"ŠTA HOĆE KOMUNISTI ZA BOSNU I HERCEGOVINU?"
"Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine je osnovana juna 2000.godine.
Sjedište Partije je u Bijeljini,a područje djelovanja je Bosna i Hercegovina.
Partija je ne samo bosanskohercegovačkog,već i jugoslovenskog opredjeljenja.
To znači da se zalažemo za povezivanje svih radničkih snaga na nivou jugoslovenskih zemalja,ali,što je još važnije,za stvaranje nove jugoslovenske državne zajednice od Triglava do Đevđelije na bazi dobrovoljnosti i pune ravnopravnosti.
Partija je po svom opredjeljenju i demokratska,što se nastoji ostvariti na dva nivoa.
Prvo je Program Partije,u kome je izražena težnja ka izgradnji demokratskog socijalističkog društva,uz puno poštovanje sloboda i prava čovjeka i građanina i bez izražene političke moći bilo partije bilo državnog aparata,već kroz samoupravljanje na svim nivoima društva.
Drugo je sam karakter unutarpartijskih odnosa,jer Partija nije postavljena na liderskim osnovama,već na principu zajedničkog rada, unutarpartijske demokratije,razgovora i smjenjivosti rukovodilaca.
"DVIJE ETAPE DJELOVANJA RADNIČKO-KOMUNISTIČKE PARTIJE BOSNE I HERCEGOVINE"
Komunisti odlično razumiju da svoje konačne ciljeve ne mogu ostvariti brzo i bez napora.
Zato je bilo neophodno izgraditi taktiku Partije,i to takvu koja bi polazila od stvarnog stanja u društvu.
Činjenica je da je položaj radnika i drugih radnih građana vrlo težak.
Ne poštuju se čak ni ona prava koja su im važećim zakonima priznata.
S druge strane,iskustvo radničke borbe u zapadnim zemljama pokazuje da se čak i u okvirima postojećeg poretka ta prava mogu proširiti.
Zato je prvi zadatak komunista da zajedno sa ostalim radnicima učestvuju u borbama za poboljšanje njihovog položaja sad,u ovom trenutku,ne zaboravljajući ni krajnje ciljeve pokreta koji se tiču borbe za socijalizam.
Radnička klasa u Bosni i Hercegovini je prilično obespravljena.
Najveći dio prava stečenih do 1990. godine su ukinuta.
Direktori i privatne gazde su preduzeća pretvorili u svoje posjede kojima upravljaju bez obzira na zakonske odredbe i radničke potrebe.
Radnici često ne mogu ostvariti ni "obična" prava,kao što su pravo na odmor,pravo na zdravstveno,penzijsko i socijalno osiguranje i sl.
O učešću u upravljanju preduzećima nema ni govora.
Demokratija je potpuno protjerana iz preduzeća,zbog čega se radnik osjeća kao puki dodatak mašini,pa čak i gore od toga,obzirom da će u bliskoj budućnosti usled masovnog otpuštanja nestati i minimalni oblici radničke sigurnosti.
Radnička solidarnost je slabo izražena,a sindikati često djeluju kao produžena ruke uprave.
Sve to radnike dovodi do očajanja,oni postaju nepovjerljivi prema svakoj organizaciji i pozivu na otpor.
Radnici još uvijek nemaju svijest o tome da samo zajednički mogu izvojevati svoja prava.
Radnici se u Bosni i Hercegovini nalaze na najnižem stupnju,kako u pogledu svog materijalnog položaja,tako i u pogledu sposobnosti da ostvare poboljšanja.
Govoriti u takvim uslovima o utopističkom karakteru komunističkog programa je neozbiljno i neargumentovano,jer komunisti nude program postepenih promjena i poboljšanja,u onoj mjeri u kojoj radnička klasa i drugi siromašni građani budu postajali svjesni svoje snage.
O ozbiljnosti i ostvarivosti komunističkog programa se može rasuđivati samo ako se uzme u obzir njegova osnovna pretpostavka - aktivna borba radnika za svoja prava.
U tom smislu su se prerano poradovali protivnici komunista,smijući se neostvarivosti njihovog programa.
Ne vidimo nijednu "veliku" partiju koja bi u narednom periodu bila spremna založiti se za interese sirotinje u Bosni i Hercegovini.
Takve nisu ni socijalističke i socijal-demokratske partije,iako se često kite perjem naprednosti i borbe za socijalnu pravdu.
U suštini,na djelu je pljačka društvenog bogatstva pod nazivom privatizacija,a naši ljevičari ne žele zaostati za svojim desničarskim kolegama u dokazivanju nužnosti tog procesa.
Što je najgore,skoro sve velike partije,u oba entiteta,su već uzele praktičnog učešća u radu različitih vlada i na djelu dokazale da nisu spremne raditi na poboljšanju položaja najvećeg dijela stanovništva.
Ta činjenica nas je uvjerila u nužnost stvaranja sopstvene,radničke, partije,koja bi zaista radila u interesu većine građana Bosne i Hercegovine.
"Velike" partije imaju skoro iste programe,a kad se radi o položaju radnika i drugih radnih građana,između njih nema nikakvih razlika,jer sve one pripremaju isti,najamni,položaj za njih.
Sprovođenje procesa privatizacije to jasno potvrđuje.
Uprkos očiglednim nezakonitostima u njenom provođenju i priznanju da će ona dovesti do povećanja socijalne nejednakosti,niko se nije založio za njenu obustavu.
One to neće učiniti ni u narednom periodu,jer se nalaze pod vođstvom ili uticajem ratnih profitera,koji se kroz ovaj proces konačno uobličavaju kao klasa kapitalista.
Nijedan partijski vođa nije spreman da se zarad odbrane radničkih interesa zamjeri krupnim ratno-profiterskim lopovima i tako izgubi političku moć.
Iz svega je jasno bar jedno - konačno je vrijeme da radnička klasa sama pređe u ofanzivu i osvoji prava koja joj pripadaju.
Komunisti pozivaju radnike da se organizuju u sindikatima.
Ako je to nemoguće zbog korumpiranosti i neaktivnosti sindikalnih vođa, nužno je stvaranje nezavisnih sindikata.
Dosadašnja državna preduzeća su davala potpunu moć direktorima postavljenim od strane političkih partija.
Privatizacija neće puno promijeniti,jer će sva vlast pripasti privatnim gazdama.
U oba slučaja radnici ostaju obespravljeni i jedina im je šansa da vrše pritisak pomoću svojih organizacija.
Pojedini radnik nema šanse da ostvari svoja prava,on će odmah dobiti otkaz,samo zajedno sa svojim drugovima može nešto postići.
