkom borbe protiv "komunističe opasnosti i sovjetske penetracije".

Da ne zaboravimo,Varšavski pakt je stvoren tek 1955.kao reakcija na primanje SR Njemačke u NATO,čime se čaša strpljenja SSSR-a napokon prelila.

Dakle,Sjedinjene Američke Države izrastaju sredinom prošlog stoljeća u najagresivniju zemlju svijeta.

Potiču mnoge ratove,a u nekima otvoreno i sudjeluju(Koreja,Kuba, Malezija,Filipini,Vijetnam,Laos,Kambodža...).

Staju na stranu reakcionarnih režima(Grčka,Tajvan,Čile,Afganistan,Iz-rael...).

Vode pedesetih i šezdesetih godina dva velika kopnene rata - korejski i vijetnamski.

Obadva gube.

Poučene onda lošim iskustvom kopnenih ratova,poslije će,a naročito u današnje vrijeme,promijeniti strategiju ratovanja,oslanjajući se više na ratove iz zraka (tzv.humano bombardiranje),koji oduzimaju manje ljudskih života,a prije dovode neprijatelja do kapitulacije.

Po nekim procjenama,SAD su do sada izazvale oko 70 lokalnih ratova.
O njima bi se moglo još štošta reći,ali nekom drugom prilikom.

Čak je i predsjednik J.F.Kennedy,za koga vlada uvjerenje da je bio veliki demokrata i humanista što u neku ruku stoji kad je u pitanju unutrašnja politika(možda je zato i ubijen?!),također vodio agresivnu vanjsku politiku.

Poznat je Kenedyjev projekt atlanske ekonomske i političe zajednice, kojom je nastojao integrirati zapadne kapitalistièke zemlje,a imajuć na umu njihove velike ekonomske potencijale,značjne za daljnju američu robnu ekspanziju.

Poznat je i Kennedyjev program "Savez za progres",kojim je nastojao spriječti osnažene socijalističe pokrete u Latinskoj Americi.

No,pored toga,Kennedy je 1961.naredio iskrcavanje kontra-revolucionarnih emigrantskih snaga u Zaljevu svinja,a onda i bombardiranje Kube.

Naredio je i napad na Vijetnam.

Pa,ipak,ne smiju se zaboraviti ni Kennedyjevi dobri potezi na unutrašnjem polju(suzbijanje rasne segregacije),kao ni oni na međnarodnom:ugovor o primirju u Laosu,zatopljenje odnosa s Moskvom, sporazum o nuklearnom razoružanju - što je vjerojatno razljutilo neke ratnohuškače krugove.

Ti su krugovi inačebili vrlo utjecajni u američom društvu,a razvili su i morbidnu vojnu doktrinu - "ravnoteža straha",po kojoj je,zamislite,mir više vjerojatan ako se dva bloka permanentno,ali uravnoteženo naoružavaju i tako održavaju stanje stalne meðusobne napetosti i straha.

Valja još reć da je američa obavještajna služba CIA bila i ostala leglo ratnih huškač,a i najveć svjetska terorističa organizacija

Nema ni jednog značjnijeg političog zapleta ili ratnog sukoba u koje nisu umješani njezini prsti.

Od rušenja vlade Mohameda Mosadika u Iranu pa do ubistva Salvadorea Alliendea u Čleu,od pripremanje invazije na Kubu pa do financiranje talibana u Afganistanu ,od poticanja nemira na Cipru pa do rušenja Jugoslavije...

Evo nas,najzad,i do posljednjeg razdoblja američog imperijalizma.

Krajem osamdesetih godina SAD pružaju svestranu političu i financijsku podršku antisocijalističim i nacionalističim pokretima i strankama širom istočog bloka.

Nakon pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a,postaju jedina supersila, koja sada nesmetano,po svojim uzusima,kroji "novi svjetski poredak" (termin je prvi upotrebio 1990. Georges Bush st.)

Do raspada SSSR-a,svijet je bio blokovski podijeljen,što je značlo da SAD moraju donekle obuzdati svoje imperijalističe apetite u korist snažnog konkurenta,a poslije raspada,postaje unipolaran,što znač da SAD više nema tko obuzdati.

Sve je podređno jednom centru moć,jednoj državi.

I UN i NATO i MMF i Svjetska banka...

Ama baš sve.

U svijetu je krahirao jedan totalitarizam,tzv. komunistički,sovjetski,koji se hrvao s drugim totalitarizmom,tzv. neoliberalnim,američkim.

Ovaj sada nesmetano zauzima cijeli globus,pa utoliko svoju politiku i naziva globalizacijom.

Ako je imperijalizam najviši stadij kapitalizma,onda je globalizacija najviši stadij imperijalizma.

A lice i naličje takve globalizacije upravo su SAD.

Još je T. Roosevelt SAD-u namjenio ulogu svjetskog policajca,ali,kako je to dobro primijetio poznati slovenski sociolog Tonči Kuzmanić, policajac je u službi zakona,a nije iznad zakona,zar ne?

A SAD se posljednjih godina stavljaju iznad zakona,iznad Vijeća sigurnosti,iznad Međunarodnog kaznenog suda,a bogme i iznad NATO-pakta.

I dok su prije neprijatelji bile socijalističke zemlje,sada su uglavnom islamske.

I dok su prije neprijatelji bili komunisti,sada su teroristi.

Kao što je borba protiv komunizma krila iza sebe ekonomske interese, tako to danas krije i borba protiv terorizma(koji je jednim dijelom rezultat američke politike i neoliberalne globalizacije).

Kao što je jučer vojni angažman SAD-a u Kolumbiji bio tobože zbog borbe protiv trgovine drogom,pa je proširen na borbu protiv političkog nasilja,a ustvari zbog zaštite naftovoda kojim se nafta iz unutrašnjosti transportira do rafinerija na obali,tako je i danas borba protiv oružja za masovno uništenje u Iraku (kao da ga SAD nemaju!) ustvari borba za bliskoistoèni naftovod.

Da će SAD imati neprijateljski stav prema nekim,ponavljamo - nekim, islamskim državama(očigledna je politika dvostrukih standarda)pokazalo se već početkom devedesetih,kada je izvršen napad na Irak (Zaljevski rat).

