Sie sind vermutlich noch nicht im Forum angemeldet - Klicken Sie hier um sich kostenlos anzumelden  
D I S K U S I O N I F O R U M SFRJ4ever Sve u vezi SFRJ pisite na ovom Forumu. Ako ste primetili sve republike imaju svoj diskusioni forum,tako mozete sve teme konkretno da piste u onom delu koji pripada uz odredjenu republiku.
Sie können sich hier anmelden
Dieses Thema hat 5 Antworten
und wurde 529 mal aufgerufen
 Socijalisticka Federativna Republika Jugoslavija
JugoHrvat Offline




Beiträge: 160

12.02.2005 11:12
PROGLASI KOMUNISTA I SOCIJALISTA SR BOSNE I HERCEGOVINE antworten

"O UJEDINJENJU JUGOSLAVENSKIH NARODA I REPUBLIKA"


"Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine poziva komunističke i druge partije jugoslovenske orijentacije da podrže izjavu Komunističke partije Slovenije o potrebi nepriznavanja razbijanja SFRJ i o potrebi njene obnove!

Za zajedničku izjavu partija o potrebi obnove SFRJ!

Poslednjih godina se mnogo priča o evropskim integracijama.
Svi žure da se priključe Evropskoj Uniji,ne bi li od toga vidjeli neke koristi.
Evropske integracije će biti od koristi za bogate evropske države i vladajuću klasu siromašnih zemalja Istočne i Centralne Evrope i Balkana.
Obični građani od toga neće imati nikakve koristi.

Mnogi to znaju,zato i izražavaju negativan stav prema Evropskoj Uniji.

Poslednja anketa u Hrvatskoj to najbolje potvrđuje.

Slično je i u Bosni i Hercegovini.

Kako će se priključenje Uniji odigrati na nedemokratski način,nezavisno od stvarne volje građana, ankete i rezultati glasanja nisu ni važni vladajućoj klasi.
Neka se za Uniju opredijeli svaki deseti građanin,integracija će biti ostvarena.

Ali,ako se može govoriti o ovoj integraciji,koja ne odgovara nikome osim maloj grupi pripadnika vladajuće klase,postoji jedna integracija o kojoj nije poželjno govoriti,koju zvanični krugovi nikako ne žele,a mediji i stranački lideri smatraju prevaziđenom i nemogućom.

To je integracija jugoslovenskih republika i naroda.

Izjasnite se kao Jugosloven,recite da se zalažete za obnovu Jugoslavije,pa ćete biti izloženi lavini podsmijeha.
Nakon građanskog rata i neslavnog sloma druge Jugoslavije,reći će, niko više ne želi obnovu "bivše zajedničke domovine".

Da je tako,moramo sumnjati.

Brojne ankete vršene u svim jugoslovenskim republikama tokom nekoliko poslednjih godina pokazuju da se građani novih država sa nostalgijom sjećaju bivšeg sistema i zajedničke države.
Dakako,to ne znači da su spremni podržati politički pokret koji bi se zalagao za obnovu jugoslovenske države.To znači da nacionalistički antijugoslovenski sentiment nije tako jak kako je bio i kako se čini da je još uvijek.
Ljudi jednostavno misle da je ideja obnove jugoslovenske države neostvariva,pa se ne žele za nju zalagati.
To još ne znači da mnogima od njih ta ideja još uvijek(i ponovo)nije bliska.

Često se kaže da je jugoslovenstvo stvar nostalgije.
U tome ima istine.

Ali,zar je neprirodno to što se ljudi sjećaju uspješnog perioda svog života i žele da se on povrati?

Što se komunista tiče,oni svoj jugoslovenski program ne zasnivaju na nostalgiji,mada samu nostalgiju poštuju kao dio čovjekovih osjećanja i stremljenja.
Jasno je da se politički program ne može zasnivati na nostalgiji i emocijama,ma kakve one bile. Komunisti to i ne čine.
Nama je jasno da se čitav svijet povezuje.
Povezivanje je potrebno iz više razloga,ali ono može imati i negativne posledice,kao što se može vršiti u različitim oblicima i između različitih subjekata.

Neprihvatljivo je povezivanje sa bogatim nacijama i državama koje znači ekonomsko,političko i vojno podređivanje interesima krupnog kapitala.
Kod nas je aktuelna upravo ta vrsta povezivanja.
Lišeno je svakog smisla pozivati na čvrsto povezivanje sa narodima sa kojima jugoslovenski narodi nemaju velikog kulturnog,istorijskog i ekonomskog dodira,a osuđivati svako povezivanje sa srodnim narodima.
Ne može se tvrditi da bilo koji jugoslovenski narod ima više zajedničkih interesa i sličnosti sa ostalim evropskim narodima,nego sa drugim jugoslovenskim narodima.
Stepen ekonomske razvijenosti jugoslovenskih država je sličan,a ovi prostori su donedavno bili dio istog ekonomskog sistema.
Osim toga,tu su zajednička istorija i etnička srodnost.
Najvažnije,jugoslovenski narodi i države imaju istovjetan položaj u okviru svjetskog kapitalizma. Pogotovo njihove ekonomije imaju istovjetan,nepovoljan položaj u okviru svjetske podjele rada i na svjetskom tržištu.
Kako jugoslovenski narodi spadaju u grupu tzv. malih naroda,logično je da se međusobno povezuju i rade na poboljšanju svog položaja.
Trenutno vlada svojevrsna euforija vezana za pristupanje Evropskoj Uniji i NATO paktu.
Ona neće dugo trajati.
Negativni rezultati će se brzo spoznati,pogotovo oni koji se tiču potpunog gubitka političke samostalnosti,velikih izdataka za vojsku i podređenosti nacionalnih,manje razvijenih jugoslovenskih ekonomija na jedinstvenom evropskom tržištu.

Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine se od svog osnivanja zalaže za obnovu Jugoslavije,u granicama do 1991.i na principima AVNOJ-a.

Jugoslavija se nije raspala,kako se uobičajeno kaže,nego je razbijena djelovanjem političkih snaga iz zemlje i inostranstva.
Da bi obnova Jugoslavije dobila realne šanse,potrebno je objasniti uzroke minulih događaja, razvijanja međunacionalne mržnje,izbijanja rata i razbijanja zemlje.

Samo potpunom i na činjenicama zasnovanom analizom se može spriječiti iracionalno i paušalno ocjenjivanje minulih događaja u nacionalističkoj izvedbi.

Obnova Jugoslavije nije sama sebi cilj,niti izraz nekakve jugonostalgije.
Ona je racionalno političko razmišljanje,koje se zasniva na uvjerenju da samo čvrsto povezani, jugoslovenski narodi mogu postići nacionalnu nezavisnost i samostalan ekonomski i politički razvoj.

Nakon razbijanja Jugoslavije,nastale su nacionalne države koje su formalno bile suverene,ali su u stvarnosti imale manje samostalnosti nego u okviru SFRJ.

Ni danas nije bolje.
Budućnost ne nudi svijetle perspektive za nacionalnu suverenost.
Imajući to na umu,jugoslovenstvo može ponovo postati privlačna ideja.

Obnova Jugoslavije i jugoslovenstva je najviše u interesu radničke klase,jer nacionalno podijeljena ona ne može igrati ulogu samostalnog činioca u borbi za svoje interese.

Ne radi samo o tome da je radnička klasa u jugoslovenskim državama pod dominantnim uticajem nacionalističke ideologije.

Možda i više od toga je problem što je radnička klasa u bilo kojoj pojedinoj jugoslovenskoj državi isuviše malobrojna da bi se mogla oduprijeti svojim protivnicima na regionalnom i globalnom planu.

Jugoslovenska radnička klasa,objedinjena u jednom političkom pokretu i oslobođena nacionalističkih predrasuda,predstavlja respektabilnu političku snagu.

Njen otpor globalizovanom kapitalu će biti uspješniji ako djeluje kao jedinstvena sila.

Socijalizam i Jugoslavija su zato dvije ideje koje teško mogu biti ostvarene jedna bez druge.

Bosna i Hercegovina i njeni narodi imaju posebnog interesa za obnovu Jugoslavije.
Poznato je da je Bosna i Hercegovina kao država nastala u toku NOB-a,odlukama zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a.

Ne može se,međutim,istorija tumačiti selektivno,kako to ideološki i dnevno-politički razlozi zahtijevaju.
ZAVNOBiH je dio sistema AVNOJ-a i njegove odluke su formulisane uz čvrsto uvjerenje da će Bosna i Hercegovina biti u sastavu federativne Jugoslavije.

Obzirom na nacionalni sastav stanovništva,Bosna i Hercegovina ima izgleda da opstane kao država na bazi čvrstog i trajnog mira,demokratije i nacionalne ravnopravnosti ako se nalazi u sastavu Jugoslavije.

Legitimno je pravo bošnjačkog naroda da doživljava Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu i izražava želju da,kao što je bilo i u prošlosti,živi na svim njenim dijelovima.

Ali,isto tako je legitimno pravo Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini da žive u jednoj državi sa svojim sunarodnicima iz Srbije i Hrvatske.


Sa svime se slažem osim sa ovom OPASNOM TEZOM koja je i jedan od glavnih uzroka minulog rata :!:

Bosna i Hercegovina,ruku na srce :wink: ,za razliku od Jugoslavije ima svoje povijesne temelje i opravdanje u povijesti(npr.zadnji bosanski kralj negdje u 15 stoljeću(1463.ako se ne varam :wink:) je bio Stjepan Tomašević čija je zastava bila ona s ljiljanima koju nisu htjeli prihvatiti ni Hrvati ni Srbi već samo naši Muslimani-Bošnjaci,a Stjepan Tomašević je bio iz miješane srpsko-hrvatske obitelji-KOJI IDIOTIZAM!

Zašto BiH ne mi mogla biti suverena držva,pogotovo,s obzirom na svoju povijesnu tradiciju kao Švicarska u kojem se ljudi većinom izjašnjavaju kao Švicarci,pa tek potom kao Nijemci,Talijani,Francuzi,a ne zaboravimo na:jezične,povijesne,društvene kao i razlike u porijeklu kojih gotovo odnosno skoro da i nema kod Hrvata i Srba ,ali i naših Muslimana,što se tiče jezika pogotovo :idea:

Nemaju pravo Srbi i Hrvati svoju budućnost u BiH vezivati uz Beograd i Zagreb(vidjeli smo kamo nas je to dovelo,u rat i ubijanje i mržnju :x :evil: :twisted: ),već uz Sarajevo kao glavni grad Bosne i Hercegovine i buduće Jugoslavije 8) .

Nek se ljudi u BiH okrenu radu i stvaranju("U radu je spas!" ,a ne u mržnji i destrukciji :cry:) i nek iskoriste tu specifičnost BiH(kao što je npr.distrikt Brčko koristi zbog svojih privilegija,pa ljudi imaju bolje plaće i bolji život,pa ih je manje briga za teme nacionalnih budalaština ) i nek BiH postane nova Švicarska,neutralna zemlja,van EU i NATO-a,jer jedina od ex jugoslavenskih republika,ima preduvjete i šanse za to.
E onda će Hrvati i Srbi konačno evoluirati i reći mi smo Bosanci I Hercegovci u prvom redu,a tek onda Hrvati i Srbi .
Ovo je jako bitno zato što je jedan od najvažnijih ključeva svih problema i rješenja u Bosni i Hercegovini 8)

Ova prividna protivrječnost se može riješiti na miran i demokratski način samo ako se obnovi jugoslovenska država.
Time bi bili ostvareni interesi i želje sva tri bosanskohercegovačka naroda.
To se već desilo u vrijeme SFRJ,u kojoj je nacionalna ravnopravnost važila kao realna činjenica,a ne kao pusti san jugo-romantičara.

Zauzimajući ovakve stavove,
Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine u potpunosti podržava izjavu Centralnog komiteta Komunističke partije Slovenije o nepriznavanju razbijanja SFRJ i o spremnosti na borbu za obnovu zajedničke domovine.
Komunisti Bosne i Hercegovine pozivaju komunističke i druge partije iz jugoslovenskih republika da podrže ovu izjavu i kontaktiraju nas kako bismo se dogovorili o izradi zajedničke izjave kojom bismo izrazili spremnost na političku borbu za obnovu SFRJ."


U BIJELJINI

JUNA 2004.GODINE

GLAVNI ODBOR
RADNIČKO-KOMUNISTIČKE PARTIJE
BOSNE I HERCEGOVINE


WEB:


http://www.rkp-bih.cjb.net/


NAPOMENA:

SVATKO TKO IMA RODBINU ILI PRIJATELJE U B i H,ALI I ŠIRE NEKA OVO POSTA TJ.ŠALJE DALJE I ONI TAKO NASTAVE I NEKA SE PRINTA I KOPIRA,MAILA,ŠALJU PISMA... JER SAMO ISTINITIM INFORMIRANJEM MOŽEMO PROBITI KAPITALISTIČKO-NACIONALISTIČKU PROPAGANDU I UPOZNATI LJUDE SA ISTINOM,A INTERNET NAM JE,ZA SADA,JEDINI INFORMATOR!

JugoHrvat Offline




Beiträge: 160

12.02.2005 11:22
#2 "STA HOCE KOMUNISTI ZA BOSNU I HERCEGOVINU?" antworten

"ŠTA HOĆE KOMUNISTI ZA BOSNU I HERCEGOVINU?"


"Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine je osnovana juna 2000.godine.

Sjedište Partije je u Bijeljini,a područje djelovanja je Bosna i Hercegovina.

Partija je ne samo bosanskohercegovačkog,već i jugoslovenskog opredjeljenja.