Uvjeravanje radnika u nužnost stvaranja ovakvih organizacija je prvi osnovni cilj naše partije,i to takav koji se može u kratkom periodu ostvariti.
Ovakve organizacije su neophodne u svim preduzećima,a naročito obzirom na težak polozaj radnika kod sitnih poslodavaca koji ne mogu ostvariti svoja prava drugačije nego putem opštinskih ili granskih sindikata.
Nije težak položaj samo radnika,nego i drugih kategorija radnih građana -seljaka,penzionera,porodica poginulih,socijalno neobezbijeđenih i dr.
Ove kategorije stanovništva takođe moraju imati svoje organizacije i udruženja koje će vršiti pritisak na vlade.
Takve akcije mogu dati dobre rezultate ako su organizovane bar na kantonalnom ili entitetskom nivou,jer nijednoj vladi ne odgovara iole dugotrajnija akcija nezadovoljnika koja bi pokazala da vlada ne vrši dobro svoju funkciju.
Naravno,nije dovoljno samo tražiti redovnu isplatu plata,penzija i sl.
Potrebno je doći do svijesti da svoja prava ovi slojevi mogu postići samo ako otvoreno udare na interese vladajućih profitera.
Na primjer,potrebno je tražiti dosljedno sprovođenje odredaba poreskih zakona,carinskih propisa,kao i oštro kažnjavanje njihovih prekršilaca.
Razvijanje svijesti o potrebi isticanja oštrijih,radikalnijih zahtjeva, koji se direktno kose sa interesima profitera,drugi je osnovni cilj komunista.
Kao što se vidi,komunisti ne poručuju građanima da mogu sami riješiti njihove probleme,pod uslovom da se nađu na vlasti.
To bi bilo bezobrazno.
Naša poruka je da je rješavanje nagomilanih ekonomskih,socijalnih i političkih problema nemoguće bez stalne aktivnosti onih koji danas pate.
Neozbiljno je očekivati da će država sama po sebi početi da poštuje zakonske odredbe koje odgovaraju radnim građanima.
Zašto bi to ona činila kad to nije u interesu vladajuće profiterske klase?
Kom to profiteru odgovara da plaća porez,doprinose ili carinske obaveze?
Njihov interes je kršenje važećih zakona,čime se teret krize i dalje prebacuje na teret siromašnih građana.
Zato radnici treba da kao prvi zahtjev istaknu strogo sprovođenje zakona,čime bi i njihov socijalni položaj bio poboljšan.
Takvi zahtjevi bi mogli biti ostvareni bez pretjeranih napora,jer bi uživali podršku ogromnog dijela javnosti,kome je poštovanje zakona u interesu.
Naravno,poštovanje zakona samo po sebi još uvijek ne mora voditi poboljšanju položaja radničke klase i njenih saveznika,tako da se oni moraju zalagati i za to da prikupljena materijalna sredstva ne završe u privatnim džepovima.
Prema tome,treći osnovni cilj komunista je aktiviranje radnog stanovništva u političku i sindikalnu borbu za dosljedno poštovanje zakona,praktično ostvarenje njihovih zakonskih prava i,za početak, smanjenje socijalnih razlika po tom osnovu.
Prva etapa djelovanja je ona koja je već započela,a sastoji se poglavito u poslovima organizacione i propagandne prirode.
Prva pobjeda je već odnesena - komunistički pokret je preživio i počeo jačati.
Budući da je radnički pokret kao cjelina još dosta slab,pa se može reći da skoro i ne postoji,prvenstveni cilj je stvaranje sindikalnih i političkih organizacija i jačanje povjerenja radničke klase u sopstvenu snagu.
Radnici danas ne vjeruju nikome,političke partije ne mogu računati na njihovu bezuslovnu i oduševljenu podršku.
Mali procenat glasača na izborima to potvrđuje.
Što taj procenat nije još niži,treba zahvaliti,dobrim dijelom,suludim pričama nacionalista o povratku "neprijateljskih" naroda ukoliko se ne glasa za "svoje" nacionalne kandidate.
Cilj je da radnici i ostali osiromašeni građani uvide nužnost borbe za svoje interese i odbace parole partija o tome da samo one mogu donijeti poboljšanja.
Treba tražiti hrabre i istrajne ljude koji bi radnički pokret,kroz pobjede i poraze,vodili ka jačanju i omasovljenju.
Ova etapa jasno potvrđuje da napori i borba radnika i drugih potlačenih nije iluzorna i nepotrebna.
Naprotiv,ona već danas može dati sasvim solidne rezultate ukoliko bi pokret bio jedinstven i solidaran.
Koji su to ciljevi koje bi radnički pokret mogao postaviti i ostvariti u bliskoj budućnosti?
"TRENUTNI EKONOMSKI CILJEVI RADNIČKE KLASE I DRUGIH POTLAČENIH GRAĐANA"
Vladajuću klasu u Bosni i Hercegovini - buržoaziju - čine u većini ratni i poratni profiteri,ljudi koji su ratna i poratna stradanja naroda iskoristili da steknu ogromno bogatstvo,suprotno zakonu i bilo kom poimanju morala i pravde.
To su ljudi koji su sjedjeli ili sjede u organima vlasti,ili tijesno sarađuju sa vlastodršcima.
Njihova ekonomska moć je svršena stvar i oni je sad nastoje osigurati i ovjekovječiti.
Iz tog razloga sprovode privatizaciju.
Privatizacija treba da ozakoni stanje pljačke stvoreno u toku rata i nakon njega.
Tom cilju se podređuje sve.
Svi politički lideri i ekonomski stručnjaci se upinju da opravdaju taj proces i dokažu njegovu nužnost.
Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine je jedina partija koja istupa protiv privatizacije,smatrajući je socijalno nepravednom i ekonomski neopravdanom.
Naravno,ona će biti sprovedena i bez našeg pristanka.
Smisao našeg protivljenja se,međutim,može shvatiti ako se uzmu u obzir rezultati privatizacije,a to su:dalje ekonomsko propadanje,zavisnost od stranog kapitala i povećanje socijalnih nejednakosti.
Prema tome,protivljenje privatizaciji danas je protivljenje uspostavljenom kapitalizmu sutra.
Ekonomska politika sadašnjih i budućih vlada će biti podređena interesima ove vladajuće klase.
Privatni interes i profit su već proglašeni za vrhovne principe života i ekonomije,a princip po kome je "čovjek čovjeku vuk" proističe iz toga.
Jasno je,međutim,da ne mogu svi postati privatne gazde.