Strategija kojom treba zadovoljiti povećane potrebe SAD-a za naftom objavljena je u dokumentu "Nacional Energy Policy Develpment Group", koji je potpisao potpredsjednik Dick Cheney.

Naime,SAD će 2020.,a ova se strategija odnosi na razdoblje od 25 godina,morati uvoziti 60% više nafte nego danas,jer rezervi ima za jedva deset godina,pa to već izaziva paniku u naftnim korporacijama i političkim strukturama.

Još kad znamo da se u Perzijskom zaljevu nalazi dvije trećine svjetskih energetskih rezervi,bit će nam puno jasnije zašto se po drugi put sprema napad na Irak( ta zemlja posjeduje naftne rezeve za više od jednog stoljeća).

Sjedinjene Američke Države nastojat će osigurati slobodno korištenje najvećih izvorišta nafte u Perzijskom zaljevu(otud interes za Irak,Iran,Saudijsku Arabiju) i u Kaspijskom bazenu (posebno u Kazahstanu i Azerbejdžanu).

Što se tiče Perzijskog zaljeva,potrebno je za prvu ruku srušiti režim Sadama Huseinna i uspostaviti proamerički režim.

Što se tiče Kaspijskog bazena,potrebno je osigurati slobodni prolaz naftovoda od Kazahstana i Azerbejdžana preko Turske,Bugarske i Rumunjske do Maðarske(sve četiri su članice NATO-a).

Osim toga,vojne baze SAD-a u BiH,Kosovu i Makedoniji,strateški su izuzetno važne,jer se odatle može kontrolirati cijeli Mediteran, dakle "srce svijeta",a time i Kaspijski bazen.

Zbog svojih strateških interesa,Sjedinjene Američke Države su instru-menalizirale i NATO pakt,a to je bilo više nego očiti kada je 1999. izvršen napad na SR Jugoslaviju.

NATO je inače samo dva puta upotrijebio silu otkad postoji,prvi put 1995.protiv bosanskih Srba,a drugi put 1999.protiv SRJ,a to značiču oba sluèaja,izvan svojih granica,čime je ozbiljno povrijedio svoj vlastiti Statut,te Povelju UN-a i ustave većine zemalja članica.

Mediteran,Bliski i Daleki Istok,najvažnije su strateške točke SAD-a.

Nakon 11. rujna 2001. i napada na Afganistan,mnogi će reći: "Ništa više neće biti kao prije".

I neće,doista!

Pentagon je vojno i geostrateški podijelio svijet na pet dijelova(tzv."UNECOM"),i predvidio postavljanje antiraketnog štita,kojim bi se zaštitile "demokratske" zemlje od "nedemokratskih",pa i preselio jedan dio nuklearnog oružja u svemir,kako bi se valjda i odande mogao kon-trolirati svaki kutak zemlje.

A izradio je i novu vojnu strategiju "preventivnog ratovanja",
koja predstavlja veliku opasnost za suvremeno čovječanstvo.

Što znači preventivno djelovati,da li osuti bombe po svakoj državi, koja po svojevoljnom izboru Georga Busha ne ulazi u "osovinu dobra".

Naime,američki predsjednik je svrstao države svijeta u "osovinu dobra" i "osovinu zla",kao što su nekad davno Rimljani dijelili narode na "civilizirane" i "barbare."

Poznato je koje to države ulaze u "osovinu zla",jer ih je jednom Bush javno prozvao,i one će kad-tad biti napadnute.

Bez obzira koja stranka bila na vlasti i tko bio predsjednik,jer američka politika je usko povezana s ekonomijom,
ekonomija s vojnom industrijom,a vojna industrija s ratovima.
Ratovi su u naravi svakog imperijalizma.

Pa tako i američkog.

Vojni proračun za obranu SAD-a uskoro će biti veći od proračuna devet najrazvijenijih država na svijetu,a u 2003.iznosit će frapantnih 379 milijardi dolara (45 milijardi više nego 2002.)

I na kraju,postavlja se pitanje,koliko će još dugo SAD gospodariti svijetom?

Na to pitanje je nemoguće odgovoriti.

No,jedno je izvan sumnje: "Svako carstvo je za svoga vakta".

Sjedinjene Američke Države su danas na vrhuncu svoje moći,a to znači i na početku kraja te moći."

FILIP ERCEG

"SUĐENJE AMERIČKOM SNU"

"Propast "ENRON-a",najveće energetske komapnije u SAD 2001.,stigla je na sud posle 3 godine:uhapšen je i optužen za falsifikovanje bilansa bivši šef tog nekadašnjeg giganta,Kenet Lej.

"ENRON" nije bila uspešna i bogata firma ali je Lej uspeo da te epitete dobije i to kroz zvaničnu procenu.

Kako?

"Ugradnjom" u sistem!

Lej je potkupljivanjem političara i biznismena isposlovao važna postavljenja za sebe i svoje saradnike u političkoj i finansijskoj hijerarhiji i bitno uticao na liberalizaciju energetskog sistema.

Pri tome je izrazito profitirao.

"ENRON" je postao,na zvaničnim listama,sedma po snazi kompanija u SAD,s "registrovanim" prihodom od 101 milijarde dolara.

Sa takvim "rezultatima" lako je dobijao kredite i novac hiljada malih akcionara.

"Ugradnja" u sistem u SAD ima šemu.

Lej je imao bliže veze sa oba Buša (mlađi mu je tepao "Dečko Keni" dok je finansirao njegovu izbornu kampanju sa 500 hiljada dolara).

Igrao je često golf sa Predsednikom B. Klintonom.

250 članova Kongresa SAD primilo je od Leja finansijsku potporu (od 1989.oko 5.77 miliona dolara).

Ko je "povukao mačka za rep" propašću "ENRON-a?"

Krahom na berzi,posle otkrivanja falsifikata,vrednost akcija spala je sa 90 dolara na nekoliko centi.

Hiljade malih akcionara i firmi "zavijeno je u crno" i dovedeno do "prosjačkog štapa".

Šefovi i viši menadžeri,znajući šta se "valja iza brega" na vreme su povukli svoj novac(kao kod nas iz "Dafiment banke",prim.S.M.), ostavivši na cedilu neobaveštene ulagače,kolege nižeg ranga i svoje penzionere!