To znači da se zalažemo za povezivanje svih radničkih snaga na nivou jugoslovenskih zemalja,ali,što je još važnije,za stvaranje nove jugoslovenske državne zajednice od Triglava do Đevđelije na bazi dobrovoljnosti i pune ravnopravnosti.

Partija je po svom opredjeljenju i demokratska,što se nastoji ostvariti na dva nivoa.

Prvo je Program Partije,u kome je izražena težnja ka izgradnji demokratskog socijalističkog društva,uz puno poštovanje sloboda i prava čovjeka i građanina i bez izražene političke moći bilo partije bilo državnog aparata,već kroz samoupravljanje na svim nivoima društva.

Drugo je sam karakter unutarpartijskih odnosa,jer Partija nije postavljena na liderskim osnovama,već na principu zajedničkog rada, unutarpartijske demokratije,razgovora i smjenjivosti rukovodilaca.

"DVIJE ETAPE DJELOVANJA RADNIČKO-KOMUNISTIČKE PARTIJE BOSNE I HERCEGOVINE"

Komunisti odlično razumiju da svoje konačne ciljeve ne mogu ostvariti brzo i bez napora.

Zato je bilo neophodno izgraditi taktiku Partije,i to takvu koja bi polazila od stvarnog stanja u društvu.

Činjenica je da je položaj radnika i drugih radnih građana vrlo težak.

Ne poštuju se čak ni ona prava koja su im važećim zakonima priznata.

S druge strane,iskustvo radničke borbe u zapadnim zemljama pokazuje da se čak i u okvirima postojećeg poretka ta prava mogu proširiti.

Zato je prvi zadatak komunista da zajedno sa ostalim radnicima učestvuju u borbama za poboljšanje njihovog položaja sad,u ovom trenutku,ne zaboravljajući ni krajnje ciljeve pokreta koji se tiču borbe za socijalizam.

Radnička klasa u Bosni i Hercegovini je prilično obespravljena.

Najveći dio prava stečenih do 1990. godine su ukinuta.

Direktori i privatne gazde su preduzeća pretvorili u svoje posjede kojima upravljaju bez obzira na zakonske odredbe i radničke potrebe.

Radnici često ne mogu ostvariti ni "obična" prava,kao što su pravo na odmor,pravo na zdravstveno,penzijsko i socijalno osiguranje i sl.

O učešću u upravljanju preduzećima nema ni govora.

Demokratija je potpuno protjerana iz preduzeća,zbog čega se radnik osjeća kao puki dodatak mašini,pa čak i gore od toga,obzirom da će u bliskoj budućnosti usled masovnog otpuštanja nestati i minimalni oblici radničke sigurnosti.

Radnička solidarnost je slabo izražena,a sindikati često djeluju kao produžena ruke uprave.

Sve to radnike dovodi do očajanja,oni postaju nepovjerljivi prema svakoj organizaciji i pozivu na otpor.

Radnici još uvijek nemaju svijest o tome da samo zajednički mogu izvojevati svoja prava.

Radnici se u Bosni i Hercegovini nalaze na najnižem stupnju,kako u pogledu svog materijalnog položaja,tako i u pogledu sposobnosti da ostvare poboljšanja.

Govoriti u takvim uslovima o utopističkom karakteru komunističkog programa je neozbiljno i neargumentovano,jer komunisti nude program postepenih promjena i poboljšanja,u onoj mjeri u kojoj radnička klasa i drugi siromašni građani budu postajali svjesni svoje snage.

O ozbiljnosti i ostvarivosti komunističkog programa se može rasuđivati samo ako se uzme u obzir njegova osnovna pretpostavka - aktivna borba radnika za svoja prava.

U tom smislu su se prerano poradovali protivnici komunista,smijući se neostvarivosti njihovog programa.

Ne vidimo nijednu "veliku" partiju koja bi u narednom periodu bila spremna založiti se za interese sirotinje u Bosni i Hercegovini.

Takve nisu ni socijalističke i socijal-demokratske partije,iako se često kite perjem naprednosti i borbe za socijalnu pravdu.

U suštini,na djelu je pljačka društvenog bogatstva pod nazivom privatizacija,a naši ljevičari ne žele zaostati za svojim desničarskim kolegama u dokazivanju nužnosti tog procesa.

Što je najgore,skoro sve velike partije,u oba entiteta,su već uzele praktičnog učešća u radu različitih vlada i na djelu dokazale da nisu spremne raditi na poboljšanju položaja najvećeg dijela stanovništva.

Ta činjenica nas je uvjerila u nužnost stvaranja sopstvene,radničke, partije,koja bi zaista radila u interesu većine građana Bosne i Hercegovine.

"Velike" partije imaju skoro iste programe,a kad se radi o položaju radnika i drugih radnih građana,između njih nema nikakvih razlika,jer sve one pripremaju isti,najamni,položaj za njih.

Sprovođenje procesa privatizacije to jasno potvrđuje.

Uprkos očiglednim nezakonitostima u njenom provođenju i priznanju da će ona dovesti do povećanja socijalne nejednakosti,niko se nije založio za njenu obustavu.

One to neće učiniti ni u narednom periodu,jer se nalaze pod vođstvom ili uticajem ratnih profitera,koji se kroz ovaj proces konačno uobličavaju kao klasa kapitalista.

Nijedan partijski vođa nije spreman da se zarad odbrane radničkih interesa zamjeri krupnim ratno-profiterskim lopovima i tako izgubi političku moć.

Iz svega je jasno bar jedno - konačno je vrijeme da radnička klasa sama pređe u ofanzivu i osvoji prava koja joj pripadaju.

Komunisti pozivaju radnike da se organizuju u sindikatima.

Ako je to nemoguće zbog korumpiranosti i neaktivnosti sindikalnih vođa, nužno je stvaranje nezavisnih sindikata.

Dosadašnja državna preduzeća su davala potpunu moć direktorima postavljenim od strane političkih partija.

Privatizacija neće puno promijeniti,jer će sva vlast pripasti privatnim gazdama.

U oba slučaja radnici ostaju obespravljeni i jedina im je šansa da vrše pritisak pomoću svojih organizacija.

Pojedini radnik nema šanse da ostvari svoja prava,on će odmah dobiti otkaz,samo zajedno sa svojim drugovima može nešto postići.

Uvjeravanje radnika u nužnost stvaranja ovakvih organizacija je prvi osnovni cilj naše partije,i to takav koji se može u kratkom periodu ostvariti.

Ovakve organizacije su neophodne u svim preduzećima,a naročito obzirom na težak polozaj radnika kod sitnih poslodavaca koji ne mogu ostvariti svoja prava drugačije nego putem opštinskih ili granskih sindikata.

Nije težak položaj samo radnika,nego i drugih kategorija radnih građana -seljaka,penzionera,porodica poginulih,socijalno neobezbijeđenih i dr.

Ove kategorije stanovništva takođe moraju imati svoje organizacije i udruženja koje će vršiti pritisak na vlade.

Takve akcije mogu dati dobre rezultate ako su organizovane bar na kantonalnom ili entitetskom nivou,jer nijednoj vladi ne odgovara iole dugotrajnija akcija nezadovoljnika koja bi pokazala da vlada ne vrši dobro svoju funkciju.

Naravno,nije dovoljno samo tražiti redovnu isplatu plata,penzija i sl.

Potrebno je doći do svijesti da svoja prava ovi slojevi mogu postići samo ako otvoreno udare na interese vladajućih profitera.

Na primjer,potrebno je tražiti dosljedno sprovođenje odredaba poreskih zakona,carinskih propisa,kao i oštro kažnjavanje njihovih prekršilaca.

Razvijanje svijesti o potrebi isticanja oštrijih,radikalnijih zahtjeva, koji se direktno kose sa interesima profitera,drugi je osnovni cilj komunista.


Kao što se vidi,komunisti ne poručuju građanima da mogu sami riješiti njihove probleme,pod uslovom da se nađu na vlasti.

To bi bilo bezobrazno.

Naša poruka je da je rješavanje nagomilanih ekonomskih,socijalnih i političkih problema nemoguće bez stalne aktivnosti onih koji danas pate.

Neozbiljno je očekivati da će država sama po sebi početi da poštuje zakonske odredbe koje odgovaraju radnim građanima.

Zašto bi to ona činila kad to nije u interesu vladajuće profiterske klase?

Kom to profiteru odgovara da plaća porez,doprinose ili carinske obaveze?

Njihov interes je kršenje važećih zakona,čime se teret krize i dalje prebacuje na teret siromašnih građana.

Zato radnici treba da kao prvi zahtjev istaknu strogo sprovođenje zakona,čime bi i njihov socijalni položaj bio poboljšan.

Takvi zahtjevi bi mogli biti ostvareni bez pretjeranih napora,jer bi uživali podršku ogromnog dijela javnosti,kome je poštovanje zakona u interesu.

Naravno,poštovanje zakona samo po sebi još uvijek ne mora voditi poboljšanju položaja radničke klase i njenih saveznika,tako da se oni moraju zalagati i za to da prikupljena materijalna sredstva ne završe u privatnim džepovima.

Prema tome,treći osnovni cilj komunista je aktiviranje radnog stanovništva u političku i sindikalnu borbu za dosljedno poštovanje zakona,praktično ostvarenje njihovih zakonskih prava i,za početak, smanjenje socijalnih razlika po tom osnovu.

Prva etapa djelovanja je ona koja je već započela,a sastoji se poglavito u poslovima organizacione i propagandne prirode.

Prva pobjeda je već odnesena - komunistički pokret je preživio i počeo jačati.

Budući da je radnički pokret kao cjelina još dosta slab,pa se može reći da skoro i ne postoji,prvenstveni cilj je stvaranje sindikalnih i političkih organizacija i jačanje povjerenja radničke klase u sopstvenu snagu.

Radnici danas ne vjeruju nikome,političke partije ne mogu računati na njihovu bezuslovnu i oduševljenu podršku.

Mali procenat glasača na izborima to potvrđuje.

Što taj procenat nije još niži,treba zahvaliti,dobrim dijelom,suludim pričama nacionalista o povratku "neprijateljskih" naroda ukoliko se ne glasa za "svoje" nacionalne kandidate.

Cilj je da radnici i ostali osiromašeni građani uvide nužnost borbe za svoje interese i odbace parole partija o tome da samo one mogu donijeti poboljšanja.

Treba tražiti hrabre i istrajne ljude koji bi radnički pokret,kroz pobjede i poraze,vodili ka jačanju i omasovljenju.

Ova etapa jasno potvrđuje da napori i borba radnika i drugih potlačenih nije iluzorna i nepotrebna.

Naprotiv,ona već danas može dati sasvim solidne rezultate ukoliko bi pokret bio jedinstven i solidaran.

Koji su to ciljevi koje bi radnički pokret mogao postaviti i ostvariti u bliskoj budućnosti?

"TRENUTNI EKONOMSKI CILJEVI RADNIČKE KLASE I DRUGIH POTLAČENIH GRAĐANA"

Vladajuću klasu u Bosni i Hercegovini - buržoaziju - čine u većini ratni i poratni profiteri,ljudi koji su ratna i poratna stradanja naroda iskoristili da steknu ogromno bogatstvo,suprotno zakonu i bilo kom poimanju morala i pravde.

To su ljudi koji su sjedjeli ili sjede u organima vlasti,ili tijesno sarađuju sa vlastodršcima.

Njihova ekonomska moć je svršena stvar i oni je sad nastoje osigurati i ovjekovječiti.

Iz tog razloga sprovode privatizaciju.

Privatizacija treba da ozakoni stanje pljačke stvoreno u toku rata i nakon njega.

Tom cilju se podređuje sve.

Svi politički lideri i ekonomski stručnjaci se upinju da opravdaju taj proces i dokažu njegovu nužnost.

Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine je jedina partija koja istupa protiv privatizacije,smatrajući je socijalno nepravednom i ekonomski neopravdanom.

Naravno,ona će biti sprovedena i bez našeg pristanka.

Smisao našeg protivljenja se,međutim,može shvatiti ako se uzmu u obzir rezultati privatizacije,a to su:dalje ekonomsko propadanje,zavisnost od stranog kapitala i povećanje socijalnih nejednakosti.

Prema tome,protivljenje privatizaciji danas je protivljenje uspostavljenom kapitalizmu sutra.

Ekonomska politika sadašnjih i budućih vlada će biti podređena interesima ove vladajuće klase.

Privatni interes i profit su već proglašeni za vrhovne principe života i ekonomije,a princip po kome je "čovjek čovjeku vuk" proističe iz toga.

Jasno je,međutim,da ne mogu svi postati privatne gazde.

Zato ce oni koji su imali "sposobnosti" da to postanu biti nagrađeni pravom bjesomučnog iskorištavanja sirotinje.

Oni su već pokazali spremnost da preko krvi i stradanja svog i drugih naroda na nepošten način prigrabe društveno bogatstvo.

Zašto bi se sad odjednom promijenili i pristali na poštenu i socijalno pravednu privatizaciju i ekonomsku politiku?

Oni vide da ništa ne stoji na putu zgrtanja basnoslovnih profita i tu će šansu koristiti koliko god budu mogli.

Iako bi država to morala sputati,ona se neće tako ponašati,jer je nema ko na to prisiliti,a njoj samoj to nije u interesu.

U vođenju ekonomske politike se mora poći od dvije činjenice.

Prva je razorenost zemlje i zaostalost privrede,a druga siromaštvo najvećeg dijela stanovništva.

Čak i kapitalistička država mora voditi računa o tome i sprečavati takvo ponašanje privatnih kapitalista koje još otežava stanje.

Drugim riječima,već smo vidjeli da se privatizacija najuspješnije sprovodi u onim privrednim oblastima u kojima je profit najveći,tamo gdje su potrebna najmanja ulaganja - trgovina,turizam i ugostiteljstvo.