Zato ce oni koji su imali "sposobnosti" da to postanu biti nagrađeni pravom bjesomučnog iskorištavanja sirotinje.
Oni su već pokazali spremnost da preko krvi i stradanja svog i drugih naroda na nepošten način prigrabe društveno bogatstvo.
Zašto bi se sad odjednom promijenili i pristali na poštenu i socijalno pravednu privatizaciju i ekonomsku politiku?
Oni vide da ništa ne stoji na putu zgrtanja basnoslovnih profita i tu će šansu koristiti koliko god budu mogli.
Iako bi država to morala sputati,ona se neće tako ponašati,jer je nema ko na to prisiliti,a njoj samoj to nije u interesu.
U vođenju ekonomske politike se mora poći od dvije činjenice.
Prva je razorenost zemlje i zaostalost privrede,a druga siromaštvo najvećeg dijela stanovništva.
Čak i kapitalistička država mora voditi računa o tome i sprečavati takvo ponašanje privatnih kapitalista koje još otežava stanje.
Drugim riječima,već smo vidjeli da se privatizacija najuspješnije sprovodi u onim privrednim oblastima u kojima je profit najveći,tamo gdje su potrebna najmanja ulaganja - trgovina,turizam i ugostiteljstvo.
U takvoj situaciji će zaostajati industrija i poljoprivreda,bez čije obnove ne možemo razmišljati o modernoj privredi.
Ali,pošto su tu nužna velika ulaganja,niko nije zainteresovan da ih ostvari.
Državi to ne smeta,jer se,sve dok nema radničkog bunta,može vladati i siromašnom zemljom.
Protekli šestogodisnji period to jasno potvrđuje.
Milijarde maraka su završile u privatnim džepovima(godišnje oko 1 mlrd. KM na ime neplaćenih poreza i carina),a državna preduzeća namjerno nisu obnavljana,jer se čekao dalji pad njihove vrijednosti i prodaja u bescijenje.
Ili,recimo,milioni maraka su završili na računima parlamentarnih stranaka i u džepovima poslanika i odbornika,što je u uslovima krajnjeg siromaštva nedopustivo rasipanje.
Umjesto ovakve orijentacije i države i privatnih gazda,treba se usmjeriti na plansku obnovu i razvoj privrede.
To znači da,uz puno učešće i pritisak sindikata,država mora voditi računa o onim privrednim granama koje će život cjelokupnog stanovništva učiniti snošljivijim,a privredu zdravijom.
Naravno,ne treba sprečavati ni samostalnost preduzeća i inicijativu radnika, ali vladina politika ulaganja mora biti mnogo aktivnija i u opštem interesu.
Država mora voditi aktivnu poresku politiku,što znači da određivanjem visina poreza pospješuje privređivanje.
Komunisti se zalažu za politiku progresivnog oporezivanja,što znači da ce bogatiji slojevi stanovništva morati procentualno plaćati više poreske obaveze.
Ovakvo oporezivanje ne mora nužno voditi slabljenju ekonomske aktivnosti,jer je privredniku bitno da porezi ne budu suviše visoki,o čemu treba voditi računa.
S druge strane,država mora voditi i aktivnu investicionu politiku.
Bez obzira na to koliki je procenat imovine privatizovan,država može promišljenim ulaganjima doći do značajnih sredstava.
Naravno,potpuno je besmisleno prodavati uspješna državna preduzeća,jer je njihovo poslovanje u interesu čitavog društva.
To bi i sadašnja država morala znati.
To je,po našem mišljenju,prvi cilj u oblasti ekonomske politike za koji radnički pokret treba da se zalaže.
Komunisti nisu protiv ulaganja stranog kapitala u različitim oblicima, ali smo oštro protiv podređivanja domaće privrede njegovom interesu.
Obična je varka da će strani kapital donijeti preporod Bosni i Hercegovini.
Kapital je ekonomska,a ne moralna vrijednost i on ide samo tamo gdje se može oploditi.
Ne haje on za naše patnje i potrebe.
Uostalom,primjer svih zemalja Istočne i Centralne Evrope to jasno potvrđuje,kao i brojni slučajevi u Bosni i Hercegovini,u kojima je strani kapital došao u sukob sa radnicima,istjerujući ih na ulicu primjenom najbestidnijih metoda.
Činjenica je da nemamo dovoljno svježeg kapitala u zemlji,ali i njegov uvoz treba ograničiti,jer je poznato da je on u dosta slučajeva kupovao čak i uspješna preduzeća da bi ih potom zatvorio,jer su mu bili konkurencija.
Država bi morala odgovarajućom poreskom politikom podsticati razvoj sitnih i srednjih preduzeća.
O tome i sad svi govore,ali je to u uslovima divljeg kapitalizma prazna formula,jer je već započela faza propadanja sitnih privatnika,koji ne mogu izdržati konkurenciju krupnih profitera.
Zato je neophodno poreskim olakšicama štititi sitne privrednike.
Zaštita sitnih preduzetnika je značajna sa stanovišta zapošljavanja dodatne radne snage i popunjavanja budžeta,ali i zbog kvalitetnije i obimnije ponude na tržIštu.
Sitni preduzetnici nemaju razloga da strepe od radničkog pokreta,jer samo u saradnji sa radničkom klasom mogu poboljšati i svoj položaj, koji neprekidno ugrožavaju krupni kapitalisti koji ih žele progutati na tržištu.
Zaposlenost nije samo socijalno nego i ekonomsko pitanje
Sve partije danas govore o porastu nezaposlenosti kao posljedici privatizacije.
Činjenica je da domaća preduzeća rade sa vrlo ograničenim kapacitetima i da bi eventualna tehnološka poboljšanja dovela do otpuštanja dodatnog broja zaposlenih.
Ali,još veći problem je u tome što je dokazano da domaćeg novca ima,da on završava u džepovima krupnih kapitalista koji ne ispunjavaju zakonske obaveze,da državne i partijske vođe neracionalno prisvajaju za sebe i svoje partije ogromne sume,a da o pokretanju privrede niko nije razmišljao dok se ne sprovede privatizacija.
To je,uostalom,stalno i isticano.
Po našoj ocjeni,vršena je sabotaža privrednog procesa,sve u interesu malog broja rukovodećih ljudi i moćnika iz sfere politike i ekonomije.
Umjesto toga,sav raspoloživi domaci kapital je,počev od 1995. godine, morao biti ulagan u razvoj privrede,ali u takav razvoj koji bi doveo do opšteg poboljšanja situacije.
Da je samo dio tih sredstava bio ulagan u povećanje stope zaposlenosti, danas bismo mogli govoriti ne o otpuštanju,već o otvaranju novih radnih mjesta,što ekonomska računica može dokazati.