"Čovek je čoveku vuk" još jednom je potvrđeno na delu!

Naravno,u sotonskom kapitalizmu ,a ne u ljudskom socijalizmu gdje je"Čovjek čovjeku čovjek!"

Krah "ENRON-a" i još nekoliko do tada uzornih privrednih "džinova" u SAD(mali i srednji se i ne registruju u javnosti)dokazuje da je berzansko-računovodstveni lanac toliko hvaljenog "tržišnog" društva korumpiran i podmitljiv i da je u društvu zasnovanom na privatnoj svojini nemoguće izgraditi međuljudske odnose,takva pravila i običaje ponašanja koji bi onemogućili uspeh pojedinca,pa i države,na štetu drugih pojedinaca i država!

"ENRON" nije epizoda,ni prvi ni poslednji slučaj prevare.

On je njen simbol.

Prevara je u kapitalizmu stalno prisutna pokretačka snaga razvoja ali se teško otkriva jer nad njenom sigurnošću bdije politička vlast - država!

"ENRON" je još jedna potvrda da je "američki san" ideološka smicalica, kojom se stotine miliona ljudi drže pod komandom,u koloni sa nadom da će "jednog lepog dana" stići na njeno čelo.

Većina,naravno,maršira do kraja života u toj sivoj bezimenoj masi.

Oni su stalno na dnu.

Samo tipovi poput Leja,saplićući one ispred sebe i gazeći preko njih izbijaju napred.

Tek ponekog,kao njega,stigne "zla sudbina" dok većina s vrha nastavlja da džepari,sapliće i gazi,ne samo svoje sugrađane već ceo svet.

Očito da takvom sistemu neće "doći glave" oni koji sanjaju već oni koji više nemaju iluzija o njemu.

Takvih je sve više.

Smanjuje se i onako mali izlazak ljudi na izbore,naročito mladih(na prošlim su jedva izabrali Predsednika SAD).

To govori da su izgubili poverenje u sistem.

Taj pasivan otpor ne može dugo da traje.

Ljudi će u SAD ubrzo potražiti radikalnija rešenja za svoje probleme a naročito onda kada ostali deo sveta prestane da bude njihova kolonija i svoja bogatstva zadrži za sebe.

Za sada se priča o "američkom snu" ne sluša rado u nerazvijenim i nesvrstanim zemljama,a mnoge od njih pokazuju u praksi da više neće trpeti SAD kao svetskog gazdu i žandara(Irak,Iran,Avganistan, Palestina,Zimbave itd.)

U tome imaju podršku svetskog antiglobalističkog pokreta koji, nesumnjivo,jača i od koga se takođe mogu očekivati aktivnosti koje će naneti "više bola" američkim imperijalistima.

Buđenje socijalističke svesti u nekadašnjim socijalističkim državama (tipičan primer - Češka-

rezultati izbora to kazuju u kojem se komunisti,očišćeni od ulizica ponovno vraćaju na scenu )

takođe je znak da ljudi tamo neće više tako lakomo "gutati udicu" o američkom snu.

Tim pre što oni znaju za društveni model u kome su živeli 50 godina i ostvarili mnoge od svojih nada i snova a sada su to sve izgubili.

To važi i za sve jugoslovenske republike koje su u SFRJ najdalje otišle u izgradnji socijalizma.

Ne verujemo da će Jugosloveni pristati dugo da idu u koloni u kojoj se samo možeš nadati boljem a skoro ništa od toga se ne ostvaruje.

Dolazi do otrežnjenja.

Ljudi uviđaju da su miran,bezbedan i zadovoljan život zamenili za "mačku u džaku".

Uvereni smo da će se vrlo brzo praksa u kojoj živimo pokazati kao snažniji faktor u formiranju svesti naših radnika od američke propagande koju naši mediji,političke partije i vlast svaki dan prenose,oduševljenije nego njihove gazde,širom nekadašnje zajedničke domovine - Jugoslavije.

Džaba je B. Tadić požurio i posle inauguracije odjurio u SAD po nove instrukcije.

Slučaj "ENRON,-a" takvi slučajevi su svakodnevna pojava u kapitalističkim državama,treba očekivati i kod nas.

Hoćemo li pristati na život u društvu u kome svakog trenutka možeš izgubiti sve što imaš i postati prosjak?

Ne verujemo!

Pola veka smo lepo živeli u SFRJ bez ENRONA pa možemo opet bez njih."

STEVAN MIRKOVIĆ

CENTAR "TITO"

"RAT KAO TRGOVINA

LICE I NALIČJE AMERIČKIH OSVAJAČKIH RATOVA"

PREVOD: OLGA DARIĆ

"Svet obično misli da kada država stupi u rat,to njena vojska i vojni sektor na sopstvenim plećima iznose teret rata.

Što nije tačno.

Izvestan broj privatnih preduzeća,odnosno njihovi generalni direktori, u današnje vreme odluèuju u stvarima koje su ranije bile isključiva nadležnost predsednika države i Kongresa.

Stvarni nosioci rata danas su zapravo privatna vojna preduzeća,odnosno privatna lica kao njihovi pravni zastupnici.

Po nalogu takvih slani su plaćenici u Hrvatsku,Makedoniju,Kolumbiju,Avganistan i Irak.

Da bi izvrdao Kongres i ratne izveštače,bez kojih je konvencionalni rat nezamisliv,režim Sjedinjenih Američkih Država danas ratuje preko prenosnog lanca,tj. služi se privatnim preduzećima kao rukavicama.

Američka vlada se oslanja u sve većoj meri na firme(tipa "Military Professional Resources Incorporated "- "MPRI")specijalizovane za vojnu obuku i pružanje usluga,kako američkom,tako i režimima drugih zemalja.

Rat je za tu firmu unosan posao i ništa više.

Hrvatski ministar odbrane se 24. marta 1994. obratio SAD za pomoć protiv Srbije.

Da bi izigrao odluku OUN o zabrani isporuke oružja republikama iz sastava Jugoslovenske federacije,Pentagon je hrvatskog ministra jednostavno uputio na adresu "MPRI."