U takvoj situaciji će zaostajati industrija i poljoprivreda,bez čije obnove ne možemo razmišljati o modernoj privredi.

Ali,pošto su tu nužna velika ulaganja,niko nije zainteresovan da ih ostvari.

Državi to ne smeta,jer se,sve dok nema radničkog bunta,može vladati i siromašnom zemljom.

Protekli šestogodisnji period to jasno potvrđuje.

Milijarde maraka su završile u privatnim džepovima(godišnje oko 1 mlrd. KM na ime neplaćenih poreza i carina),a državna preduzeća namjerno nisu obnavljana,jer se čekao dalji pad njihove vrijednosti i prodaja u bescijenje.

Ili,recimo,milioni maraka su završili na računima parlamentarnih stranaka i u džepovima poslanika i odbornika,što je u uslovima krajnjeg siromaštva nedopustivo rasipanje.


Umjesto ovakve orijentacije i države i privatnih gazda,treba se usmjeriti na plansku obnovu i razvoj privrede.

To znači da,uz puno učešće i pritisak sindikata,država mora voditi računa o onim privrednim granama koje će život cjelokupnog stanovništva učiniti snošljivijim,a privredu zdravijom.

Naravno,ne treba sprečavati ni samostalnost preduzeća i inicijativu radnika, ali vladina politika ulaganja mora biti mnogo aktivnija i u opštem interesu.

Država mora voditi aktivnu poresku politiku,što znači da određivanjem visina poreza pospješuje privređivanje.

Komunisti se zalažu za politiku progresivnog oporezivanja,što znači da ce bogatiji slojevi stanovništva morati procentualno plaćati više poreske obaveze.

Ovakvo oporezivanje ne mora nužno voditi slabljenju ekonomske aktivnosti,jer je privredniku bitno da porezi ne budu suviše visoki,o čemu treba voditi računa.

S druge strane,država mora voditi i aktivnu investicionu politiku.

Bez obzira na to koliki je procenat imovine privatizovan,država može promišljenim ulaganjima doći do značajnih sredstava.

Naravno,potpuno je besmisleno prodavati uspješna državna preduzeća,jer je njihovo poslovanje u interesu čitavog društva.

To bi i sadašnja država morala znati.

To je,po našem mišljenju,prvi cilj u oblasti ekonomske politike za koji radnički pokret treba da se zalaže.

Komunisti nisu protiv ulaganja stranog kapitala u različitim oblicima, ali smo oštro protiv podređivanja domaće privrede njegovom interesu.

Obična je varka da će strani kapital donijeti preporod Bosni i Hercegovini.

Kapital je ekonomska,a ne moralna vrijednost i on ide samo tamo gdje se može oploditi.

Ne haje on za naše patnje i potrebe.

Uostalom,primjer svih zemalja Istočne i Centralne Evrope to jasno potvrđuje,kao i brojni slučajevi u Bosni i Hercegovini,u kojima je strani kapital došao u sukob sa radnicima,istjerujući ih na ulicu primjenom najbestidnijih metoda.

Činjenica je da nemamo dovoljno svježeg kapitala u zemlji,ali i njegov uvoz treba ograničiti,jer je poznato da je on u dosta slučajeva kupovao čak i uspješna preduzeća da bi ih potom zatvorio,jer su mu bili konkurencija.

Država bi morala odgovarajućom poreskom politikom podsticati razvoj sitnih i srednjih preduzeća.

O tome i sad svi govore,ali je to u uslovima divljeg kapitalizma prazna formula,jer je već započela faza propadanja sitnih privatnika,koji ne mogu izdržati konkurenciju krupnih profitera.

Zato je neophodno poreskim olakšicama štititi sitne privrednike.

Zaštita sitnih preduzetnika je značajna sa stanovišta zapošljavanja dodatne radne snage i popunjavanja budžeta,ali i zbog kvalitetnije i obimnije ponude na tržIštu.

Sitni preduzetnici nemaju razloga da strepe od radničkog pokreta,jer samo u saradnji sa radničkom klasom mogu poboljšati i svoj položaj, koji neprekidno ugrožavaju krupni kapitalisti koji ih žele progutati na tržištu.

Zaposlenost nije samo socijalno nego i ekonomsko pitanje

Sve partije danas govore o porastu nezaposlenosti kao posljedici privatizacije.

Činjenica je da domaća preduzeća rade sa vrlo ograničenim kapacitetima i da bi eventualna tehnološka poboljšanja dovela do otpuštanja dodatnog broja zaposlenih.

Ali,još veći problem je u tome što je dokazano da domaćeg novca ima,da on završava u džepovima krupnih kapitalista koji ne ispunjavaju zakonske obaveze,da državne i partijske vođe neracionalno prisvajaju za sebe i svoje partije ogromne sume,a da o pokretanju privrede niko nije razmišljao dok se ne sprovede privatizacija.

To je,uostalom,stalno i isticano.

Po našoj ocjeni,vršena je sabotaža privrednog procesa,sve u interesu malog broja rukovodećih ljudi i moćnika iz sfere politike i ekonomije.

Umjesto toga,sav raspoloživi domaci kapital je,počev od 1995. godine, morao biti ulagan u razvoj privrede,ali u takav razvoj koji bi doveo do opšteg poboljšanja situacije.

Da je samo dio tih sredstava bio ulagan u povećanje stope zaposlenosti, danas bismo mogli govoriti ne o otpuštanju,već o otvaranju novih radnih mjesta,što ekonomska računica može dokazati.

Ovako,plan uvođenja "novog",kapitalističkog sistema,je to spriječio u začetku.

Danas je moguće insistirati na takvim mjerama kakve su skraćenje i podjela radnog vremena i promjena u pogledu penzijskog staža.

Za to je neophodan sindikat,koji bi,prvo,ubijedio radnike da se problemi drugačije ne mogu riješiti,a drugo,izvršio pritisak na vlade da to sprovedu.

Skraćenjem radnog vremena bi se spriječilo otpuštanje radnika,a moguće je,i povećao njihov broj.

Moguća mjera je i krivično gonjenje i kažnjavanje onih preduzetnika koji su izbjegavali ispunjavanje svojih zakonskih obaveza.

Njihova preduzeća bi,za početak privremeno,bila stavljena pod upravu države sve dok oni ne ispune dospjele zakonske obaveze,čime bi se došlo do svježeg domaćeg kapitala za ulaganja.

Ni ova mjera se ne može provesti bez aktivnog radničkog pokreta.

Osim toga,potrebno je insistirati na poništenju privatizacije u onim slučajevima u kojima se dokaže da je izvršena nezakonito,ili na namještenim javnim nadmetanjima.

Ovo je,svakako,polovična mjera,ali i najviše što se u ovom trenutku može zahtijevati.

"TRENUTNI SOCIJALNI CILJEVI RADNIČKOG POKRETA"

Socijalni položaj najvećeg dijela stanovnika Bosne i Hercegovine je očajan.

Iako su barem neka osnovna socijalna prava priznata ustavima i zakonima ona se često ne poštuju,jer to ne odgovara vladajućim snagama.

Takva situacija traje već godinama,bez obzira što se na vlasti smjenjuju i desničarske i ljevičarske stranke.

Razlog je jednostavan - nema organizovanog pokreta i akcije onih čija su prava ugrožena i pogažena.

Zašto bi ijedan poslodavac,zahvaljujući ispunjenju obaveza,dobio manje, kad u suprotnom može dobiti znatno više?

Zakoni o radu i preduzećima su priznali takva prava radnicima koja im ne omogućavaju ravnopravan položaj u društvu,ali nude makar minimum koji je čak i u zapadnim zemljama davno prevaziđen.

U tom smislu je Bosna i Hercegovina vraćena daleko iza onoga što je imala do 1990. godine.

Pravo na rad je danas nedostižan ideal radničke klase.

Pravo na osmosatno radno vrijeme (na zapadu takođe prevaziđeno), na socijalno,zdravstveno i penziono osiguranje nema vrlo veliki broj radnika.

Danas mora biti započeta borba za nešto što je samo po sebi razumljivo, što predstavlja najmanju mjeru prava bez koje uopšte ne može biti riječi o postojanju radničkog dostojanstva.

Rad "na crno" je toliko uobičajen da se zbog njega malo ko još uzbuđuje.

To nije slučaj samo kod sitnih poslodavaca,već i kod krupnih,koji u saradnji sa inspekcijskom mafijom lako izigravaju svoje obaveze.

Svako normalan zna da bi njegovo eliminisanje donijelo ogromne prihode osiromašenoj zemlji,ali zar za to haju sebični interesi kapitala?

O učešću radnika u upravljanju preduzećima nema ni govora,iako je savremena teorija objasnila,a praksa potvrdila,da su radni učinci mnogo bolji kad radnik zna da ima neka,makar i najmanja, prava.

Postoji zakonska mogućnost stvaranja savjeta radnika u preduzećima.

Tu mogućnost sindikati treba obilno da koriste,a komunisti da podstiču radnike da ih svugdje stvaraju.

Istina,zakonska mogućnost je dosta ograničena,a prava savjeta samo savjetodavne prirode,tako da uporedo sa njihovim postojanjem treba zahtijevati prevazilaženje postojećih zakonskih ograničenja.

Ovi savjeti znače samo mrvicu za radnike,jer se ključne odluke ipak donose na skupštini preduzeca i u upravnom odboru.

Zato u ovoj fazi radničke borbe treba zahtijevati pojačano učešće radnika u upravnim odborima.

U kolikoj mjeri će to biti ostvareno zavisi prvenstveno od radničke snage i organizovanosti.

Komunisti ce nastojati da to učešće bude paritetno,tj.da radnici imaju polovinu predstavnika.

S druge strane,smatramo nuznim zakonsko regulisanje uspostavljanja organa radnicke kontrole.

Radnička kontrola bi morala biti uspostavljena u svim,bez izuzetka, preduzećima.

Njena ovlašćenja bi bila vrlo široka,uz pravo kontrole donošenja i ostvarenja svih odluka i podnošenja prijedloga organima preduzeća ili sudovima i tužilaštvima kad se uoče nepravilnosti.

Radnici bi imali pravo neposrednog i tajnog predlaganja i biranja svojih drugova u ove organe,uz mogućnost opoziva.

Naravno,ovo nije naš krajnji cilj,jer prava radnika,sve do uvođenja društvene svojine,ostaju jako skučena i ograničena.

Ali,to je ono na čemu se danas može insistirati i na šta je kapital, pod jakim pritiskom radništva,često spreman pristati.

Udružena akcija radničkih političkih organizacija i sindikata može dovesti do poštovanja onih prava koja su zakonom već priznata.

Zato jedan od prvih zahtjeva radničkog pokreta treba da bude strogo pridržavanje zakona i ispunjavanje obaveza kako od strane države,tako i od strane privatnih vlasnika.

Na nivou kantona,entiteta i države sindikat treba da zahtijeva učešće u kontroli izvršavanja zakona i da pokreće štrajkačke akcije pritiska kad god suprotna strana izbjegava svoje obaveze.

Potrebno je uvesti i zakonsku obavezu privremenog preuzimanja pod mješovitu upravu države i radnika onih preduzeća u kojima vlasnici ne ispunjavaju obaveze,sve do njihovog izmirenja.

Nepoštovanje zakonskih odredaba dovodi do produbljivanja socijalnih razlika,manjka u budžetima,ali je i ekonomski nerazumno.

Radnici koji imaju predugo radno vrijeme ne mogu pokazati dobre rezultate,dok veliki broj njih čeka na birou,iako bi,pod uslovom skraćenja radnog vremena,mogli dobiti posao.

Ali,privatniku više odgovara da zaposli manji broj radnika,jer za svakog novog mora izdvojiti platu,a možda i troškove osiguranja.

Dosljedno sindikalno i političko organizovanje može donijeti i rješenje niza drugih problema o kojima se malo priča.

Na primjer,seksualno iskorištavanje mladih radnica.

Ili,priznanje prava mladim radnicima da zadrže radno mjesto tokom služenja vojnog roka i zaštita učenika srednjih stručnih škola,koji su surovo iskorišteni pri obavljanju obavezne praktične nastave

Takođe se zalažemo za priznanje političkih prava svim mladim radnicima, bez obzira na godine života,jer nema opravdanja da se oni koji su mlađi od 18 godina smatraju sposobnim za privređivanje,ali ne i za učešće u političkom životu.

Partija se takođe zalaže za ukidanje državnog finansiranja parlamentarnih stranaka,kao i za ukidanje poslaničkih i odborničkih plata i dnevnica.

Ovo je mjera socijalnog karaktera i štednje ako se zna da država gubi milione maraka na ime ovih troškova.

Takođe smo za izdvajanje najvećeg dijela novca namijenjenog stipendiranju učenika i studenata za pomoć radničkoj i seljačkoj djeci, jer je obrazovanje dobrim dijelom pretvoreno u privilegiju bogatih.

Komunisti smatraju da čak i danas postoje uslovi za uvođenje besplatnog liječenja i školovanja,obzirom na mogućnosti u pogledu pokretanja privrede i oštrijeg oporezivanja bogatih slojeva društva.

Uvođenje participacije,odnosno plaćanja u ovim djelatnostima je izraz nastojanja da se teret krize u jos većoj mjeri prebaci na siromašne.

To nije nova taktika,jer nju primjenjuju čak i najbogatije zemlje svijeta,koje su u zadnjih 20-ak godina vršile napad na olakšice uvedene upravo u ovim oblastima.

Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine se protivi privatizaciji društvenih/državnih stanova,jer nema izgleda da ona bude sprovedena pravedno i na način koji će osigurati priliv dovoljno novca za novu stambenu izgradnju.