Ovako,plan uvođenja "novog",kapitalističkog sistema,je to spriječio u začetku.
Danas je moguće insistirati na takvim mjerama kakve su skraćenje i podjela radnog vremena i promjena u pogledu penzijskog staža.
Za to je neophodan sindikat,koji bi,prvo,ubijedio radnike da se problemi drugačije ne mogu riješiti,a drugo,izvršio pritisak na vlade da to sprovedu.
Skraćenjem radnog vremena bi se spriječilo otpuštanje radnika,a moguće je,i povećao njihov broj.
Moguća mjera je i krivično gonjenje i kažnjavanje onih preduzetnika koji su izbjegavali ispunjavanje svojih zakonskih obaveza.
Njihova preduzeća bi,za početak privremeno,bila stavljena pod upravu države sve dok oni ne ispune dospjele zakonske obaveze,čime bi se došlo do svježeg domaćeg kapitala za ulaganja.
Ni ova mjera se ne može provesti bez aktivnog radničkog pokreta.
Osim toga,potrebno je insistirati na poništenju privatizacije u onim slučajevima u kojima se dokaže da je izvršena nezakonito,ili na namještenim javnim nadmetanjima.
Ovo je,svakako,polovična mjera,ali i najviše što se u ovom trenutku može zahtijevati.
"TRENUTNI SOCIJALNI CILJEVI RADNIČKOG POKRETA"
Socijalni položaj najvećeg dijela stanovnika Bosne i Hercegovine je očajan.
Iako su barem neka osnovna socijalna prava priznata ustavima i zakonima ona se često ne poštuju,jer to ne odgovara vladajućim snagama.
Takva situacija traje već godinama,bez obzira što se na vlasti smjenjuju i desničarske i ljevičarske stranke.
Razlog je jednostavan - nema organizovanog pokreta i akcije onih čija su prava ugrožena i pogažena.
Zašto bi ijedan poslodavac,zahvaljujući ispunjenju obaveza,dobio manje, kad u suprotnom može dobiti znatno više?
Zakoni o radu i preduzećima su priznali takva prava radnicima koja im ne omogućavaju ravnopravan položaj u društvu,ali nude makar minimum koji je čak i u zapadnim zemljama davno prevaziđen.
U tom smislu je Bosna i Hercegovina vraćena daleko iza onoga što je imala do 1990. godine.
Pravo na rad je danas nedostižan ideal radničke klase.
Pravo na osmosatno radno vrijeme (na zapadu takođe prevaziđeno), na socijalno,zdravstveno i penziono osiguranje nema vrlo veliki broj radnika.
Danas mora biti započeta borba za nešto što je samo po sebi razumljivo, što predstavlja najmanju mjeru prava bez koje uopšte ne može biti riječi o postojanju radničkog dostojanstva.
Rad "na crno" je toliko uobičajen da se zbog njega malo ko još uzbuđuje.
To nije slučaj samo kod sitnih poslodavaca,već i kod krupnih,koji u saradnji sa inspekcijskom mafijom lako izigravaju svoje obaveze.
Svako normalan zna da bi njegovo eliminisanje donijelo ogromne prihode osiromašenoj zemlji,ali zar za to haju sebični interesi kapitala?
O učešću radnika u upravljanju preduzećima nema ni govora,iako je savremena teorija objasnila,a praksa potvrdila,da su radni učinci mnogo bolji kad radnik zna da ima neka,makar i najmanja, prava.
Postoji zakonska mogućnost stvaranja savjeta radnika u preduzećima.
Tu mogućnost sindikati treba obilno da koriste,a komunisti da podstiču radnike da ih svugdje stvaraju.
Istina,zakonska mogućnost je dosta ograničena,a prava savjeta samo savjetodavne prirode,tako da uporedo sa njihovim postojanjem treba zahtijevati prevazilaženje postojećih zakonskih ograničenja.
Ovi savjeti znače samo mrvicu za radnike,jer se ključne odluke ipak donose na skupštini preduzeca i u upravnom odboru.
Zato u ovoj fazi radničke borbe treba zahtijevati pojačano učešće radnika u upravnim odborima.
U kolikoj mjeri će to biti ostvareno zavisi prvenstveno od radničke snage i organizovanosti.
Komunisti ce nastojati da to učešće bude paritetno,tj.da radnici imaju polovinu predstavnika.
S druge strane,smatramo nuznim zakonsko regulisanje uspostavljanja organa radnicke kontrole.
Radnička kontrola bi morala biti uspostavljena u svim,bez izuzetka, preduzećima.
Njena ovlašćenja bi bila vrlo široka,uz pravo kontrole donošenja i ostvarenja svih odluka i podnošenja prijedloga organima preduzeća ili sudovima i tužilaštvima kad se uoče nepravilnosti.
Radnici bi imali pravo neposrednog i tajnog predlaganja i biranja svojih drugova u ove organe,uz mogućnost opoziva.
Naravno,ovo nije naš krajnji cilj,jer prava radnika,sve do uvođenja društvene svojine,ostaju jako skučena i ograničena.
Ali,to je ono na čemu se danas može insistirati i na šta je kapital, pod jakim pritiskom radništva,često spreman pristati.
Udružena akcija radničkih političkih organizacija i sindikata može dovesti do poštovanja onih prava koja su zakonom već priznata.
Zato jedan od prvih zahtjeva radničkog pokreta treba da bude strogo pridržavanje zakona i ispunjavanje obaveza kako od strane države,tako i od strane privatnih vlasnika.
Na nivou kantona,entiteta i države sindikat treba da zahtijeva učešće u kontroli izvršavanja zakona i da pokreće štrajkačke akcije pritiska kad god suprotna strana izbjegava svoje obaveze.
Potrebno je uvesti i zakonsku obavezu privremenog preuzimanja pod mješovitu upravu države i radnika onih preduzeća u kojima vlasnici ne ispunjavaju obaveze,sve do njihovog izmirenja.
Nepoštovanje zakonskih odredaba dovodi do produbljivanja socijalnih razlika,manjka u budžetima,ali je i ekonomski nerazumno.
Radnici koji imaju predugo radno vrijeme ne mogu pokazati dobre rezultate,dok veliki broj njih čeka na birou,iako bi,pod uslovom skraćenja radnog vremena,mogli dobiti posao.
Ali,privatniku više odgovara da zaposli manji broj radnika,jer za svakog novog mora izdvojiti platu,a možda i troškove osiguranja.
Dosljedno sindikalno i političko organizovanje može donijeti i rješenje niza drugih problema o kojima se malo priča.