Samo nekoliko meseci nakon što su unajmili "MPRI",Hrvati su izveli vanredno uspešnu operaciju "Oluja" agresijom na Krajinu,naseljenu mahom srpskim življem.

"MPRI" je upotrebio vazduhoplovstvo,artiljeriju i pešadiju,stradalo je nebrojeno Srba a 250.000 je izbeglo.

Eto kako je Krajina etnicki ocišcena.

(moja opaska,Slobo i Franjo,dva zlotvora su se dogovorili da će Hrvati dobiti "očišćenu" Krajinu i Hercegovinu,a Srbi "očišćenu" zapadnu i istočnu Bosnu )

Veliki je broj takvih uslužnih preduzeća koja su prevršila meru bilo nezakonitim poslovanjem bilo unajmljivanjem lica sa kriminalnim dosijeom za račun sumnjivih klijenata.

Kongres,Ministarstvo odbrane i Pentagon ne vode računa o tome kako i na koji način posluju ove firme,dajući im slobodu da neometano krše važeće zakone i oslobađajući ih svake odgovornosti i kontrole.

Po ugovoru o delu u Iraku je raspoređeno nekih 15.000 ili 20.000 plaćenika.

Na svakih deset vojnika okupatorskih snaga nalazi se po jedan plaćenik koji može da postupa sa iračkim graðanima po sopstvenom nahođenju bez da o tome nekome polaže račun.

Kao plaćenici oni ne podležu Povelji Ujedinjenih Nacija,Ženevskoj Konvenciji niti Nirnberškoj doktrini.

"Washington Times" od 6. oktobra 2003. izveštava da su plaćenici unajmljeni kao čuvari pojedinih ministarstava ubili izvestan broj Iračana.

Niti su bili pozvani na odgovornost za počinjeni zločin,niti je pokrenuta istraga povodom ubistava.

Mnogi od tih plaćenika nisu američki državljani pa ne podležu američkim zakonima.

"Blackwater USA",jedna od najzapaženijih firmi koje trguju plaćenicima, isporučila je šezdeset plaćenika,bivših komandosa iz Čilea od kojih su mnogi bili obučeni i unajmljeni u vreme vojne diktature A.Pinočea.

Filipince,Bosance,Amerikance obučava i unajmljuje bilo kao instruktore, obaveštajce,borce ili telohranitelje namesnika kakav je Pol Bremer.

Dnevnice tih najamnika variraju između 1000 i 1500 dolara.

Filipinci obično dobijaju 4000 $ mesečno i njihovi poslodavci neretko bez ustezanja ispoljavaju rasne predrasude prema tom narodu.

Vremena su veoma povoljna za trgovinu plaćenicima pošto je oko 6 miliona vojnika otpušteno nakon završetka hladnog rata i po biroima za nezaposlene traži uhlebljenje.

Bez stvarnih kvalifikacija,njima često ne preostaje drugo osim da za visoke nadnice prodaju svoje vojno umeće privatnim firmama za promet plaćenika.

Te firme danas ostvaruju godišnji promet od nekih 100 miliona dolara.

Najveći deo tog obrta otpada na krupne koncerne SAD kakav je "Halliburton(sadašnji američki potpredsjednik Dick Cheney) i filijale "Kellogg", "Brown" i "Root", li na "DynCorp" i "Raytheon."

Često od Vlade papreno naplaćuju za usluge,pa su i Kongres i Pentagon pokrenuli postupak da bi se utvrdila namena uplaćenih sredstava.

Blokirano je trenutno1.6 miliona dolara koliko je "Halliburton" naplatio za obroke namenjene vojnicima u Iraku.(1)

Raskrinkana je još jedna podvala te firme:naplatila je papreno otpremanje vojne opreme u Irak a kamioni su bili potpuno prazni.

Na slične podvale potrošeno je stotine hiljada dolara iz sredstava prikupljenih od američkih poreskih obveznika.(2)

"DynCorp" je dobio ugovor vredan više miliona dolara da bi njegovi plaćenici obučili buduće iračke policajce.

Dotično preduzeće je svojevremeno isto tako obučavalo snage u Bosni pa je pukla bruka jer su istovremeno plaćenici trgovali belim robljem iz istočne Evrope i seksualno zlostavljali mlade devojke.

Niko nije krivično gonjen,samo su otpuštene dve osobe koje su otkrile tu bruku.

"DynCorp" posluje i kao obaveštajni servis Pentagona i CIA.

Po preporuci te firme,američke okupacione snage na Haitiju uvrstile su plaćenike "odreda smrti" diktatora Fransoa Duvaliea u redove regularne Nacionalne policije i postavile na visoke položaje vojne oficire kompromitovane u vojnom udaru 1991.(3)

Privatne vojne korporacije su toliko razgranale svoje pipke da na njih otpada najveći deo koalicionih snaga u Iraku posle američkih.

Oduvek su privatne firme igrale izvesnu ulogu u ratnim uslovima, međutim,nikada tako flagrantno i nadmoćno.

Kada se pak stavlja pod lupu način njihovog poslovanja,brane se osporavanjem prava države na uplitanje u privatne privredne poslove.

Potpredsednik SAD-a Čejni(Cheney)je odbio da stavi na uvid Vrhovnom sudu odgovarajuæu dokumentaciju Energetskog programa za koji je nadležan,izgovarajuæi se "zaštitom državne bezbednosti" i "privilegijama koje proističu iz njegovog položaja izvršne vlasti".

A u stvari,sve se svodi na to da on štiti interese svoje privatne firme.

Američki vojni zvaničnici su procenili da ce od 87 milijardi dolara iz budžeta za 2004.namenjenih za operacije na ratištima u Iraku, Avganistanu i Centralnoj Aziji,30 milijardi otpasti na privatne vojne firme.

Predstavnički dom je 22.jula velikom veæinom glasova usvojio predloženih preko 400 milijardi dolara izdataka za odbranu,od čega 25 milijardi vanrednih sredstava za operacije u Avganistanu i Iraku.

Predstavnički dom glatko izdvaja milijarde za ratne troškove dok drastično opadaju izdvajanja za zbrinjavanje maloletne sirotinje, bolesnih i starih,i dok 36 sjedinjenih država grca u dubokoj krizi.