Mlade porodice u bližoj budućnosti ne mogu računati da će dobiti stan, jer smo u zadnjih par godina svjedoci ubrzane stambene izgradnje samo za potrebe i džepove nove buržoazije.

Umjesto toga,treba uvesti obavezu svih preduzeća da izdvajaju određeni procenat u stambeni fond na nivou opština,uz punu kontrolu i učešće radničkih organizacija,a stanovi treba da budu dijeljeni po socijalnom kriterijumu,kao i potrebnim stručnjacima.

Položaj penzionera i drugih socijalno neobezbijeđenih slojeva će u narednom periodu biti još teži.

Dosadašnje ponašanje privatnih vlasnika može poslužiti kao obrazac za budućnost.

Postoji mogućnost da novi vlasnici privatizovanih preduzeća na svaki način pokušaju izbjeći uplaćivanje doprinosa za penzijsko osiguranje.

Fondom penzijskog osiguranja treba da na ravnopravnoj osnovi upravljaju država i korisnici,tj.penzioneri.

To znači da bi upravni odbor fonda imao podjednak broj predstavnika države i penzionerskih udruženja.

Sam fond bi mogao doći do povećanog iznosa za isplatu penzija ulaganjem,i to takvim koje ne bi bilo rizično,već garantovano od strane države.

Na drugi način je u ovom trenutku jako teško povećati raspoloživu sumu za isplatu penzija.

"BOSNA I HERCEGOVINA DANAS I SUTRA"

Iako je rat stao prije šest godina,sa političke scene nisu uklonjeni njegovi pokretači i ljudi koji su počinili i osmislili strašne zločine.

Stranke koje šire nacionalnu i vjersku mržnju i dalje kontrolišu medije i sve dijelove društva.

Njihove vođe su nosioci državnih funkcija,političke i ekonomske moći.

Izlivi nacionalne i vjerske mržnje ni na koji način se ne kažnjavaju.

Na teritorijama koje kontrolišu pripadnici tri nacionalistička pokreta se i dalje otežava povratak prognanika.

Srpski i hrvatski ekstremisti otvoreno zagovaraju ostanak,u očajničkoj namjeri da onemoguće normalizaciju života i obnavljanje zajedništva.

Bošnjački ekstremisti,pak,zagovaraju povratak,ali to čine samo na riječima,jer sprečavaju povratak srpskih i hrvatskih prognanika na teritorije koje kontrolišu,što se naročito odnosi na velike gradove.

Tzv. međunarodna zajednica vodi licemjernu politiku,jer s jedne strane govori o nacionalnoj ravnopravnosti,zajedništvu i povratku,a s druge, prikriveno podržava ekstremne nacionaliste,čiji ostanak na vlasti toleriše,iako bi ih jednim potezom mogla zbrisati sa političke scene.

Njoj odgovara kontrolisano djelovanje nacionalista,jer na taj način obezbjeđuje minimalno potreban nivo normalizacije života,a istovremeno ima nekoga ko će za nju obavljati prljave poslove držanja naših naroda u stanju zavađenosti.

Tobože umjerene partije,naročito socijalističke i socijal-demokratske, nisu puno bolje od otvorenih šovinista.

One se hvale da su konačno oborile vlast nacionalnih stranaka,što nije tačno iz dva razloga.

Prvi je taj da su i umjerenjaci po svom programu i stavu prema ratu skoro isti kao i njihove desničarske kolege.

Drugi je taj što su mnoge ove stranke nastale nakon rata izdvajanjem iz tada vladajuće tri nacionalističke stranke,a i po ličnom sastavu su skoro potpuno jednonacionalne.

Umjerene stranke uporno ponavljaju desničarske teze o suštini i razlozima rata,čime još više produbljuju nacionalnu mržnju.

To je glavni razlog zbog kojeg nijedna od njih ne može računati sa podrškom pripadnika sva tri naroda.

Tim partijama je važno da osvoje vlast sad,a to mogu samo ako na svoju stranu privuku glasače iz reda samo jednog naroda.

Zato one igraju na kartu nacionalizma,bez obzira da li je to iskreno ili ne.

Na taj način se nacionalizam učvršćuje čak i kod njihovih simpatizera, članova i rukovodilaca.

Bosna i Hercegovina se tako vrti u začaranom krugu,jer njoj treba politički pokret koji bi odlučno raskrstio sa nacionalizmom,a ljubitelji vlasti to očito ne žele,jer bi izgubili glasače.

Zato izlaz iz krize treba očekivati tek onda kad se stvori politički pokret koji bi zaista bio zasnovan na nacionalnoj i vjerskoj ravnopravnosti i koji bi napustio teze sva tri nacionalistička pokreta.

Komunisti će nesumnjivo biti stub tog pokreta,jer su i u prošlosti i u sadašnjosti dokazali da čovjeka posmatraju samo kao čovjeka,bez nacionalnih i vjerskih predrasuda i ograničenja.

Taj pokret bi imao isključivi cilj da radi na ponovnom uspostavljanju međunacionalnog i međuvjerskog povjerenja,uvažavanja i ravnopravnosti.

Za početak bi ovaj rad bio pretežno propagandne prirode,kroz pokušaje da se ostvari zapaženiji medijski nastup,jer su mediji zasad zatvoreni za snage koje istupaju sa pozicija razuma i čovječnosti.

Antinacionalistički pokret bi takođe mogao predložiti niz mjera koje bi Bosnu i Hercegovinu približile jednoj normalnoj višenacionalnoj zemlji, djelovanjem kroz skupštine i kroz vanparlamentarne oblike borbe.

Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine nije za podijeljenost BiH na entitete i kantone.

Oba entiteta i svi kantoni su nastali kao posljedica rata i prisilnog popuštanja tri zaraćene strane.

Oni su nastali kao rezultat sprovođenja one politike koju su tri nacionalistička pokreta zacrtala jos 1990. godine.

Zato ovi državni oblici počivaju na krvi,protjerivanju i potlačivanju.

Ipak,oni su naša stvarnost i nije moguće ukinuti ih odmah.

Jedna realna i obazriva politika mora voditi računa da jačanje države Bosne i Hercegovine započne odmah,ali da ono ne bude zasnovano na narušavanju nacionalne ravnopravnosti ili dovođenju u pitanje opstanka bilo kog naroda.

Srpske i hrvatske partije govore o državi Bosni i Hercegovini i uvjeravaju javnost da je priznaju.

Svako zna, međutim,da su počev od 1990. godine radili sve kako bi Bosna i Hercegovina nestala,a i danas na "svojim" teritorijama sprečavaju provođenje onih načela na kojima država Bosna i Hercegovina počiva.

S druge strane,bošnjačke partije,od kojih se mnoge i u imenu i u programu kite građanskim opredjeljenjem,takođe rade protiv Bosne i Hercegovine.

One polaze od činjenice da su Bošnjaci relativna većina stanovništva i da,sem BiH,nemaju drugu, "rezervnu" državu,pa na osnovu toga izvlače opravdanje za sve one zločine koje čine preko deset godina.

Oni su vodili istu politiku etničkog čIšćenja,ubijanja i obespravljivanja kao i srpski i hrvatski nacionalisti,samo što su to ovi podvodili pod plašt srpstva i hrvatstva,a bošnjački nacionalisti pod plašt ideje Bosne i Hercegovine.

Kao što je već rečeno,komunisti su za jačanje države Bosne i Hercegovine.

Smatramo da sa tim procesom ne treba čekati,ali ga ne treba sprovoditi nasilno i protivustavno,jer se time samo jača međunacionalno nepovjerenje i mržnja.

Narastajući socijalni i ekonomski problemi su već doveli do djelimičnog otrežnjenja velikog broja građana.

Produžavanje agonije će u narednom periodu voditi daljem slabljenju nacionalističkog zanosa i ludila,jer će osiromašeni ljudi biti primorani da mnogo više misle o golom preživljavanju.

Razočarenje u vladajuće nacionaliste će u takvim uslovima biti solidna osnova za ubrzanje procesa otrežnjenja od nacionalizma.

To će sa svoje strane olakšati mirno i ustavno mijenjanje državnog uređenja Bosne i Hercegovine.

U prvo vrijeme treba istrajavati na onim promjenama koje znače uskladjivanje entitetskih ustava sa ustavom Bosne i Hercegovine.

U tom smislu smo se oduvijek zalagali za konstitutivnost tri naroda u oba entiteta,što su tri nacionalizma dosad uspješno izbjegavala.

Po našem mišljenju vijeća naroda treba da postoje ne samo u entitetskim skupštinama i Skupštini BiH, već i u svim kantonalnim i opštinskim skupštinama.

Takođe smo za jednaku nacionalnu zastupljenost u opštinskim upravama, naročito odjeljenjima za izbjegla i raseljena lica i imovinska pitanja, jer jednonacionalne opštinske vlasti često jesu glavni kočničari povratka prognanih.

Uvođenje jedinstvenog obrazovnog sistema u ovom trenutku nije moguće zbog toga što svaki nacionalizam želi imati monopol na istinu,ali treba težiti njihovom ujednačavanju, kako bi bliska budućnost dovela do njihovog stapanja.

Jačanje države Bosne i Hercegovine je moguće samo pod uslovom da oslabe i,na koncu,budu poražena tri nacionalizma.

Samim tim će nestati opasnost od ugrožavanja bilo kog našeg naroda.

Sigurnog mira i napretka u Bosni i Hercegovini ne može biti sve dok su na vlasti nacionalisti i oni koji prihvataju njihove teze zarad dodvoravanja nacionalistički opredijeljenim građanima.

Znamo da je rat poslužio kao nužna pretpostavka brzog bogaćenja uskog sloja ljudi.

Širenje nacionalne mržnje i rat su za njih bili najunosniji poslovi.

Oni znaju da svoje interese najlakše mogu štititi tako što će naše narode držati u stanju zavađenosti.

Jer,nikome neće pasti na pamet da ruši "svoje" vlastodršce kad postoji "opasnost" od dolaska onih iz reda "neprijateljskog" naroda.

Slabljenje nacionalizma bi značilo slabljenje nacionalne zbijenosti i spremnosti na opraštanje "svojim" profiterima kriminalnih radnji.

Iz ovih razloga je neophodno sistematski suzbijati nacionalnu mržnju, uz oštro kažnjavanje onih koji je šire u medijima,školama i drugdje.

Potrebno je uvesti krivično djelo izazivanja i raspirivanja nacionalne i vjerske mržnje,uz oštro kažnjavanje počinilaca i obavezu tužilaštava da po službenoj dužnosti pokreću postupke protiv počinilaca.

Takođe se zalažemo za zabranu rada strankama koje šire nacionalnu mržnju na bilo koji način,što mora biti prepušteno nezavisnim sudovima, a na osnovu precizno razrađenih zakonskih odredaba.

Neprihvatljivo je da zakoni u Bosni i Hercegovini zabranjuju rad strankama koje zagovaraju povredu demokratije i ljudskih prava,a nigdje ne govore o strankama koje u višenacionalnoj zemlji,tek izašloj iz krvavog rata, šire nacionalnu mržnju.

Medijski prostor mora biti zatvoren za one koji na bilo koji način vrijeđaju osjećaje bilo kojeg naroda,ili dovode u pitanje nacionalnu i vjersku ravnopravnost.

Isto tako,obrazovni sistem mora biti očIšćen od nacionalno isključivih sadržaja,uz obavezu nastavnog osoblja da širi duh tolerancije, pomirenja i ravnopravnosti.

Nacionalističko djelovanje nastavnika ne samo da je protivno moralnim načelima i kodeksu profesije,već mora biti zakonski predviđeno kao krivično djelo.

Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine ima jasan stav po pitanju Haškog tribunala.

Nema sumnje da je ovaj organ osnovan od strane onih sila koje su velikim dijelom doprinijele razbijanju Jugoslavije,a i danas upravljaju nasim životima.

Komunisti će se uvijek zalagati za stvaranje takvog pravosudnog sistema u Bosni i Hercegovini koji će biti sposoban da sudi odgovornima za počinjene ratne zločine i genocid.

Na žalost,u ovom trenutku je to nemoguće,jer su nosioci pravosudnih funkcija pod jakim pritiskom vladajucih nacionalista,a i stav javnosti je prilično nacionalistički.

Čekanje na izgradnju demokratskog i humanog pravosudnog sistema bi bilo katastrofalno,jer je teško reći kad će do toga doći, a pravda ne smije biti odveć spora.

Mnogi zločinci bi se mogli izvući nekažnjeno(primjer Franje Tuđmana), a čak i ovakav tribunal može doprinijeti da se istina,makar djelimično, sazna i prihvati.

Naravno,sve pod uslovom da se nivo politiziranosti u radu Tribunala stalno smanjuje,jer ovakav kakav je sad, on samo doprinosi ostvarivanju trajnog cilja tzv. međunarodne zajednice - daljnje zavađanje naših naroda.

Moramo pomoći sami sebi.

Hapšenje optuženih za ratne zločine ne treba posmatrati kao napad na nacionalno dostojanstvo i opstanak bilo kog naroda,već kao pokušaj da se pravdi privedu oni koji su u ime nacije činili najstrašnije zločine, prljajući time njeno ime i čast.

Otkrivanje istine o ratu putem medija i zaustavljanje huškanja jednih na druge bi u tom pogledu moglo biti od ogromnog značaja.

Komunisti ostaju kod stava da "nema mira bez bosanskog Nirnberga",ali dok to ne bude ostvareno, pozdravljaćemo izručenje svakog nacionalnog političkog ili vojnog lidera,čija je odgovornost za rat najveća.