Na primjer,seksualno iskorištavanje mladih radnica.
Ili,priznanje prava mladim radnicima da zadrže radno mjesto tokom služenja vojnog roka i zaštita učenika srednjih stručnih škola,koji su surovo iskorišteni pri obavljanju obavezne praktične nastave
Takođe se zalažemo za priznanje političkih prava svim mladim radnicima, bez obzira na godine života,jer nema opravdanja da se oni koji su mlađi od 18 godina smatraju sposobnim za privređivanje,ali ne i za učešće u političkom životu.
Partija se takođe zalaže za ukidanje državnog finansiranja parlamentarnih stranaka,kao i za ukidanje poslaničkih i odborničkih plata i dnevnica.
Ovo je mjera socijalnog karaktera i štednje ako se zna da država gubi milione maraka na ime ovih troškova.
Takođe smo za izdvajanje najvećeg dijela novca namijenjenog stipendiranju učenika i studenata za pomoć radničkoj i seljačkoj djeci, jer je obrazovanje dobrim dijelom pretvoreno u privilegiju bogatih.
Komunisti smatraju da čak i danas postoje uslovi za uvođenje besplatnog liječenja i školovanja,obzirom na mogućnosti u pogledu pokretanja privrede i oštrijeg oporezivanja bogatih slojeva društva.
Uvođenje participacije,odnosno plaćanja u ovim djelatnostima je izraz nastojanja da se teret krize u jos većoj mjeri prebaci na siromašne.
To nije nova taktika,jer nju primjenjuju čak i najbogatije zemlje svijeta,koje su u zadnjih 20-ak godina vršile napad na olakšice uvedene upravo u ovim oblastima.
Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine se protivi privatizaciji društvenih/državnih stanova,jer nema izgleda da ona bude sprovedena pravedno i na način koji će osigurati priliv dovoljno novca za novu stambenu izgradnju.
Mlade porodice u bližoj budućnosti ne mogu računati da će dobiti stan, jer smo u zadnjih par godina svjedoci ubrzane stambene izgradnje samo za potrebe i džepove nove buržoazije.
Umjesto toga,treba uvesti obavezu svih preduzeća da izdvajaju određeni procenat u stambeni fond na nivou opština,uz punu kontrolu i učešće radničkih organizacija,a stanovi treba da budu dijeljeni po socijalnom kriterijumu,kao i potrebnim stručnjacima.
Položaj penzionera i drugih socijalno neobezbijeđenih slojeva će u narednom periodu biti još teži.
Dosadašnje ponašanje privatnih vlasnika može poslužiti kao obrazac za budućnost.
Postoji mogućnost da novi vlasnici privatizovanih preduzeća na svaki način pokušaju izbjeći uplaćivanje doprinosa za penzijsko osiguranje.
Fondom penzijskog osiguranja treba da na ravnopravnoj osnovi upravljaju država i korisnici,tj.penzioneri.
To znači da bi upravni odbor fonda imao podjednak broj predstavnika države i penzionerskih udruženja.
Sam fond bi mogao doći do povećanog iznosa za isplatu penzija ulaganjem,i to takvim koje ne bi bilo rizično,već garantovano od strane države.
Na drugi način je u ovom trenutku jako teško povećati raspoloživu sumu za isplatu penzija.
"BOSNA I HERCEGOVINA DANAS I SUTRA"
Iako je rat stao prije šest godina,sa političke scene nisu uklonjeni njegovi pokretači i ljudi koji su počinili i osmislili strašne zločine.
Stranke koje šire nacionalnu i vjersku mržnju i dalje kontrolišu medije i sve dijelove društva.
Njihove vođe su nosioci državnih funkcija,političke i ekonomske moći.
Izlivi nacionalne i vjerske mržnje ni na koji način se ne kažnjavaju.
Na teritorijama koje kontrolišu pripadnici tri nacionalistička pokreta se i dalje otežava povratak prognanika.
Srpski i hrvatski ekstremisti otvoreno zagovaraju ostanak,u očajničkoj namjeri da onemoguće normalizaciju života i obnavljanje zajedništva.
Bošnjački ekstremisti,pak,zagovaraju povratak,ali to čine samo na riječima,jer sprečavaju povratak srpskih i hrvatskih prognanika na teritorije koje kontrolišu,što se naročito odnosi na velike gradove.
Tzv. međunarodna zajednica vodi licemjernu politiku,jer s jedne strane govori o nacionalnoj ravnopravnosti,zajedništvu i povratku,a s druge, prikriveno podržava ekstremne nacionaliste,čiji ostanak na vlasti toleriše,iako bi ih jednim potezom mogla zbrisati sa političke scene.
Njoj odgovara kontrolisano djelovanje nacionalista,jer na taj način obezbjeđuje minimalno potreban nivo normalizacije života,a istovremeno ima nekoga ko će za nju obavljati prljave poslove držanja naših naroda u stanju zavađenosti.
Tobože umjerene partije,naročito socijalističke i socijal-demokratske, nisu puno bolje od otvorenih šovinista.
One se hvale da su konačno oborile vlast nacionalnih stranaka,što nije tačno iz dva razloga.
Prvi je taj da su i umjerenjaci po svom programu i stavu prema ratu skoro isti kao i njihove desničarske kolege.
Drugi je taj što su mnoge ove stranke nastale nakon rata izdvajanjem iz tada vladajuće tri nacionalističke stranke,a i po ličnom sastavu su skoro potpuno jednonacionalne.
Umjerene stranke uporno ponavljaju desničarske teze o suštini i razlozima rata,čime još više produbljuju nacionalnu mržnju.
To je glavni razlog zbog kojeg nijedna od njih ne može računati sa podrškom pripadnika sva tri naroda.
Tim partijama je važno da osvoje vlast sad,a to mogu samo ako na svoju stranu privuku glasače iz reda samo jednog naroda.
Zato one igraju na kartu nacionalizma,bez obzira da li je to iskreno ili ne.
Na taj način se nacionalizam učvršćuje čak i kod njihovih simpatizera, članova i rukovodilaca.
Bosna i Hercegovina se tako vrti u začaranom krugu,jer njoj treba politički pokret koji bi odlučno raskrstio sa nacionalizmom,a ljubitelji vlasti to očito ne žele,jer bi izgubili glasače.
Zato izlaz iz krize treba očekivati tek onda kad se stvori politički pokret koji bi zaista bio zasnovan na nacionalnoj i vjerskoj ravnopravnosti i koji bi napustio teze sva tri nacionalistička pokreta.