Pa ne samo što su američki građani uskraćeni za odgovarajuće socijalne usluge,nego je režim još zapao u deficit od 444 milijarde dolara.

Prema procenama objavljenim u "US Law Report" i u "US Labor Against War"(Radnici SAD protiv rata) u junu 2004. rat u Iraku koštao je SAD već 118.518.293.319 $.

Kako se budemo primicali 2005. povećanje budžeta za izgradnju Iraka samo će nastaviti da raste."

LENORA FOERSTEL

IZVORI:

(1)Associated Press,14/05/2004

(2)"Guardian",UK,članak Ian Traymore,10. Decembar,2003.

(3)"Silverman",Ken,"Privatizing War",The Nation,28.jul 1997.

Opširnije o Halliburton-u čitalac može naći u knjizi pod naslovom:

"The Halliburton Agenda" autora Dan Briody u izdanju John Wiley and Sons.

NAPOMENA:

Tekst Lenore Foerstel "The Cost of the US Colonial War Against Iraq" izvorno je objavio Centar za istraživanje globalizacije(Centre for Research on Globalisation)

http://globalresearch.ca/articles/FOE408A.html.

© Copyright Lenora Foerstel.

"AMERIČKE KRIZE ILI TKO JE SLIJEDEĆI?"

"U izvještavanjima o ratu u Iraku rijetko su se upotrebljavali izrazi koji najbolje opisuju dogaðaje:agresija(osvajaèki oružani napad, upotreba sile u meðudržavnim odnosima),napad (èin kojemu je cilj uništenje ili onesposobljenje vojske i vojnog položaja) i invazija (vojnièka osvajaèka operacija najveæih razmjera u drugu zemlju).

Èuo se i izraz iraèki sukob,ali nepravilno upotrijebljen,u smislu napada na Irak.

Znaèenje rijeèi iraèki sukob odgovarao bi graðanskom ratu,u npr.sukobu Kurda i iraèke vojske,a ne agresiji stranih sila.

Neki su upotrebljavali izraz kolonizacija,jer je jedno od znaèenja te rijeèi i okupacija i iskorištavanje tuðe zemlje,tj. nasilno pretvaranje neke zemlje u zemlju bez suv-reniteta - koloniju.

"BOG - DOLAR"

Nepravilno je upotrijebljen izraz saveznici,koji podsjeæa na zemlje antihitlerovske koalicije u Drugom svjetskom ratu,a s kojima agresorske snage u napadu na Irak nemaju nikakve veze.

Saveznicima bismo mogli nazvati sve one ljude svijeta koji su se usprotivili napadu na Irak i tako se svrstali uz snage za mir u svijetu.

Uz njih je i vrhovni moralni autoritet Katolièke crkve,papa Ivan Pavao II, koji je uèinio sve da rata ne bude, li uzalud.

Amerièki vjernici nisu ga poslušali.

Oèito je da Bog - dolar ("U boga mi vjerujemo",piše na zelenoj novèanici) ima za njih veæi autoritet.

"SAVEZNIČKA KOALICIJA RJEŠAVA IRAČKU KRIZU?!"

Upotrebljavajuæi razlièite termine,ratni izvjestitelji mogli su se osobno opredijeliti za podršku napadu,upotrebljavajuæi rijeèi iraèka kriza ili protiv napada,koristeæi formulaciju agresija na Irak.

Grupa država agresora nazvana je koalicijom (udruženom grupom država radi ostvarivanja dogovorenog programa),zbog zajednièkog napada i interesa u podijeli ratnog plijena.

Ipak,najjednostavnije objašnjenje bilo bi:nekoliko kauboja se dogovorilo da opljaèkaju banku,a to se nazvalo "saveznièkom koalicijom koja rješava iraèku krizu".

Èesto za Amere kažemo,potpuno pogrešno,da su svjetski policajci,jer, policajci trebaju djelovati po nekom zakonu.

SAD su srušile meðunarodni pravni poredak,djelujuæi protivno meðunarodnom pravu i rezolucijama Ujedinjenih naroda.

Kao najjaèa sila svijeta,SAD djeluje samostalno,prema svojim tzv. nacionalnim interesima,a zauzimajuæi strateške geografske toèke i energetske i druge resurse i ostvarujuæi davno zacrtane planove u osvajanju svijeta i njegovog uoblièavanja prema svojim potrebama.

U mnogim zemljama svijeta,posvuda gdje sežu amerièki nacionalni interesi,moraju postojati njihove vojne baze.

Ako neka država ne dopušta izgradnju amerièkih vojnih baza na svom teritoriju, idjeli smo to u mnogobrojnim primjerima diljem svijeta,to æe biti ostvareno silom.

"AMERIČKE KRIZE"

Osim iraèke,nedavno smo upoznali afganistansku i kosovsku krizu.

Svi ti termini vjerojatno su skovani u propagandnoj amerièkoj mašineriji i snagom medija prošireni svijetom.

Svim tim krizama zajednièko je amerièko prisustvo pa bi ih sve mogli nazvati amerièkim krizama.

Bez tih kriza,senatori ne bi mogli izglasavati sve veæe vojne proraèune, ne bi se mogla razvijati nova oružja koja ne bi mogli isprobati izvan vojnih poligona i na živim metama,postojala bi opasnost da nacionalna bogatstva ostanu u rukama dotiènih država,koja bi se mogla osamostaliti, vojno ojaèati i onda se suprotstaviti nasrtajima drugih sila.

Eto,npr.kurdski vojnici morali su poslušati naredbu Amera,da se povuku iz osvojenog Mosula,ako ne bi korištenjem naftnih izvora financijski ojaèati,a time se i vojno osamostaliti,pa bi mogli sa Kurdima u Turskoj osnovati samostalnu državu.

I Saddam je vojno ojaèao zbog naftnih izvora,a prestao je suraðivati sa Amerima,pa mu ih je trebalo staviti pod kontrolu.

"TKO JE TERORIST?"

Za znaèenje rijeèi terorizam - sistematska upotreba nasilja i zastrašivanja,nije se uspjelo usuglasiti mišljenja.

Obièan èovjek zna znaèenje rijeèi terorizam jer ga osjeæa na svojoj koži.