Iz tog razloga smo podržali izručenje Slobodana Miloševića,Sefera Halilovića i drugih,uz jasan stav da na istom mjestu moraju završiti Izetbegović,Karadžić,Mesić,Silajdžić,Mladić,Zubak i mnogi drugi tvorci i sprovodiociplanova etničkog čišćenja.

Mesić,Silajdžić,Zubak...

Bosna i Hercegovina se suočava sa problemom teškog položaja prognanih lica.

Njih danas nazivaju "izbjegla i raseljena lica",što je prilično neutralan pojam,kao da su izbjegli ili raseljeni usled kakve prirodne nepogode,a ne divljanja tri krvava nacionalizma.

Protjerivanje ljudi sa njihovih ognjišta je imalo dva osnovna cilja.

Prvi je bio da se stvore etnički čiste,nacionalno kompaktne države, koje je lako kontrolisati.

Drugi cilje je bio da se protjerivanjem istovremeno izvrši pljačka tuđe imovine.

Oba cilja su uspješno izvršena,tako da smo po okončanju rata imali tri etnički čiste države.

Na sreću,danas teče obrnut proces,pa se nacionalni sastav stanovništva polako,mada nedovoljno,popravlja.

Komunisti se ne mire sa sadašnjim nacionalnim rasporedom stanovništva, jer je on odraz izvršenih ratnih zločina i genocida od strane tri nacionalizma.

"Preseljenje" stanovništva nije izvršeno dobrovoljno,bez prinude,tako da ne smije ostati kao trajno stanje.

Mi dajemo prednost povratku prognanih svojim kućama.

Iako se u dnevnoj politici govori o jednakosti prava na povratak ili ostanak,ona u stvarnosti ne postoji,jer svaki nacionalizam želi zadržati što veći stepen etničke "čistoće" svoje teritorije.

Pošto nacionalisti tokom rata nipošto nisu priznavali jednakost ova dva prava,smiješno je vjerovati njihovim riječima i očekivati da to čine danas.

Moraju biti ispunjeni ekonomski i politički uslovi za povratak.

Ekonomski će se ispunjavati u onoj mjeri u kojoj privreda bude pokretana i budu stvoreni uslovi za nova zapošljavanja i obnovu porušenih stambenih objekata.

U tom smislu,prilikom ostvarivanja plana povratka,treba više insistirati na povratku onih koji se imaju gdje vratiti,dok ostalima obezbjeđivati privremeni smještaj.

Činjenica je da i danas ima prognanika koji se vraćaju bez obzira na težak ekonomski i socijalni položaj,bez obzira na nesigurnost izvora za preživljavanje.

Takođe ima dosta onih koji se prosto ne žele vratiti iako za to postoje povoljni ekonomski i socijalni uslovi.

Sve ovo je dokaz da su uslovi političke prirode važniji.

Većina prognanika su potpuno prožeti nacionalističkim shvatanjima i ni po koju cijenu nisu spremni obnavljati zajednički život sa pripadnicima drugih nacija.

Doduše,krivica nije do njih,već do onih koji ih uporno odvraćaju od povratka, ali i do onih koji ih dočekuju po povratku.

Pošto je čitava Bosna i Hercegovina i dalje u kandžama nacionalizma, svaki povratnik osjeća da nije ravnopravan i da ne može u dovoljnoj mjeri izraziti svoju nacionalnu i vjersku posebnost (porušeni vjerski objekti,teže dobijanje zaposlenja, diskriminatorski školski sistemi).

Zato je nemoguće proces povratka sprovesti do kraja bez daljnjeg slabljenja nacionalizma.

Potpuno smo svjesni činjenice da se mnogi neće vratiti.

Neki su se snašli u inostranstvu,a mnogi ne mogu poslije deset godina ponovo mijenjati sredinu i prilagođavati se novoj.

Takođe treba voditi računa o tome da ljudi imaju pravo da prodaju ili mijenjaju svoju imovinu i da ih niko ne smije prisiljavati na povratak ili ostanak.

Komunisti se žestoko protive pojedinim mjerama države koje pospješuju ostanak u cilju ovjekovječenja rezultata etničkog čišćenja.

U onoj mjeri u kojoj bude jačala ekonomija i slabio nacionalizam,biće moguće govoriti o pojačanom povratku prognanih.

Odgovornost je vladajuće klase što na ovaj način dosad nije ubrzala povratak.

Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine ima jasan stav o karakteru i ciljevima rata.

Ne smatramo da je u periodu od 1992. do 1995. godine izvršena agresija na Bosnu i Hercegovinu.

To ne znači da ne smatramo vrlo odgovornim za rat nacionalističke režime Miloševića i Tuđmana.

Srbijanski i hrvatski nacionalistički režimi,zajedno sa skoro cjelokupnom opozicijom u svojim republikama,su od samog početka imali jasan cilj stvaranja "Velike Srbije" odnosno "Velike Hrvatske",čemu su podredili cjelokupnu svoju politiku.

Otuda prisustvo čak i regularnih vojnih jedinica iz Srbije i Hrvatske na teritoriji Bosne i Hercegovine,o paravojskama da i ne govorimo.

Takođe je poznato da su srpski i hrvatski nacionalisti u BiH dobijali ogromnu pomoć u naoružanju,novcu i,naročito,propagandi.

Sve to ukazuje da su srpski odnosno hrvatski nacionalisti sa svojom braćom preko Drine odnosno Une tvorili jedinstven pokret koji je imao jasan cilj.

Uostalom,JNA se na početku rata stavila na stranu srpskog nacionalizma, ostvarujući u praksi Miloševićev plan stvaranja Velike Srbije, povlačeći se iz Slovenije i dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji nisu bili planirani kao dio te i takve Srbije.

Na taj način je JNA postupila protivustavno,obzirom na obavezu odbrane granica i poretka SFRJ,a u korist velikosrpskog nacionalizma.

S druge strane,velikohrvatski i bošnjacki nacionalisti su počeli sa stvaranjem svojih paravojnih formacija,Hrvatske vojske,Hrvatskog vijeća obrane i Patriotske lige,što je takođe bio protivustavan čin.

Na osnovu svega rečenog se nikako ne može tvrditi da je nacionalizam u Bosnu i Hercegovinu uvezen iz Srbije i Hrvatske,kako to predstavljaju bošnjački nacionalisti,jer se u tom slučaju ne bi moglo objasniti njihovo ponašanje,koje je bilo isto kao i ponašanje njihovih srpskih i hrvatskih kolega.

Bosna i Hercegovina je bila dio SFRJ i kriza koja je zahvatila Jugoslaviju kao cjeline nužno je obuhvatila i Bosnu i Hercegovinu.

Sve one posljedice koje su iz te krize proistekle u drugim republikama javile su se i u Bosnu i Hercegovini.

Tu mislimo prije svega na pojavu nacionalizma,koji je domaći, autohtoni,proistekao iz unutrašnje nestabilnosti naše republike.

Bilo bi neosnovano tvrditi da su agresori u Bosni i Hercegovini bili oni koji su tu rođeni i odrasli,čije su vođe imali bazu,glasače i vojnike u Bosni i Hercegovini.

Oni bi istu politiku vodili bez obzira na stavove zvaničnog Beograda i Zagreba,mada svakako ne tako uspješno i krvavo.

Uostalom, nije li bošnjački nacionalizam najbolje pokazao da može ratovati i vršiti zločine bez podrške iz druge,"matične" republike?

Priznavanje Bosne i Hercegovine u aprilu 1992. godine je bio čist politički čin,sračunat na produbljivanje krize i jačanje nacionalne mržnje.

Tim činom su Bošnjaci stekli osjećaj žrtve,kojoj za pravo daje cijeli svijet,samo ne preostala dva naroda.

Srbi i Hrvati,pak,su se čvršće vezali za svoje ekstremne nacionaliste, vjerujući da ih samo oni mogu spasiti nacionalnog uništenja koje su im, po raširenom mišljenju,pripremali Bošnjaci u savezu sa svjetskim moćnicima.

Na početku rata Bosna i Hercegovina više nije postojala kao država,jer vlada u Sarajevu nije kontrolisala preko 2/3 teritorije,niti su postojala druga dva elementa države - stanovništvo i teritorija.

Politički je priznavanje BiH odgovaralo stranom faktoru,a pravno je bilo čista besmislica.

Ipak,i u ovakvim uslovima komunisti nisu odustajali od obnove Bosne i Hercegovine kao jedinstvene i nedjeljive zemlje,koja bi uspostavila čvrste i bratske odnose sa drugim jugoslovenskim zemljama,a zatim se i ujedinila sa njima.

No,bez obzira na ove pravne zavrzlame i razmimoilaženja ostaje činjenica du su nacionalistički režimi Srbije i Hrvatske planirali, organizovali i izveli podjelu Bosne i Hercegovine,sa ciljem ostvarivanja svojih velikodržavnih planova,što je u priličnoj mjeri produžilo rat i povećalo stradanja naroda Bosne i Hercegovine,ali nije bilo njegov jedini uzrok.

Rat u Bosni i Hercegovini su organizovala i vodila tri nacionalistička pokreta.

Jedan od njih je bio nastavljač tradicija mladomuslimanske organizacije iz Drugog svjetskog rata,koja je zagovarala autonomiju BiH u okviru Hitlerove države.

Drugi je bio nastavljač tradicija četničkog pokreta,koji je zagovarao i sprovodio politiku "Homogene Srbije" koje je trebala nastati kao rezultat proganjanja i ubijanja Hrvata i Muslimana,posebno rješavanja "muslimanskog problema" fizičkim uništenjem.

Treći je bio nastavljač tradicija ustaškog pokreta,koji se istakao divljačkim uništavanjem srpskog,jevrejskog i romskog stanovništva,te stvaranjem slugeranjske državice,uređene na načelu Hitlerovih rasističkih principa.

Takvi pokreti nisu mogli obezbijediti napredak.

Unaprijed se znalo da je rat u Bosni i Hercegovini neizbježan,a nacionalisti su ga izazvali silnim širenjem nacionalne mržnje.

Ponašanje tri nacionalistička režima u toku rata i poslije njega je bilo isto,pa je i njihova odgovornost jednaka.

Sve dok to ne shvatimo ne možemo računati na izgradnju normalne i stabilne države.

Komunisti idu tim putem.

On jeste duži i teži,a politički svakako manje isplativ,ali će u krajnjoj liniji dati očekivane dobre rezultate.

To potvrđuje svima znana činjenica da su od 1995. godine naovamo propadali pokušaji svih onih vlada koje nisu bile spremne da naprave radikalan zaokret od nacionalizma."

JugoHrvat Offline




Beiträge: 160

15.02.2005 14:59
#3 "SOCIJALIZAM KAO POLITICKI CILJ RADNICKO-KOMUNISTICKE PARTIJE BiH" antworten

"SOCIJALIZAM KAO POLITIČKI CILJ RADNIČKO-KOMUNISTIČKE PARTIJE BiH"

"OBLICI NAČINI BORBE ZA SOCIJALIZAM"


"Polazimo od poznate činjenice da u zapadnoevropskim zemljama postoje pojedini elementi socijalizma.

Istina,te zemlje su i dalje kapitalističke,što važi i za skandinavske,u kojima je socijal-demokratija dugo bila na vlasti.

One su daleko od cilja kome težimo,ali su dobar primjer kako jak i organizovan radnički pokret može iznuditi značajne olakšice od vladajućih kapitalista.

Doduše,radnička klasa mora stalno strepiti za stečena prava,jer praksa pokazuje da ih kapitalisti žele umanjiti ili ukinuti kad god se pokaže zgodna prilika.

To je dosad uvijek bio slučaj kad je kapitalistička privreda zapadala u iole jaču krizu,čiji je teret kroz budžetska ograničenja prebacivan na radnike.

Osim toga,u zadnjih deset godina smo svjedoci smanjivanja socijalnih prava siromašnijih slojeva čak i u slučajevima kada je ekonomija postizala odlične rezultate (primjer SAD i Finske).

Ukidanje besplatnog liječenja i brige za stare,ponovno uvođenje školarine,povećanje razlika u primanjima su problemi koji u zadnjoj deceniji potresaju i tako moćne zemlje kakve su Francuska,SAD,Velika Britanija ili Švajcarska.

Ima više slučajeva da su čak i ljevičarske vlade slijedile ovakvu politiku, čime su pokazale spremnost da popuste pred svakim jačim pritiskom kapitala.

Iako iz naše perspektive na Zapadu sve izgleda krasno,očigledno je da tamošnji radnici ne misle tako.

Novi problemi,kao što su postizanje stalnog svjetskog mira,zaštita životne okoline i učešće radnika u upravljanju privredom,potresaju same temelje sistema.

Građanima više nije dovoljno da žive dobro,već i dostojanstveno,da se i oni nešto pitaju u procesu upravljanja društvenim životom.

Ovi problemi ukazuju da borba za djelimična poboljšanja u okviru kapitalizma nije dovoljna.

Što se tiče Bosne i Hercegovine,to je ono što u ovom trenutku možemo postići,naime,da otmemo dio bogatstva iz ruku ratnih profitera,ne razvlastivši ih potpuno.

Zato će biti neophodno ujedinjavanje svih radničkih organizacija - partija, sindikata,udruženja - i stvaranje jedinstvene radničke liste sa programom konkretnih ekonomskih,socijalnih i političkih mjera.

Takva lista može na izborima postići dobre rezultate,obzirom na brojne kadrove i finansijska sredstva koja tu mogu biti uključena.

Svakako,neophodno je da se prethodno raščisti sa kukavičlukom i sporazumaštvom dobrog dijela sindikalnih vođa,koji ljubomorno čuvaju funkcije.

Partija će nastojati da uspostavi odnose ravnopravne saradnje sa svim radničkim organizacijama,naročito sindikatima.