Komunisti će nesumnjivo biti stub tog pokreta,jer su i u prošlosti i u sadašnjosti dokazali da čovjeka posmatraju samo kao čovjeka,bez nacionalnih i vjerskih predrasuda i ograničenja.
Taj pokret bi imao isključivi cilj da radi na ponovnom uspostavljanju međunacionalnog i međuvjerskog povjerenja,uvažavanja i ravnopravnosti.
Za početak bi ovaj rad bio pretežno propagandne prirode,kroz pokušaje da se ostvari zapaženiji medijski nastup,jer su mediji zasad zatvoreni za snage koje istupaju sa pozicija razuma i čovječnosti.
Antinacionalistički pokret bi takođe mogao predložiti niz mjera koje bi Bosnu i Hercegovinu približile jednoj normalnoj višenacionalnoj zemlji, djelovanjem kroz skupštine i kroz vanparlamentarne oblike borbe.
Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine nije za podijeljenost BiH na entitete i kantone.
Oba entiteta i svi kantoni su nastali kao posljedica rata i prisilnog popuštanja tri zaraćene strane.
Oni su nastali kao rezultat sprovođenja one politike koju su tri nacionalistička pokreta zacrtala jos 1990. godine.
Zato ovi državni oblici počivaju na krvi,protjerivanju i potlačivanju.
Ipak,oni su naša stvarnost i nije moguće ukinuti ih odmah.
Jedna realna i obazriva politika mora voditi računa da jačanje države Bosne i Hercegovine započne odmah,ali da ono ne bude zasnovano na narušavanju nacionalne ravnopravnosti ili dovođenju u pitanje opstanka bilo kog naroda.
Srpske i hrvatske partije govore o državi Bosni i Hercegovini i uvjeravaju javnost da je priznaju.
Svako zna, međutim,da su počev od 1990. godine radili sve kako bi Bosna i Hercegovina nestala,a i danas na "svojim" teritorijama sprečavaju provođenje onih načela na kojima država Bosna i Hercegovina počiva.
S druge strane,bošnjačke partije,od kojih se mnoge i u imenu i u programu kite građanskim opredjeljenjem,takođe rade protiv Bosne i Hercegovine.
One polaze od činjenice da su Bošnjaci relativna većina stanovništva i da,sem BiH,nemaju drugu, "rezervnu" državu,pa na osnovu toga izvlače opravdanje za sve one zločine koje čine preko deset godina.
Oni su vodili istu politiku etničkog čIšćenja,ubijanja i obespravljivanja kao i srpski i hrvatski nacionalisti,samo što su to ovi podvodili pod plašt srpstva i hrvatstva,a bošnjački nacionalisti pod plašt ideje Bosne i Hercegovine.
Kao što je već rečeno,komunisti su za jačanje države Bosne i Hercegovine.
Smatramo da sa tim procesom ne treba čekati,ali ga ne treba sprovoditi nasilno i protivustavno,jer se time samo jača međunacionalno nepovjerenje i mržnja.
Narastajući socijalni i ekonomski problemi su već doveli do djelimičnog otrežnjenja velikog broja građana.
Produžavanje agonije će u narednom periodu voditi daljem slabljenju nacionalističkog zanosa i ludila,jer će osiromašeni ljudi biti primorani da mnogo više misle o golom preživljavanju.
Razočarenje u vladajuće nacionaliste će u takvim uslovima biti solidna osnova za ubrzanje procesa otrežnjenja od nacionalizma.
To će sa svoje strane olakšati mirno i ustavno mijenjanje državnog uređenja Bosne i Hercegovine.
U prvo vrijeme treba istrajavati na onim promjenama koje znače uskladjivanje entitetskih ustava sa ustavom Bosne i Hercegovine.
U tom smislu smo se oduvijek zalagali za konstitutivnost tri naroda u oba entiteta,što su tri nacionalizma dosad uspješno izbjegavala.
Po našem mišljenju vijeća naroda treba da postoje ne samo u entitetskim skupštinama i Skupštini BiH, već i u svim kantonalnim i opštinskim skupštinama.
Takođe smo za jednaku nacionalnu zastupljenost u opštinskim upravama, naročito odjeljenjima za izbjegla i raseljena lica i imovinska pitanja, jer jednonacionalne opštinske vlasti često jesu glavni kočničari povratka prognanih.
Uvođenje jedinstvenog obrazovnog sistema u ovom trenutku nije moguće zbog toga što svaki nacionalizam želi imati monopol na istinu,ali treba težiti njihovom ujednačavanju, kako bi bliska budućnost dovela do njihovog stapanja.
Jačanje države Bosne i Hercegovine je moguće samo pod uslovom da oslabe i,na koncu,budu poražena tri nacionalizma.
Samim tim će nestati opasnost od ugrožavanja bilo kog našeg naroda.
Sigurnog mira i napretka u Bosni i Hercegovini ne može biti sve dok su na vlasti nacionalisti i oni koji prihvataju njihove teze zarad dodvoravanja nacionalistički opredijeljenim građanima.
Znamo da je rat poslužio kao nužna pretpostavka brzog bogaćenja uskog sloja ljudi.
Širenje nacionalne mržnje i rat su za njih bili najunosniji poslovi.
Oni znaju da svoje interese najlakše mogu štititi tako što će naše narode držati u stanju zavađenosti.
Jer,nikome neće pasti na pamet da ruši "svoje" vlastodršce kad postoji "opasnost" od dolaska onih iz reda "neprijateljskog" naroda.
Slabljenje nacionalizma bi značilo slabljenje nacionalne zbijenosti i spremnosti na opraštanje "svojim" profiterima kriminalnih radnji.
Iz ovih razloga je neophodno sistematski suzbijati nacionalnu mržnju, uz oštro kažnjavanje onih koji je šire u medijima,školama i drugdje.
Potrebno je uvesti krivično djelo izazivanja i raspirivanja nacionalne i vjerske mržnje,uz oštro kažnjavanje počinilaca i obavezu tužilaštava da po službenoj dužnosti pokreću postupke protiv počinilaca.
Takođe se zalažemo za zabranu rada strankama koje šire nacionalnu mržnju na bilo koji način,što mora biti prepušteno nezavisnim sudovima, a na osnovu precizno razrađenih zakonskih odredaba.
Neprihvatljivo je da zakoni u Bosni i Hercegovini zabranjuju rad strankama koje zagovaraju povredu demokratije i ljudskih prava,a nigdje ne govore o strankama koje u višenacionalnoj zemlji,tek izašloj iz krvavog rata, šire nacionalnu mržnju.