Kad velike sile u ulozi terorista napadaju i osvajaju,one tvrde da donose slobodu,demokraciju i boljitak.

Kad se "mali" bore za svoju slobodu,proglašava ih se teroristima.

Velike sile nikada neæe definirati znaèenje rijeèi terorizam,jer bi time sebe dovele u poziciju da same sebe nazovu teroristima.

Ako je Hrvatska potpisnica tzv. antiteroristièke koalicije,kada,kako i protiv koga æe se boriti?

Sada,kao u najboljoj tradiciji inkvizicije Katolièke crkve u srednjem vijeku,u lovu na vještice - kada vas prokažu teroristima,slijedi napad i smrt.

Ako se i najmanje drznete prigovoriti gospodaru svijeta u njegovim osvajaèkim pohodima i promijeniti ulogu poslušnika koja vam je namijenjena,dobit æete,kao npr. Hrvatska,prijetnje i od njihovih najnižih državnih èinovnika.

Ili ste terorist ili onaj koji podržava terorizam.

Ako niste za Amere,onda ste protiv njih!

Onda vas treba opametiti pametnim bombama,ugušiti kreditima, demokratizirati njihovim plaæenicima i marionetama.

Treba vam srušiti mostove,pa vam dati kredite za njihovu obnovu.

Uništiti vaše oružje da kupujete njihovo.

Zatvoriti vaše vodotokove i snabdijevanje hranom,pa se kandidirati za osobu godine u pružanju humanitarne pomoæi.

Može li se u napadu koristiti oružje za masovno uništenje u traženju skladišta oružja za masovno uništenje?

Može li biti civilnih žrtava u napadu na vojne ciljeve?

Mogu li pametne bombe imati glupe šefove?

Može li imperijalizam negdje ratovati,a da se kasnije ne naplati resursima napadnute zemlje?

Je li humanitarna pomoæ lijeèenje oboljelih od leukemije uzrokovane napadom bombama sa osiromašenim uranom?

Je li isplativije nekome baciti bombe sa radioaktivnim materijalom,nego trošiti novac na njegovo skupo skladištenje?

Ako se rat zapoène u želji da se neka zemlja "oslobodi",a stanovnici vas ne doèekaju kao osloboditelje hoæe li napadaèi dobiti grižnju savijesti i uz ispriku se povuæi?

Jesu li napadnute(SR Jugoslavija,Irak)ili zemlje za koje se pretpostavlja da bi mogle biti napadnute(Iran, Sjeverna Koreja)sluèajno ili namjerno odabrane zato što su u njima bile ili jesu na vlasti oni koji nisu ili ne slušaju u svemu Amere?

"RAT KAO TV ZABAVA"

U rukama osvajaèa informacija je postala moæno oružje.

Rat je postao filmska atrakcija,poput direktnog prijenosa nogometne utakmice.

Možda æe se buduæi ratovi financirati otkupima prava televizijski mreža za direktne prijenose.

Rat bi trajao toliko dugo dok TV mreže uplaæuju pristojbe i dok ima zainteresiranih gledatelja koji bi uživali u prizorima razrušenih domova i ubijenih ljudskih biæa.

Možda æe se agresorima isplatiti i samofinanciranje.

Naime,financiranjem televizijskog prijenosa samo jednog rata,može se imati efekat kao da se vodilo nekoliko ratova.

Jer,u zemljama izvan ratnog podruèja prestrašen narod odmah dobrovoljno pristupa vojnim savezima,vlade otkazuju poslove sa državama "osovinama zla" i dopuštaju zagaðenja mora nuklearnim brodovima i podmornicama,dopuštaju izgradnju stranih vojnih baza,a zemlja postaje vojni poligon za brojne vojne vježbe.

Je li bolje takvo ponašanje,nego da u slijedeæem TV prijenosu rata gledate prizore iz vlastite zemlje?

Kažu da smo mi interesantni zbog bogatih izvora pitke vode,a zbog ugodne klime,kao lijepo skrovište za njihove buduæe ratne zloèince.

Gledajuæi televizijsku mrežu "CNN",možete sa velikom sigurnošæu otkriti koja æe slijedeæa država biti napadnuta.

Vijesti iz dotiène zemlje poènu se sve više i èešæe pojavljivati na ekranima, zatim se pojavi logotip kriza.

Diplomacija poène raditi punom parom u prikupljanju podrške,tj. u "meðunarodnoj trgovini" i sakupljanju "bodova".

Ako sakupe, dobro sakupe,ako ne,ionako æe napraviti što su naumili.

Slijedi promjena logotipa u napad,a ubrzo zatim u rat.

Na završetku direktnih televizijski prijenosa stoji poslije.

Tko je slijedeæi?

Sirija, Iran - zato što su se usudili imati naftu i žele biti neovisni?

Kad je "saveznièka" vojska veæ u Iraku,zašto ne bi,zbog smanjenja troškova prebacivanja,"posjetila" i susjedne zemlje?

Je li slijedeæa Sjeverna Koreja,zato što želi razvijati nuklearno oružje koje je rezervirano samo za moæne,da njime mogu zastrašivati i pokoravati slabije?

"DOBRI I LOŠI DIKTATORI"

Diktatora,bojnih otrova i atomskog oružja ima širom svijeta.

Ako ste dobar diktator i suraðujete,progledat æe vam se kroz prste.

Ako ne suraðujete,kao nekad kauboji Indijance,smjestit æe vas u rezervat.

Evo,ako ste "bili dobri",možete,kao npr. Sanaderov HDZ,sa 30 posto glasova,uz blagoslov Amera,demokratskim putem doæi na vlast.

Zato je Amerima draža višeparlamentarna demokracija nego loše diktature.

Jer,loše diktatore moraju ubiti ili moraju razrušiti cijelu zemlju.

Dobri diktatori dožive duboku starost,kao npr.èileanski general Pinochet, i vladaju èitavih šesnaest godina.

Prisjetimo se,taj general došao je na vlast uz pomoæ SAD-a vojnim udarom u rujnu 1973. godine nakon ubojstva demokratski izabranog predsjednika socijaliste Allendea.

Salvador Allende bio je kriv što je njegova zemlja bogata bakrom i drugim rudnim bogatstvima.