Naš cilj nije da sebi podredimo sindikat,jer tad od njega radnički pokret ne bi imao nikakve koristi.

Naš cilj je da svi radnici shvate da moraju voditi i političku i ekonomsku borbu,jer je država ta koja treba biti prisiljena da garantuje postojeća i prizna nova radnička prava.

A svaki pokušaj da se nešto iznudi od države,koja se sad javlja i kao poslodavac i kao finansijer socijalnih davanja,nužno je politička borba.

Ovako postavljena borba radničke klase može u kratkom periodu dati dobre rezultate.

Naravno,ti rezultati će još uvijek predstavljati mrvice,ali takve mrvice koje će biti neuporedivo više od onoga što radnici sad imaju.

Takvi rezultati će dovesti do daljnjeg jačanja radničkog pokreta i jačanja radničke vjere u sopstvenu snagu.

U ovom trenutku mnogi i ne mogu povjerovati u ove prognoze,ali one su zasnovane na činjenici da radnik koji iza sebe ima masovnu organizaciju i makar minimum slobodnog vremena jeste spreman da zajedno sa svojim drugovima poradi na poboljšanju svog položaja.

Kapitalistička Bosna i Hercegovina ne može biti država koja će trajno osigurati jednom stečena prava radnika i drugih siromašnih slojeva.

Njoj je već namijenjen položaj države drugog reda na svjetskom tržištu.

Zato će se život u njoj stalno kretati između oštrih kriza i povremenih poboljšanja.

Svaka nova kriza će značiti udar na već stečena prava radnika.

A radnik kome se dira u stečeno pravo ljući je protivnik od onog koji nema nikakvo pravo.

U tom periodu se pitanje socijalizma postavlja kao aktuelno.

Glas za radnički pokret će sve više biti glas za socijalizam,a sve manje za djelimična poboljšanja kapitalizma.

Komunisti će snažno podržati taj proces,ali će istovremeno insistirati na miroljubivim oblicima borbe.

Već 150 godina važi stav da komunisti u svojoj borbi nikad neće prvi upotrijebiti nasilje,pogotovo ne da bi preuzeli vlast u situaciji kad ih ne podržava većina stanovništva.

Ni danas nemamo razloga da mijenjamo taj stav.

Kapitalistička Bosna i Hercegovina ne može biti ni država u kojoj će biti trajno osiguran mir i nacionalna ravnopravnost.

Njome će vladati nacionalisti,makar i umjereni,a svaka nova kriza i ekonomski problem će ponovo jačati ekstremne snage koje će krizu svaljivati na druga dva naroda sa kojima su prisiljeni živjeti.

Kod nas će se još dugo prelamati i suprotni interesi SAD i Evropske Unije, pa i pojedinih evropskih velesila,što će biti dodatni činilac nestabilnosti. Zato će borba za socijalizam biti povezana sa prevazilaženjem opasnosti od novih sukoba, oružanih ili neoružanih, koje mogu izazvati nacionalisti nesposobni da dobro upravljaju ekonomskim razvojem zemlje.

"EKONOMSKA OSNOVA SAMOUPRAVNOG SOCIJALIZMA"

Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine se opredjeljuje za demokratski samoupravni socijalizam.

To je društvo u kome će pojedinac biti oslobođen vrhovne vlasti države, partije ili privatnog kapitaliste.

Još je Marks rekao da oslobođenje radničke klase mora biti njeno djelo. U tom smislu, komunistička partija treba da pomogne i bude dio radničkog pokreta,a ne snaga koja će odlučivati umjesto radnika.

Njena uloga je da prednjači teorijski i pomaže u organizovanju,ali ne i da zapovijeda i donosi najvažnije odluke u društvu.

Ona treba da bude svugdje gdje se takve odluke donose,ali ne da bi kontrolom medija,škole i cijelog društva neprimijetno nametala svoje stavove,već da bi se snagom argumenata borila za njihovo prihvatanje.

Uloga države i partije nije ni u tome da sredstva za proizvodnju pretvori u državnu svojinu i upravlja njima po političkim mjerilima.

Mi se zalažemo za socijalizaciju privatne imovine,tj. njeno pretvaranje u društvenu.

Društvenu svojinu ne treba miješati sa državnom,jer je samo prva osnov demokratije i radničkog upravljanja privredom.

Uvođenje društvene svojine znači da će socijalizam razvlastiti sve krupne privatne vlasnike,a najveći dio društvenog bogatstva predati na upravljanje radnicima.

Oni će preduzećima upravljati ili direktno preko radničkih skupština, ili preko radničkih savjeta (vijeća).

Danas se kaže da je "društvena imovina svačija i ničija" što,eto, nije dobro.

Naravno da nije dobro sa stanovišta države ili privatnih vlasnika.

Ova fraza znači samo to da društvena svojina jednom za svagda uništava svojinski monopol,tj.takvo stanje u kome vlasnik imovine može samostalno odlučivati što će s njom činiti.

Društvena svojina omogućava radnicima da preduzećima potpuno samostalno upravljaju,ali ne i da ih prodaju,jer ona nisu njihovo vlasništvo,već vlasništvo čitavog društva.

I još,svaki radnik ima ista prava u upravljanju preduzećem,zahvaljujući tome što je radnik,bez obzira koliko dugo u njemu radi.

Društvenim preduzećima radnici upravljaju preko radničkih skupština koje čine svi zaposleni i preko radničkih savjeta(vijeća)za koje se izbori vrše tajno,uz mogućnost opoziva članova u svako doba.

Istovremeno postoji radnička kontrola,koja provjerava način poslovanja preduzeća.

Ipak drugačije od privatne svojine koja najviše daje najvećim lijenštinama (kapitalistima),koji ništa ne rade,čak i ne upravljaju,već to rade plaćeni menadžeri.

Društvena svojina znači da pravo upravljanja preduzećima pripada samo radnicima koji u njima rade i da su u svom radu nezavisni od države.

To je bitno drugačije od onoga što smo imali u SFRJ kada je država vršila socijalizaciju gubitaka,tj. podržavala opstanak loših preduzeća.

Jasno je da u takvim uslovima radnici nisu bili naročito zainteresovani za uspješno poslovanje preduzeća kad ih je država ionako spašavala.

I drugo,radnici su znali da nemaju odlučujuću riječ u upravljanju preduzećima,zbog suviše jake sprege državno-partijskih vrhova,uslijed čega je njihov interes za upravljanje naglo opadao.

Ovim mjerama želimo spriječiti ponavljanje starih grešaka.

Centralno mjesto među njima svakako zauzima promijenjena i manje privilegovana uloga društvenih preduzeća,koja bi bila ostavljena da se sama snalaze na tržištu.

Država ne bi imala zakonskih mogućnosti da se miješa u upravljanje preduzećima,a radnici bi znali da ih loše poslovanje vodi u propast, gubitak radnog mjesta i socijalne sigurnosti,pa bi pokazali solidan nivo zainteresovanosti i sposobnosti za upravljanje.

Država bi imala određenu ulogu u planiranju privrednog razvoja,ali to ne bi bilo planiranje sovjetskog tipa.

Ono bi bilo demokratsko i umjereno,prvenstveno usmjereno na usklađen razvoj privrednih grana,brži razvoj slabije razvijenih područja i sprečavanje iskorištavanja jednih preduzeća od strane drugih,razvijenijih.

Samoupravni socijalizam ne znači potpunu eliminaciju privatne imovine, već samo njenih krupnih oblika.

U tom smislu sitni privatni vlasnici,koji zapošljavaju mali broj radnika, imaju interes da pruže podršku socijalističkim snagama.

Samo socijalizam može spriječiti njihovo potpuno uništavanje od strane konkurentski moćnijih krupnih privatnika.

Ekonomski sistem samoupravnog socijalizma će biti usmjeren prema potrebama svih stanovnika.

On neće biti zasnovan na suludoj trci za što većim profitom.

Zato će biti u stanju da izbjegne krupne krize,koje periodično dovode do uništavanja velike količine sredstava za proizvodnju i potrošnju,dok istovremeno ne dolazi do smanjivanja siromaštva u svijetu.

Drugim riječima,sistem zasnovan na društvenoj svojini i potrebama ljudi će biti u stanju da vodi racionalnu ekonomsku politiku,koja će sa svoje strane pomoći sprečavanju ekološke i socijalne katastrofe.

Radnici će biti u stanju da uspješno upravljaju privredom iz prostog razloga što će to biti u njihovom interesu,a tehnološke promjene, skraćenje radnog vremena,razvoj obrazovanja i brzo širenje informacija će to bitno olakšati.

Drugim riječima,više se ne postavlja pitanje da li postoje objektivni uslovi za samoupravljanje,već ko kontroliše pristup tim uslovima.

Za socijalizam je najvažnije to da se prevaziđe podređenost ekonomije privatnim kapitalistima ili državi.

Država se u upravljanju ekonomijom često rukovodi političkim razlozima i potrebom da vladajuće snage očuvaju političku moć.

Otuda razmještanje partijskih kadrova u glavna preduzeća i izvlačenje ogromnih suma novca za partijske potrebe.

S druge strane,privatni vlasnici mogu svoj klasni interes ostvariti i u siromašnom društvu,tako da za njih nije ni potrebno dalje razvijati Bosnu i Hercegovinu.

Ovo naročito važi danas,kad su potrebna velika ulaganja i kada je izvlačenje ogromnih profita odloženo za duži period.

Iz tog razloga dolazimo do zaključka da jedino upravljanje privredom od strane radnika može povući zemlju naprijed,jer radnici nemaju ni političku moć,ni privatni kapital i vrlo dobro znaju da mogu poboljšati svoj položaj jedino ako bude bolje i svima ostalima,tj. ako privreda krene u pozitivnom pravcu.

Socijalizam će značiti i vođenje takve politike zapošljavanja koja će u prvi plan stavljati one radnike koji nemaju nikakvih privatnih sredstava za privređivanje.

Razlozi socijalne politike zahtijevaju da prednost pri zapošljavanju pripadne ovakvim radnicima,jer nemaju sredstava za preživljavanje.

Ekonomski je ovo takođe opravdano,jer radnik koji nema privatnih sredstava za privređivanje zna da je preduzeće njegova jedina šansa za poboljšanje života,on nema rezervnog radnog mjesta i zato je spreman da bolje radi i upravlja njima.

Ovo je tako daleko od današnje politike,koja dopušta zaposlenima (primjer ljekara) da imaju i privatne radnje, tako da ovi zauzimaju radna mjesta a posao "otaljavaju".

"POLITIČKI SISTEM SAMOUPRAVNOG SOCIJALIZMA"

Živimo u eri predstavničke demokratije.

Njeno osnovno obilježje je mogućnost građana da se kao birači opredijele između kandidata različitih partija koji treba da ih predstavljaju u skupštini (parlamentu).

Ali,njeno obilježje je i to da birači poslije izvršenog izbora više ni na koji način ne mogu uticati na svoje predstavnike,čak i ukoliko ovi iznevjere predizborna obećanja.

Obilježje predstavničke demokratije je i u poricanju mogućnosti šireg razvoja neposredne demokratije,tj. takve koja znači direktno odlučivanje građana o važnim pitanjima.

Komunisti se zalažu za razvoj neposredne demokratije.

To ne znači da smo protiv postojanja skupština i odlučivanja u njima,već da smatramo nužnim direktno odlučivanje građana kad god je to moguće.

Naš stav je:
"Neposredne demokratije koliko je moguće,predstavničke koliko je neophodno."

Ovakav stav najprije mogu shvatiti mase osiromašenih i obespravljenih građana čija su politička prava svedena na formalnost,jer se ona sastoje samo u glasanju na izborima.

Običan građanin je toliko pritiješnjen siromaštvom i ropskim radom da nema ni mogućnosti ni vremena da se aktivno bavi političkim radom.

A upravo taj rad znači donošenje sudbonosnih odluka za društvo.

Partija nije protiv postojanja političkih sloboda u socijalizmu.

Naprotiv,smatramo ih nužnim za razvoj demokratije,od koje je socijalizam neodvojiv.

Mi samo ne želimo da priča o političkim slobodama,koju iznose naši protivnici,potisne činjenicu stvarne političke obespravljenosti većine građana.

Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine prihvata višepartijski sistem,slobodu štampe,misli,govora,okupljanja,stvaranja različitih društvenih i političkih organizacija,kao i druga politička prava i slobode koja su priznata Opštom deklaracijom UN o pravima čovjeka.

To znači da prihvatamo postojanje i antisocijalističke,kapitalističke opozicije u socijalizmu,sve dok je ona spremna da se za vlast bori mirnim putem.

Gušenje takve opozicije nije u našem interesu,jer socijalizam nema razloga da je se boji sve dok može voditi građane ka stalnim poboljšanjima ekonomije i života.

A kad to ne bi bio u stanju, nikakva prisila mu ne bi mogla pomoći.

To bi bio čist državni teror,a takvo što nema veze sa socijalizmom.

Prihvatanje ovakvog demokratskog programa je izraz shvatanja da u socijalizmu ne nestaju različiti interesi i shvatanja rješavanja društvenih problema.

A kad je tako,nijednom građaninu ne smije biti zabranjeno da svoje interese iznosi i za njih se demokratskim putem bori.

Suprotno rješenje bi vodilo ilegalnim,čak i nasilnim oblicima političke borbe,što ne bi odgovaralo potrebi izgradnje stabilnog i mirnog socijalizma.

S druge strane,zabrana opozicije bi postavila pitanje do koje se granice u toj zabrani može ići.

Iskustvo radničkog pokreta pokazuje da su i najplemenitiji i najdemokratskiji principi mnogih revolucionara bili proglašeni izdajom revolucije,jer outđena vrhuška ne bira sredstva u odbrani svoje vlasti.