Medijski prostor mora biti zatvoren za one koji na bilo koji način vrijeđaju osjećaje bilo kojeg naroda,ili dovode u pitanje nacionalnu i vjersku ravnopravnost.
Isto tako,obrazovni sistem mora biti očIšćen od nacionalno isključivih sadržaja,uz obavezu nastavnog osoblja da širi duh tolerancije, pomirenja i ravnopravnosti.
Nacionalističko djelovanje nastavnika ne samo da je protivno moralnim načelima i kodeksu profesije,već mora biti zakonski predviđeno kao krivično djelo.
Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine ima jasan stav po pitanju Haškog tribunala.
Nema sumnje da je ovaj organ osnovan od strane onih sila koje su velikim dijelom doprinijele razbijanju Jugoslavije,a i danas upravljaju nasim životima.
Komunisti će se uvijek zalagati za stvaranje takvog pravosudnog sistema u Bosni i Hercegovini koji će biti sposoban da sudi odgovornima za počinjene ratne zločine i genocid.
Na žalost,u ovom trenutku je to nemoguće,jer su nosioci pravosudnih funkcija pod jakim pritiskom vladajucih nacionalista,a i stav javnosti je prilično nacionalistički.
Čekanje na izgradnju demokratskog i humanog pravosudnog sistema bi bilo katastrofalno,jer je teško reći kad će do toga doći, a pravda ne smije biti odveć spora.
Mnogi zločinci bi se mogli izvući nekažnjeno(primjer Franje Tuđmana), a čak i ovakav tribunal može doprinijeti da se istina,makar djelimično, sazna i prihvati.
Naravno,sve pod uslovom da se nivo politiziranosti u radu Tribunala stalno smanjuje,jer ovakav kakav je sad, on samo doprinosi ostvarivanju trajnog cilja tzv. međunarodne zajednice - daljnje zavađanje naših naroda.
Moramo pomoći sami sebi.
Hapšenje optuženih za ratne zločine ne treba posmatrati kao napad na nacionalno dostojanstvo i opstanak bilo kog naroda,već kao pokušaj da se pravdi privedu oni koji su u ime nacije činili najstrašnije zločine, prljajući time njeno ime i čast.
Otkrivanje istine o ratu putem medija i zaustavljanje huškanja jednih na druge bi u tom pogledu moglo biti od ogromnog značaja.
Komunisti ostaju kod stava da "nema mira bez bosanskog Nirnberga",ali dok to ne bude ostvareno, pozdravljaćemo izručenje svakog nacionalnog političkog ili vojnog lidera,čija je odgovornost za rat najveća.
Iz tog razloga smo podržali izručenje Slobodana Miloševića,Sefera Halilovića i drugih,uz jasan stav da na istom mjestu moraju završiti Izetbegović,Karadžić,Mesić,Silajdžić,Mladić,Zubak i mnogi drugi tvorci i sprovodiociplanova etničkog čišćenja.
Mesić,Silajdžić,Zubak...
Bosna i Hercegovina se suočava sa problemom teškog položaja prognanih lica.
Njih danas nazivaju "izbjegla i raseljena lica",što je prilično neutralan pojam,kao da su izbjegli ili raseljeni usled kakve prirodne nepogode,a ne divljanja tri krvava nacionalizma.
Protjerivanje ljudi sa njihovih ognjišta je imalo dva osnovna cilja.
Prvi je bio da se stvore etnički čiste,nacionalno kompaktne države, koje je lako kontrolisati.
Drugi cilje je bio da se protjerivanjem istovremeno izvrši pljačka tuđe imovine.
Oba cilja su uspješno izvršena,tako da smo po okončanju rata imali tri etnički čiste države.
Na sreću,danas teče obrnut proces,pa se nacionalni sastav stanovništva polako,mada nedovoljno,popravlja.
Komunisti se ne mire sa sadašnjim nacionalnim rasporedom stanovništva, jer je on odraz izvršenih ratnih zločina i genocida od strane tri nacionalizma.
"Preseljenje" stanovništva nije izvršeno dobrovoljno,bez prinude,tako da ne smije ostati kao trajno stanje.
Mi dajemo prednost povratku prognanih svojim kućama.
Iako se u dnevnoj politici govori o jednakosti prava na povratak ili ostanak,ona u stvarnosti ne postoji,jer svaki nacionalizam želi zadržati što veći stepen etničke "čistoće" svoje teritorije.
Pošto nacionalisti tokom rata nipošto nisu priznavali jednakost ova dva prava,smiješno je vjerovati njihovim riječima i očekivati da to čine danas.
Moraju biti ispunjeni ekonomski i politički uslovi za povratak.
Ekonomski će se ispunjavati u onoj mjeri u kojoj privreda bude pokretana i budu stvoreni uslovi za nova zapošljavanja i obnovu porušenih stambenih objekata.
U tom smislu,prilikom ostvarivanja plana povratka,treba više insistirati na povratku onih koji se imaju gdje vratiti,dok ostalima obezbjeđivati privremeni smještaj.
Činjenica je da i danas ima prognanika koji se vraćaju bez obzira na težak ekonomski i socijalni položaj,bez obzira na nesigurnost izvora za preživljavanje.
Takođe ima dosta onih koji se prosto ne žele vratiti iako za to postoje povoljni ekonomski i socijalni uslovi.
Sve ovo je dokaz da su uslovi političke prirode važniji.
Većina prognanika su potpuno prožeti nacionalističkim shvatanjima i ni po koju cijenu nisu spremni obnavljati zajednički život sa pripadnicima drugih nacija.
Doduše,krivica nije do njih,već do onih koji ih uporno odvraćaju od povratka, ali i do onih koji ih dočekuju po povratku.
Pošto je čitava Bosna i Hercegovina i dalje u kandžama nacionalizma, svaki povratnik osjeća da nije ravnopravan i da ne može u dovoljnoj mjeri izraziti svoju nacionalnu i vjersku posebnost (porušeni vjerski objekti,teže dobijanje zaposlenja, diskriminatorski školski sistemi).
Zato je nemoguće proces povratka sprovesti do kraja bez daljnjeg slabljenja nacionalizma.
Potpuno smo svjesni činjenice da se mnogi neće vratiti.
Neki su se snašli u inostranstvu,a mnogi ne mogu poslije deset godina ponovo mijenjati sredinu i prilagođavati se novoj.
Takođe treba voditi računa o tome da ljudi imaju pravo da prodaju ili mijenjaju svoju imovinu i da ih niko ne smije prisiljavati na povratak ili ostanak.
Komunisti se žestoko protive pojedinim mjerama države koje pospješuju ostanak u cilju ovjekovječenja rezultata etničkog čišćenja.