"KRV ZA NAFTU"

Promotrivši slijed zadnjih amerièkih napada na Bosnu i Hercegovinu,SR Jugoslaviju,Afganistan i Irak vidimo da su za svaku zemlju imale neku prièu koju su uspješno plasirale u javnosti,a pravi razlozi napada bili su skriveni.

Do pravih razloga napada dolazili su u poèetku pojedinci,ali u zadnjem napadu milijuni širom svijeta u dugim protestnim kolonama brzo su zakljuèili - agresija na Irak je zamjena za naftu.

Bushu su na slikovnim transparentima prosvjednici ucrtavali male brèiæe.

Ljudi ipak imaju povijesno sjeæanje i nisu zaboravili što se dogodilo prije šezdesetak godina!

Ima sliènosti u ratovima na podruèju bivše Jugoslavije i Iraka.

U vrijeme rata u Hrvatskoj je boravio Peter Galbraith,a sada je otišao u Irak.

Hrvatska bi se mogla usporediti sa Iranom,Irak sa Srbijom,
Kuvajt sa Kosovom...

Inaèe,vidjeli smo kako se amerièki režim veoma dobro snalazi u ratovi

Ima na podruèjima sa više nacionalnosti ili plemena.

Nakon rata nekoliko je amerièkih baza više.

Tu su da èuvaju "teško steèeni mir".

"STOLJEĆE RATOVA"

Vojni teoretièari kažu da se nalazimo u stoljeæu ratova.

Zamislite koliko ratova æe biti da bi velike sile zadovoljile svoje "nacionalne interese",a poslije,kao što je u povijesti uvijek bilo,i poslije Rima i Napoleona,Španjolske i Hitlera,koliko ratova æe još biti da se porobljeni oslobode agresora,a da napadaè,na kraju svega,ima manju državu nego kada je krenuo u osvajanje.

Ovisno o situaciji u zadnje napadnutoj zemlji,uskoro,možda veæ na jesen ili u proljeæe,možemo oèekivati nove ratove.

Vojne jedinice su veæ dobro izvježbane,dobivši praktièno vojno iskustvo u prethodnim ratovima i potreban im je sve manji razmak izmeðu dva rata.

Naravno da gospodari rata brinu o svojim vojnicima kako bi im osigurali najbolje uvjete djelovanja,tj. da im ne bude prevruæe i prehladno.

Zato se izbjegavaju napadi ljeti i zimi.

Zemlje iz "rezervata",ako veæ neæe da sudjeluju u direktnom ratovanju i ubijanju,svoj "reket" platit æe mirovnim policijskim snagama ili humanitarnom pomoæi.

Naravno,ako hoæemo da nas gospodar štiti,a to košta,moramo mu na neki naèin "biti zahvalni", zar ne?"

BORIS FRANIN

"I BUŠ I KERI SU IMPERIJALISTI"

"Na nedavno završenim predsedničkim izborima u SAD tesnu pobedu,nad svojim demokratskim protivkandidatom i najvećim konkurentom Džonom Kerijem,odneo je republikanski predstavnik i aktuelni predsednik Sjedinjenih Država Džordž Buš.

Američka i svetska javnost su tokom predizborne kampanje bile podeljene po pitanju da li je za američki narod,kao i za narode širom sveta bolje da pobedi republikanski ili demokratski kandidat.

Da pogledamo kako su se o tome izjašnjavale dve najveće i najuticajnije američke marksističko-lenjinističke partije.

Komunistička partija SAD (CPUSA)nije imala svog kandidata na predsedničkim izborima i otvoreno je agitovala protiv Džordža Buša, navodeći kao razloge za to njegovu ultra-desničarsku i neo-konzervativističku orijentaciju koja je direktno uperena protiv interesa američke radničke klase i svih porobljenih i eksploatisanih naroda širom sveta.

U svom predizbornom programu:

"Deset osnovnih razloga zbog kojih je potrebno sprečiti Bušovu pobedu na izborima"

pripadnici CPUSA su naveli da Buš ugrožava radnička prava i ukida brojna radna mesta,privatizuje medicinsku i socijalnu zaštitu kao i državne škole,dovodi do bankrota federalnu vladu,ugrožava građanska prava,prava žena i radnika imigranata a takođe i životnu okolinu,da je njegova politika u Iraku opasnost za američku nacionalnu sigurnost i ekonomiju,da ograničava slobodu govora i osnovna ljudska prava kao i slobode seksualnih manjina.

U ovom predizbornom programu CPUSA veoma jasno i lako se prepoznaje anti-Buš orijentacija,koja je usledila zbog njegove agresivne desničarske politike kako na unutrašnjem tako i na spoljašnjem planu.

CPUSA tokom predizborne kampanje nijednom rečju nije agitovala za to da progresivne snage svoj glas daju Keriju,koji je takođe označen kao buržoaski i imperijalistički kandidat,ali sa druge strane nije vođena ni anti-Keri kampanja niti je agitovano za predstavnike nekih marksističkih i drugih progresivnih snaga koje su se pojavile na američkim predsedničkim izborima.

Iz toga se može zaključiti da su drugovi iz rukovodstva CPUSA faktički preporučili svojim aktivistima,članovima,simpatizerima i progresivnim ljudima u SAD da glasaju za Kerija kako bi se sprečio Bušov ostanak na vlasti.

Znači CPUSA je Kerija,ne zvanično,ali nezvanično svakako,označila kao "manje zlo" za američku radničku klasu i kao jedinog kandidata koji ima realne šanse da se suprotstavi Bušu.

Partija "Workers World" (WWP) je sa druge strane,stala na stanovište da su oba kandidata-favorita za pobedu na predsedničkim izborima, predstavnici krupnog kapitala i agresivne američke buržoazije koja će bez obzira ko od njih dvojice pobedi na izborima nastaviti svoju reakcionarnu politiku na unutrašnjem i imperijalističku politiku na spoljašnjem planu.

Stoga je WWP,iako svesna određenih nijansi koje postoje između ova dva kandidata,vodila i anti-Buš i anti-Keri kampanju.

Pored toga WWP je imala i svoje kandidate na predsedničkim izborima, pa je tako kandidat ove marksističko-lenjinističke partije na izborima za predsednika bio drug Džon Parker,a za potpredsednika drugarica Tereza Guteriez.