Komunistička partija nikad ne smije zauzeti stav da je jedino ona u pravu, da je istorijski određena da predvodi proletarijat i da u ime te predvodničke uloge može činiti što smatra za potrebno.

Građani - vanpartijci imaju pravo da odlučujuće utiču na tok državne politike,jer su većina stanovništva i sve političke odluke pogađaju najviše njih.

Zato samoupravni socijalizam ne znači vlast bilo koje,pa ni komunističke, partije.

Svaka partija će imati pravo da učestvuje na izborima i u vlasti,shodno izbornom uspjehu,ali će biti uklonjeno današnje stanje u kome tuce partijskih vođa upravlja čitavim društvom "u ime nacije" ili "u ime građana".

Iz ovog razloga Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine zastupa princip brojčane nadmoći građana - vanpartijaca u skupštinama svih nivoa,kao i u radničkim savjetima (vijećima).

Najveći broj građana nisu članovi nijedne partije,niti će to biti u budućnosti,tako da oni imaju pravo da budu većina u skupštinama.

Ukoliko se o tome ne bi vodilo računa,skupštine bi i dalje ostale u rukama najvećih partija,jer su poslanici obični izaslanici svojih partija i dužni su da poštuju svoje vođstvo.

Komunisti osnovu neposredne demokratije vide u delegatskom sistemu.

To je skup odnosa između birača i njihovih izabranika koji znači da su izabrani delegati u skupštinskom radu dužni da se pridržavaju uputstava svojih birača,a ovi ih mogu zamijeniti kad god ocijene da ne rade u njihovom interesu.

Smatramo da je ovo najbolji način prevazilaženja outđenosti između birača,koji mogu samo birati,i izabranih,koji biračima ni za šta ne odgovaraju.

Na ovaj način se građani uključuju u odlučivanje o brojnim pitanjima,jer će veliki broj njih,zahvaljujući oslobođenju od stega velikih partija,biti u prilici da odlučuje.

U XXI vijeku u kome su informatika i tehnologija visoko razvijene,u kome dolazi do skraćenja radnog vremena,a informacije postaju lako dostupne velikom krugu lica,ova zamisao postaje lako ostvariva.

Razvoj tehnologije i velikih preduzeća samo pojačava želju radnika za upravljanjem,jer gubitak značaja svog radnog zadatka oni žele nadomjestiti jačanjem društvene aktivnosti.

Više nije pitanje da li je samoupravljanje ostvarivo,već da li postojeći poredak ima interes da ga uvede.

Komunisti žele da prestane varanje građana od strane medija i političkih stranaka.

To se može postići širokim otvaranjem medija svim građanima i mišljenjima.

Za to je neophodno da medije ne kontrolišu ni privatni vlasnici ni država.

Oni gledaju svoj ekonomski i politički interes i zato nisu spremni da razvijaju istinsku demokratiju.

Mediji u društvenom vlasništvu bi bili prepušteni zaposlenima,koji bi bez ičije finansijske potpore,na tržišnom principu,i bez državno-partijske kontrole,vodili uređivačku politiku.

Time se ravnopravnost različitih ideja i političkih organizacija ne bi pretvarala u puku predizbornu farsu,već bi svi politički pravci imali mogućnost stalnog političkog predstavljanja.

Ovo bi bilo naročito zgodno za nezavisne kandidate,koji nemaju skoro nikakve i ničije finansijske ili propagandne potpore u vrijeme izbora.

Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine odlučno napušta stare zablude o tome da komunistički kadrovi moraju vršiti sve važne funkcije u društvu.

Smatramo da je stručan i zakonit rad od daleko većeg značaja.

To nas je navelo na ideju da članovi izvršnih državnih organa budu ugledni stručnjaci - doktori nauka,univerzitetski profesori,ali i radnici i seljaci,koji bi te funkcije obavljali nezavisno od bilo koje partije,a isključivo bi zavisili od utvrđene skupštinske politike.
Takvi izvršni organi bi bili pod punom i stalnom kontrolom skupštine,a sačinjavali bi ih ugledni i stručni građani - vanpartijci.

U svojoj politici komunisti se ne zalažu samo za besplatno školovanje na svim nivoima,već i za priznavanje prava saodlučivanja učenicima i studentima.

Oni to pravo mogu koristiti na pozitivan i uspješan način,kroz posebne na osnovu zakona stvorene organe,ali i učešćem u radu već postojećih organa.

Komunisti odlučno podržavaju slobodu vjeroispovijesti.

Prema vjerskim zajednicama i vjernicima ne smiju biti primjenjivane bilo kakve nasilne mjere ili mjere pritiska.

Religija i ateizam moraju imati jednak društveni i pravni položaj.

Građani moraju imati jednak pristup rukovodećim mjestima i jednake šanse za napredak nezavisno od svjetonazora.

To znači da je religija potpuno privatna stvar i da su sve religijske zajednice pravno izjednačene.

Zagovaramo i princip odvojenosti religije od države i škole.

Vjerska nastava se ne može posmatrati ni kao obavezna ni kao izborna.

Nju mogu u okviru svojih djelatnosti organizovati vjerske zajednice.

Biće protivustavno i kažnjivo svako miješanje vjerskih zajednica u politiku,osobito širenje nacionalne i vjerske mržnje.

Nekima može izgledati neobično da su se komunisti pokazali kao najveći poštovaoci religije,jer je jedino za njihove vladavine postojala izgradnja i obnova vjerskih objekata svih vjerskih zajednica.

Za razliku od nas,vajni demokrati su u zadnjoj deceniji porušili mnoge objekte,prvenstveno džamije,a svi su onemogućili pravnu i faktičku ravnopravnost religijskih zajednica na teritorijama koje kontrolišu.

Mi smatramo nužnim obnovu vjerskih objekata,jer je i to preduslov povratka i pomirenja.

Naravno, ovo mora ćći postepeno, jer obnova privrede mora biti u prvom planu.

"JUGOSLAVIJA-KRAJNJI CILJ BORBE BOSANSKO-HERCEGOVAČKIH KOMUNISTA"

Komunisti su bez rezerve privrženi ideji Bosne i Hercegovine - jedinstvene,slobodne,mirne,višenacionalne i višereligijske.

To je ona Bosna i Hercegovina čiji su temelji udareni u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. godine.

Ona počiva na stavu da "Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska.

Ona je i srpska i hrvatska i muslimanska i svih drugih naroda koji u njoj žive.".

Ovaj stav nije prošlost.

On je naša budućnost,čiji su nužnost i svježina snažno potvrđeni proteklim bratoubilačkim građanskim ratom.

U ovom ratu niko nije imao pravo i pravedne ciljeve.

Rat su vodile tri klike za osvajanje što većeg komada teritorije na kojem bi mogle neograničeno vladati.

Dok to ne shvatimo,nećemo se vratiti čovječnom i normalnom životu, nego ćemo stalno biti izloženi pritiscima nacionalista.

ZAVNOBiH,međutim, ima još jednu poruku koju danas "zaboravljaju" i njegovi "zagovornici".

To je poruka jugoslovenstva i čvrste povezanosti naroda Bosne i Hercegovine sa ostalim jugoslovenskim narodima.

Kome danas još treba Jugoslavija,koja se čini kao pusta želja nepopravljivih nostalgičara?

Jugoslavija je potrebna svim osiromašenim,obespravljenim i prevarenim građanima,a takva je ogromna većina pripadnika svih jugoslovenskih naroda.

Ona im je potrebna zato što samo u njoj i pomoću nje mogu savladati glavne uzročnike svojih nedaća - nacionaliste koji su istovremeno i nova vladajuća klasa kod nas.

Dokle god se naši radnici,seljaci i ostala sirotinja budu držali nacionalističkih priča,biće roblje pogodno da ih se drži u pokornosti.

Svaku svoju gadost nacionalisti su spremni pripisati borbi za nacionalne interese,svaki štrajk proglasiti izdajom nacionalnih interesa,a svaki neuspjeh uticajem neprijateljskog okruženja.

Ne zaboravimo da teritorijalne pretenzije ekstremista jos žive u glavama njihovih vođa i da se oni neće smiriti dok ne pokušaju da ih u potpunosti ostvare.

Svaka nova ekonomska ili socijalna kriza će biti odličan izgovor ekstremistima da započnu nove sukobe,a stav tzv. međunarodne zajednice u tom slučaju moze bitivrlo različit i neočekivan.

Siguran mir na našim prostorima je moguć tek kad dođe do političkog nestanka nacionalističkih snaga i ideja,tj. kad one budu političkim putem poražene.

Za to je potrebna solidarnost radnika,bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost.

Jugoslovenski narodi i republike imaju dugu tradiciju zajedničkog života i borbe.

Mi smo braća po krvi i jeziku,a takođe i po interesu,pa nema razloga da se u toj borbi ne ujedinimo.

Borba ugnjetenih i obespravljenih mora biti internacionalna,jer je takva povezanost gospode ugnjetača.

Svaka razdrobljenost jugoslovenskog radništva je pogubna,a svaki uspjeh u pojedinoj republici izložen prijetnjama bajoneta kojima smo opkoljeni.

Socijalistička Jugoslavija mora biti federativna republika,od Slovenije do Makedonije,zasnovana na principima AVNOJ-a i širokoj samostalnosti republika.

Novo ujedinjenje treba da bude ostvareno dobrovoljno i demokratski,uz puno poštovanje ravnopravnosti svakog naroda.

Prva faza ovog procesa već je počela,povezivanjem i zbližavanjem novonastalih država.

Smatramo da druga faza treba da vodi kroz ukidanje svakog viznog režima i slobodan protok ljudi,roba i kapitala.

Bila bi to Zajednica nezavisnih država po uzoru na odnose koji postoje između skandinavskih država.

Treća faza bi dovela do obnove Jugoslavije i to u onom trenutku kad radnički pokret postane dovoljno jak,a radništvo svjesno potrebe povezivanja zarad ostvarivanja i osiguravanja svojih interesa.

U toj fazi će se pokazati i politička i ekonomska prednost povezivanja,ali će i svačiji nacionalni interes biti potpuno ostvaren.

Nova SFRJ stavlja ad acta ideju "Svi Srbi u jednoj državi" i "Svi Hrvati u jednoj državi",pošto će te ideje biti ostvarene, li ovaj put ne na štetu drugih naroda.

Osim toga,biće ostvaren interes Bošnjaka da žive u jednoj državi,što sad nije slučaj,obzirom na njihov položaj u Sandžaku.

Prednosti bogatije kulture,većeg tržišta i moćnijih odbrambenih snaga ne treba ni dokazivati.

Nova Jugoslavija će nastati na težnji radnog stanovništva da ostvari svoje interese i da ih trajno osigura,a njegovi interesi su istovremeno interesi svake nacije,budući da ovo stanovništvo čini većinu pripadnika jedne nacije.

Dakle,ni trunke jugonostalgije,čista potreba.

Interesi svake nacije i narodnosti će biti osigurani postojanjem Vijeća naroda i narodnosti,koje će strogo paziti da svi zakoni budu usklađeni sa nacionalnim interesima svakog naroda."

JugoHrvat Offline




Beiträge: 160

15.02.2005 15:04
#4 "REZOLUCIJA O BOSNI I HERCEGOVINI" antworten

"REZOLUCIJA O BOSNI I HERCEGOVINI"


"1.Bosna i Hercegovina se nalazi u dubokoj ekonomskoj, socijalnoj,političkoj i moralnoj krizi.

Može se reći da je potresa duboka sveobuhvatna kriza,za koju je nemoguće reći kad će biti riješena.

Izvjesno je da će trajati dugo i da će se zaoštravati u narednom periodu.

Društvo u Bosni i Hercegovini se kreće u protivrječnostima koje prizlaze iz same njegove prirode,ciljeva kojima teže njegovi nosioci i nepostojanja jakih opozicionih pokreta.

2.Naročito je opasna kriza koja se ispoljava u neriješenim međunacionalnim odnosima.

Ona ne znači da Bosna i Hercegovina ne može opstati kao višenacionalna zajednica,već samo to da ona ne može opstati bez dubokih kriza i stalnih sukoba ukoliko počiva na nacionalističkoj ideologiji i vladavini nacionalnih stranaka.

Bosni i Hercegovini nisu potrebni samo novi ljudi,već i novi politički i društveni pokreti,koji bi bili oslobođeni nacionalizma.

Ukoliko se ovi pokreti ne pojave,Bosna i Hercegovina će postati žrtva sukoba nacionalističkih elita,koje će,u namjeri da prikriju i opravdaju stvarnu pljačkašku prirodu svoje vladavine,produbljivati međunacionalnu mržnju i vjersku netoleranciju.

Povremeno zaoštravanje sukoba u cilju vlastite promocije je stari oprobani metod nacionalista,koji im je dosad davao dobre rezultate.

3.Nacionalizam je ideologija koja daje dobre rezultate u periodima kriza, kad ljudi ne vide njene stvarne uzroke i uzročnike i kad je, zbog straha od sutrašnjice,lako manipulisati njihovim osjećanjima.

Tad im se nacionalisti,koji inače ne nude nikakav ekonomski i socijalni program,osim onaj koji počiva na pljački i ukidanju prava,prikazuju kao spasioci nacionalnih interesa od onih koji ugrožavaju i tlače njihovu naciju.

U Bosni i Hercegovini je nacionalistima sve manje moguće da se predstavljaju takvima,jer je petnaest godina njihove vladavine jasno pokazalo kakvi su sadržina i ciljevi njihove politike.

Ljudi se okreću svakodnevnim problemima i sve više uočavaju da su nacionalisti uzročnici duboke društvene krize.

Zato sve manje glasaju za njih.