U onoj mjeri u kojoj bude jačala ekonomija i slabio nacionalizam,biće moguće govoriti o pojačanom povratku prognanih.
Odgovornost je vladajuće klase što na ovaj način dosad nije ubrzala povratak.
Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine ima jasan stav o karakteru i ciljevima rata.
Ne smatramo da je u periodu od 1992. do 1995. godine izvršena agresija na Bosnu i Hercegovinu.
To ne znači da ne smatramo vrlo odgovornim za rat nacionalističke režime Miloševića i Tuđmana.
Srbijanski i hrvatski nacionalistički režimi,zajedno sa skoro cjelokupnom opozicijom u svojim republikama,su od samog početka imali jasan cilj stvaranja "Velike Srbije" odnosno "Velike Hrvatske",čemu su podredili cjelokupnu svoju politiku.
Otuda prisustvo čak i regularnih vojnih jedinica iz Srbije i Hrvatske na teritoriji Bosne i Hercegovine,o paravojskama da i ne govorimo.
Takođe je poznato da su srpski i hrvatski nacionalisti u BiH dobijali ogromnu pomoć u naoružanju,novcu i,naročito,propagandi.
Sve to ukazuje da su srpski odnosno hrvatski nacionalisti sa svojom braćom preko Drine odnosno Une tvorili jedinstven pokret koji je imao jasan cilj.
Uostalom,JNA se na početku rata stavila na stranu srpskog nacionalizma, ostvarujući u praksi Miloševićev plan stvaranja Velike Srbije, povlačeći se iz Slovenije i dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji nisu bili planirani kao dio te i takve Srbije.
Na taj način je JNA postupila protivustavno,obzirom na obavezu odbrane granica i poretka SFRJ,a u korist velikosrpskog nacionalizma.
S druge strane,velikohrvatski i bošnjacki nacionalisti su počeli sa stvaranjem svojih paravojnih formacija,Hrvatske vojske,Hrvatskog vijeća obrane i Patriotske lige,što je takođe bio protivustavan čin.
Na osnovu svega rečenog se nikako ne može tvrditi da je nacionalizam u Bosnu i Hercegovinu uvezen iz Srbije i Hrvatske,kako to predstavljaju bošnjački nacionalisti,jer se u tom slučaju ne bi moglo objasniti njihovo ponašanje,koje je bilo isto kao i ponašanje njihovih srpskih i hrvatskih kolega.
Bosna i Hercegovina je bila dio SFRJ i kriza koja je zahvatila Jugoslaviju kao cjeline nužno je obuhvatila i Bosnu i Hercegovinu.
Sve one posljedice koje su iz te krize proistekle u drugim republikama javile su se i u Bosnu i Hercegovini.
Tu mislimo prije svega na pojavu nacionalizma,koji je domaći, autohtoni,proistekao iz unutrašnje nestabilnosti naše republike.
Bilo bi neosnovano tvrditi da su agresori u Bosni i Hercegovini bili oni koji su tu rođeni i odrasli,čije su vođe imali bazu,glasače i vojnike u Bosni i Hercegovini.
Oni bi istu politiku vodili bez obzira na stavove zvaničnog Beograda i Zagreba,mada svakako ne tako uspješno i krvavo.
Uostalom, nije li bošnjački nacionalizam najbolje pokazao da može ratovati i vršiti zločine bez podrške iz druge,"matične" republike?
Priznavanje Bosne i Hercegovine u aprilu 1992. godine je bio čist politički čin,sračunat na produbljivanje krize i jačanje nacionalne mržnje.
Tim činom su Bošnjaci stekli osjećaj žrtve,kojoj za pravo daje cijeli svijet,samo ne preostala dva naroda.
Srbi i Hrvati,pak,su se čvršće vezali za svoje ekstremne nacionaliste, vjerujući da ih samo oni mogu spasiti nacionalnog uništenja koje su im, po raširenom mišljenju,pripremali Bošnjaci u savezu sa svjetskim moćnicima.
Na početku rata Bosna i Hercegovina više nije postojala kao država,jer vlada u Sarajevu nije kontrolisala preko 2/3 teritorije,niti su postojala druga dva elementa države - stanovništvo i teritorija.
Politički je priznavanje BiH odgovaralo stranom faktoru,a pravno je bilo čista besmislica.
Ipak,i u ovakvim uslovima komunisti nisu odustajali od obnove Bosne i Hercegovine kao jedinstvene i nedjeljive zemlje,koja bi uspostavila čvrste i bratske odnose sa drugim jugoslovenskim zemljama,a zatim se i ujedinila sa njima.
No,bez obzira na ove pravne zavrzlame i razmimoilaženja ostaje činjenica du su nacionalistički režimi Srbije i Hrvatske planirali, organizovali i izveli podjelu Bosne i Hercegovine,sa ciljem ostvarivanja svojih velikodržavnih planova,što je u priličnoj mjeri produžilo rat i povećalo stradanja naroda Bosne i Hercegovine,ali nije bilo njegov jedini uzrok.
Rat u Bosni i Hercegovini su organizovala i vodila tri nacionalistička pokreta.
Jedan od njih je bio nastavljač tradicija mladomuslimanske organizacije iz Drugog svjetskog rata,koja je zagovarala autonomiju BiH u okviru Hitlerove države.
Drugi je bio nastavljač tradicija četničkog pokreta,koji je zagovarao i sprovodio politiku "Homogene Srbije" koje je trebala nastati kao rezultat proganjanja i ubijanja Hrvata i Muslimana,posebno rješavanja "muslimanskog problema" fizičkim uništenjem.
Treći je bio nastavljač tradicija ustaškog pokreta,koji se istakao divljačkim uništavanjem srpskog,jevrejskog i romskog stanovništva,te stvaranjem slugeranjske državice,uređene na načelu Hitlerovih rasističkih principa.
Takvi pokreti nisu mogli obezbijediti napredak.
Unaprijed se znalo da je rat u Bosni i Hercegovini neizbježan,a nacionalisti su ga izazvali silnim širenjem nacionalne mržnje.
Ponašanje tri nacionalistička režima u toku rata i poslije njega je bilo isto,pa je i njihova odgovornost jednaka.
Sve dok to ne shvatimo ne možemo računati na izgradnju normalne i stabilne države.
Komunisti idu tim putem.
On jeste duži i teži,a politički svakako manje isplativ,ali će u krajnjoj liniji dati očekivane dobre rezultate.
To potvrđuje svima znana činjenica da su od 1995. godine naovamo propadali pokušaji svih onih vlada koje nisu bile spremne da naprave radikalan zaokret od nacionalizma."