WWP je imala i jednog kandidata na izborima za Kongres a to je bila drugarica Leliani Dauel.

Drugovi iz WWP su predsedničku i kampanju za Kongres iskoristili kao tribinu za promociju marksističko-lenjinističkih ideja i antiimperijalističkih stavova.

Američka predizborna kampanja je podelila i našu javnost,tako da su se mogla čuti različita razmišljanja da li je za Srbiju i Crnu Goru bolje da pobedi Buš ili Keri.

Deo buržoaskih stranaka,uglavnom iz redova nacionalističke i građanske desnice,kao i pojedine formacije građanske levice propagirale su da je za interese SCG bolje da pobedi Buš.

Kao razlog za to je navođeno da je "njegova politika prema Kosovu i uopšte prema SCG manje agresivna nego politika koju bi vodili demokrate".

Takođe,te iste snage su u horu poručivale da je "bolje da izbore ne dobiju demokrate jer bi se u predsedničku administraciju vratili Olbrajtova i drugi koji su u crno zavili naš narod".

Iako je konstatacija za Olbrajtovu i ostale iz Klintonove nekadašnje administracije tačna,potrebno je ipak primetiti da ovakva razmišljanja predstavljaju najobičniju budalaštinu i glupost.

Američka agresivna imperijalistička politika,ne samo prema SCG,već i prema svim zemljama nastalim iz nekadašnje SFRJ,će se nastaviti pod drugim Bušovim mandatom a bila bi nastavljena istim intezitetom i u gotovo identičnom obliku i da je na njegovo mesto došao Keri.

Ako loše procene nacionalističke i građanske buržoaske desnice ne treba nikog da čude,pošto je istorija pokazala retrogradnost ovih ideja koje nikada ništa dobro nisu donele radničkoj klasi i porobljenim narodima sveta,kratkovidost građanske levice u našoj zemlji može da začudi samo one manje upućene poznavaoce u politička zbivanja na ovim prostorima.

Ovakav,poprilično bizaran,banalan i prvenstveno delikventski stav predstavnika građanske levice pokazuje da je njihova politika u suštini buržoaska i da jedinu istinsku sistemsku alternativu radničkoj klasi može ponuditi samo marksističko-lenjinistička i istinski antiimperijalistička levica.

I Buš i Keri su imperijalisti i obojica su spremni da vode agresivnu i ekspanzionističku politiku širom sveta.

I jedan i drugi nisu spremni da ukinu nepravedne sankcije prema Kubi.

I jedan i drugi vode agresivnu i drsku kampanju protiv DNR Koreje,i jedan i drugi i dalje tolerišu izraelsku okupaciju Palestine.

I jedan i drugi su spremni da nastave agresivnu i okupatorsku politiku u Iraku i Avganistanu.

I jedan i drugi su odlučni da nastave imperijalističku politiku prema zemljama bivše SFRJ i da na ovim prostorima i dalje ostanu vojno,politički i ekonomski.

I jedan i drugi su spremni,da na sve načine,nastave sa kažnjavanjem svih onih koji su se suprotstavili američkom i zapadnom imperijalizmu na ovim prostorima,a cilj te politike je da sakrije da je zapadni imperijalizam,uz pomoć domaćih proimperijalističkih snaga,glavni krivac za razbijanje SFRJ i sve krvave bratoubilačke ratove i ratne zločine na ovim prostorima.

Svakako da bi za američku radničku klasu Keri predstavljao "manje zlo" od Buša koji na najgrublji mogući način krši prava proletarijata i svih ostalih obespravljenih slojeva kapitalističkog društva.

Ali isto tako je tačno da su razlike u spoljnoj politici Buša i Kerija kozmetičke te je porobljenim i obespravljenim narodima u svetu apsolutno svejedno da li je predsednik SAD republikanac ili demokrata.

Tako je bilo,tako je sada a tako će i biti sve dok SAD bude imperijalistička država.

Stoga je u SAD jedina ispravna politika ona koja ide u pravcu stvaranja takozvane "treće partije" koja neće biti rukovođena od strane buržoazije i neće raditi za agresivne interese krupnog kapitala već će okupljati sve istinske progresivne anti-kapitalističke,antiimperijalističke,antifašističke i pro-radničke snage koje će stvoriti sasvim drugačije SAD.

Tada će život biti mnogo bolji kako u Sjedinjenim Državama tako i u celom svetu."

SPARTAK

SAD BIT ĆE ZEMLJA PROLETERSKA

http://www.cpusa.org/

http://sp-usa.org/

http://www.votesocialist.org/

Sve dok radnicka klasa ne shvati da nije najvaznije to ko sta ima (finansiski)vec ko sta ima u srcu i dusi ce biti ovako.
Zato je neophodno u svkom mogucem momentu jasno ukazivati na vaznost licnosti coveka a ne onoga sto on poseduje.
Sve dok odredjene strukture uspevaju da odrzavaju netrpeljivodt medju vecinom gradjana,se gubi glavna snaga na nevazne stvari i propusta vreme koje je potrebno za uspostavljenje dobrih odnosa medju ljudima,dali to bili prijatelji,susjedi ili medju drzavni odnosi potrebno je uvek poci od sebe,ako je svako od nas pozetivno raspolozen prema onim drugima,ce i oni drugi shvatiti da mema alternative inteligenciji i prijateljstvu.
Prostakluk,bes,mrznja se seje od odredjenih struktura sa ciljem da se ljudi ne slazu,tako moze da se radi sa njima sta se hoce,samo treba jedne protv drugih uputiti i pravi problemi se gurnu u pozadinu i postizu zaostali pogledi medju ljudima,tako da sve stoji u mestu,pri tome se zaboravlja da sav ostali svet ide dalje,kako finansiski tako i u pogledu drustvenog razvitka.
Sve ove i slicne dogadjaje treba dobro proanalizirati i samo ce se pokazati da takvo ponasanje nevodi nikamo.
Zato,nemojte zaboraviti,samo zajedno smo jaci.
Sirite prijateljstvo i toleranciju medju ljudima,jedino tako cemo svi zajedno krenuti naprad.
Walter.
Samo zajedno smo jaci.