To su pokazali i opštinski izbori 2004. godine,na kojima je za nacionaliste glasalo manje glasača nego ikad ranije,a više od 50% glasača uopšte nije glasalo.

Iako nekima na prvi pogled izgleda da su nacionalisti ponovo pobijedili,to nije tačno,jer više nemaju podrške većine.

Nacionalizam ostaje dominantna politička ideologija,ali nacionalističke stranke više nemaju legitimitet da vladaju.

4.Stalne rasprave o sudbini Bosne i Hercegovine,koje nacionalisti obnavljaju kad god se pojave ekonomski i socijalni problemi koje ne žele riješiti u interesu većine,produbljuju međunacionalne sukobe.

Državno uređenje Bosne i Hercegovine je komplikovano.

Ono u sebi sadrži konfederalne i federalne elemente, ako je očigledno da se Bosna i Hercegovina posljednjih godina kreće ka federalnom modelu.

Komunisti podržavaju ovu tendenciju i smatraju da Bosna i Hercegovina u ne tako dalekoj budućnosti treba da se preobrazi u modernu federaciju, sa više ovlašćenja zajedničkih institucija nego dosad.

Postojeći entiteti će ostati i u narednom periodu,jer nema ni minimuma saglasnosti o njihovom ukidanju.

Iako komunisti programski nisu za trajni opstanak entiteta,oni smatraju da u ovom trenutku nema uslova za njihovo ukidanje,jer bi to izazvalo velike međunacionalne sukobe,a odnose između bosanskohercegovačkih nacija,posebno Srba i Bošnjaka,dovelo do tačke na kojoj su bili pred izbijanje rata 1992. godine.

Entiteti treba da postanu zaista multinacionalni,kako u nazivu i državnim simbolima,tako i u sastavu stanovništva i organa koji u njima vrše vlast.

To još uvijek nije slučaj,tako da, osim u zajedničkim institucijama Bosne i Hercegovine,nigdje u Bosni i Hercegovini ne funkcioniše zaista multinacionalna vlast.

5.Komunisti će u narednom periodu podržati sve one ustavne promjene koje će dovesti do uvođenja i učvršćenja principa nacionalne ravnopravnosti.

Kako se u ovom trenutku nacionalna ravnopravnost,skoro u cijelosti, može ostvariti samo na nivou funkcionisanja zajedničkih institucija, prihvatljivo je proširenje njihovih nadležnosti.

Dakako,pravog pomaka ka rješenju teških međunacionalnih odnosa neće biti dok i entitetski organi ne budu funkcionisali na principima pariteta i konsenzusa,što znači da nigdje u Bosni i Hercegovini neće biti moguće preglasavanje i dominacija jedne ili dvije nacije.

Prilikom analize političkih odluka o promjeni državne organizacije ili prenošenju nadležnosti na nivo države Bosne i Hercegovine,komunisti će se rukovoditi jedino činjenicom kako to utiče na praktično postizanje nacionalne ravnopravnosti.

6.Pripadnici radničke klase i ostalih socijalno ugroženih slojeva stanovništva,bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost,nemaju nikakvog interesa da učestvuju u raspravama koje pokreću nacionalističke elite.

Njima odgovara samo državno uređenje Bosne i Hercegovine koje će omogućiti izlazak iz krize,a to je ono uređenje koje će konačno onemogućiti nacionalizam kao političku ideologiju.

Zato radnička klasa ima životni interes da bude nosilac ideje međunacionalnog pomirenja i nacionalne ravnopravnosti.

Iako je praksa pokazala da samo zajedničke institucije funkcionišu i mogu funkcionisati na principu nacionalne ravnopravnosti i time štite svaki pojedini nacionalni interes,nacionalisti se ne žele odreći svoje vlasti u entitetima i kantonima,što je još jedan dokaz da rat nije vođen za odbranu nacionalnih interesa,već za osvajanje teritorija na kojima bi svaki nacionalistički pokret vršio totalnu vlast.

7.Bosna i Hercegovina treba da teži što čvršćem povezivanju sa državama nastalim razbijanjem SFRJ.

Veze koju su dosad uspostavljene treba jačati,vodeći pritom računa da ne budu ugroženi ekonomski interesi Bosne i Hercegovine.

U svim integracijama koje predstoje,glavne treba da budu one između srodnih naroda koji su preko sedam decenija živjeli u zajedničkoj državi."


U BIJELJINI,16. JANUARA 2005. GODINE

DRUGA GLAVNA KONFERENCIJA

RADNIČKO-KOMUNISTIČKE PARTIJE

BOSNE I HERCEGOVINE

JugoHrvat Offline




Beiträge: 160

15.02.2005 15:24
#5 "REZOLUCIJA O POLOZAJU RADNICKE KLASE U BOSNI I HERCEGOVINI" antworten

"REZOLUCIJA O POLOŽAJU RADNIČKE KLASE U BOSNI I HERCEGOVINI"


"1.U prethodne dvije godine,od održavanja Prve glavne konferencije Radničko-komunističke partije Bosne i Hercegovine do danas,nije došlo do poboljšanja položaja radničke klase.

Uprkos tome što su statistički podaci pokazivali rast plata,činjenica je i da je potrošačka korpa,kao zbir nekih osnovnih životnih potreba,takođe bila sve skuplja.

Radnici još uvijek ne mogu svojim platama zadovoljiti osnovne životne potrebe.

Nezaposlenost raste i već je prešla 40%.

Uz saglasnost zvaničnih sindikata,vlade pripremaju masovne stečajeve, zbog kojih će,procjenjuje se,bez posla ostati još 150.000 radnika.

Siromaštvo je masovna pojava.

Bosna i Hercegovina spada u red najsiromašnijih evropskih zemalja.

Oko 40% radnika radi na crno.

Taj procenat je znatno veći u privatnim preduzećima i sitnim privatnim radnjama,u kojima je vrlo mali procenat radnika osiguran.

Ne poštuju se zakonske odredbe o dužini radnog vremena i zaštiti na radu.

2.Težak položaj radničke klase je izazvan društvenim promjenama koje su naročito ubrzane u toku nekoliko posljednjih godina.

One znače učvršćivanje kapitalističkog poretka,i to ne bilo kakvog,već primitivnog neoliberalnog,koji Bosni i Hercegovini garantuje potčinjen položaj u svjetskoj podjeli rada i na svjetskom tržištu.

Kako je Bosni i Hercegovini namijenjena uloga izvora jeftinih sirovina i radne snage,i tržišta za zapadne robe,može se očekivati dalje uništavanje ekonomije,što će sa svoje strane voditi većem socijalnom raslojavanju i hroničnom nedostatku novca za finansiranje socijalnih potreba.

Nema objektivnih pretpostavki za poboljšanje položaja radničke klase.

Iako su se poslije rata na vlasti smjenjivale političke stranke različitih ideoloških opredjeljenja,položaj radničke klase je ostao težak,jer ekonomska i socijalna politika nisu bile vođene u interesu ove društvene grupe.

Suština problema ostaje u društvenom poretku,a ne u nesposobnosti ove ili one vlade.

3.Nema sumnje da će se položaj radničke klase moći poboljšati tek kad dođe do ekonomskog oporavka zemlje.

Jedini problem je u tome što taj oporavak neće uslijediti tako brzo.

Radnici bi počinili neoprostivu grešku ako bi se povodili ideološkim frazama po kojima na bolji život treba čekati dok se ne svrši tranzicija, koja će zatim dovesti do procvata ekonomije.

Svjetsko tržište funkcioniše tako da će Bosnu i Hercegovinu trajno držati u podređenom položaju,što će odlagati i usporavati njen ekonomski oporavak.

Radnici u ovom trenutku treba da se zalažu ne samo za obnovu ekonomije,već i za strogo poštovanje poreskih propisa i preraspodjelu nacionalnog bogatstva,što je jedini način da se u kratkom roku poboljša njihov položaj.

4.Položaj radničke klase će se poboljšavati u onoj mjeri u kojoj se ona bude organizovala i borila za svoje interese.

Ne samo da će time primorati vladajuću klasu da u praksi prizna (realizuje) njena ekonomska i socijalna prava,nego će je primorati da vodi više računa o ekonomskom oporavku zemlje.

Ključ napretka društva utoliko se nalazi u snazi organizovanog radničkog pokreta.

Ali,dodajmo odmah da taj pokret treba da bude samo dio šireg socijalnog pokreta,kojeg će činiti organizovane snage i ostalih socijalno ugroženih dijelova društva (penzionera, poljoprivrednika, studenata i drugih).

Vladajuća klasa nema razloga ni interesa da mijenja postojeće stanje.

Ona je zadovoljna sadašnjim stanjem,jer ostvaruje ekstra profite i ima garantovanu ekonomsku i političku moć.

Zato treba očekivati da se objektivni ekonomski procesi (rast proizvodnje,smanjenje nezaposlenosti,smanjenje uvoza i povećanje izvoza)moraju ubrzati subjektivnom akcijom ovog socijalnog pokreta, inače će zemlja biti osuđena na dugotrajno tavorenje u bijedi i zaostalosti.

To će se naročito teško odraziti na položaj radničke klase."


U BIJELJINI, 16 JANUARA 2005. GODINE

DRUGA GLAVNA KONFERENCIJA

RADNIČKO-KOMUNISTIČKE PARTIJE

BOSNE I HERCEGOVINE

JugoHrvat Offline




Beiträge: 160

15.02.2005 15:43
#6 "REZOLUCIJA O RADNICKOM POKRETU U BOSNI I HERCEGOVINI" antworten

"REZOLUCIJA O RADNIČKOM POKRETU U BOSNI I HERCEGOVINI"


"1.Radnički pokret u Bosni i Hercegovini tek nastaje.

On je još uvijek slab,postoje njegovi početni oblici.

Njegovo političko krilo u ovom trenutku čini Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine,a ekonomsko krilo čine sindikati koji su spremni da stupe u borbu protiv poslodavaca,ili su u toj borbi već učestvovali.

Kao što socijalističke i socijal-demokratske partije na političkom planu ne zastupaju interese radničke klase,tako to na ekonomskom i socijalnom planu ne čine zvanične sindikalne organizacije dva entiteta.

Zvanični sindikati su fantomske organizacije,jer osim birokratizovanih vođstava,koja biraju sama sebe,nemaju aktivno članstvo koje bi makar u maloj mjeri moglo uticati na izbor i politiku svog vođstva.

Radnički pokret u Bosni i Hercegovini se stvara "u bazi",u preduzećima, tamo gdje se vodi stvarna borba za poboljšanje radničkog položaja.

Taj pokret stvaraju nezavisni sindikati u preduzećima i one sindikalne organizacije koje još nisu istupile iz zvaničnih sindikata,ali se ne pokoravaju njihovoj politici pasivnosti i poslušništva.

2.Najaktivniji dio radničkog pokreta u ovom trenutku čine radnici srednje starosne dobi,oni koji imaju određeno životno iskustvo i iskustvo u radničkoj borbi,a koji su,zbog teškog položaja svojih porodica,primorani da se organizuju i bore.

Njihovi programi i metode borbe su još uvijek nedovoljno određeni i odlučni.

Ali,to mora biti tako u početku.

Jer,radnički pokret u Bosni i Hercegovini ima vrlo malo iskustva u borbi sa vladajućom klasom i državom.

To iskustvo se stiče "u hodu", u nizu teških borbi,i,to treba priznati otvoreno, nizu teških poraza.

Radnici zasad uglavnom ističu zahtjeve koji su vezani za ostvarenje osnovnih ekonomskih i socijalnih prava,prvenstveno onih koja se tiču plata i osiguranja.

To je očekivano,jer tek ostvarenjem tih prava radnici mogu biti sigurni da će njihove porodice preživjeti.

Ali,to nije dovoljno.

Te zahtjeve treba proširiti kroz kompleksan i cjelovit program ekonomskih i socijalnih zahtjeva.

Komunisti nude radničkom pokretu svoju platformu Kriza se zaoštrava, kao osnov za dalju raspravu,u cilju usvajanja paketa mjera čiju realizaciju bi radnički pokret zahtijevao od vlada na svim nivoima.

3.Radnički pokret mora usvojiti metode borbe koji bi bili primjereniji teškom položaju radničke klase i nepovoljnom odnosu snaga na koji radnici moraju računati u svojoj borbi.

Ma koliko bilo normalno da radnička borba počne u pojedinim preduzećima,ona mora preći njihove kapije.

Drugim riječima,radnici se moraju povezivati u svojoj borbi i isticati zajedničke zahtjeve,tim prije što položaj svakog pojedinog preduzeća zavisi od ukupne vladine ekonomske politike.

Samo povezani radnici i sindikati u zajedničkoj akciji mogu uticati na vlade da usvoje pravedniju ekonomsku i socijalnu politiku nego što je bio slučaj dosad.

Prilikom organizovanja svojih aktivnosti,radnici moraju voditi računa o tri stvari:prvo,moraju se povezivati sa radnicima iz drugih preduzeća i dijelova zemlje,jer se ključne odluke donose na nivou entiteta i države,a na njihovu sadržinu mogu uticati samo udruženi radnici;drugo,radnici moraju istaći konkretne i radikalne zahtjeve,sa istovremenim prijedlogom mjera koje treba preduzeti kako bi ti zahtjevi bili ostvareni;treće, radničke akcije(štrajkovi, protesti i sl.)ne smiju više biti kratkotrajni, već što dugotrajniji i radikalniji u pogledu svoje sadržine(blokada saobraćajnica i institucija,zauzimanje preduzeća,uspostava samostalne radničke uprave i sl.).

4.Radnički pokret je u početnoj fazi svog stvaranja reformistički.

To znači da on ne postavlja kao svoj zahtjev ukidanje postojećeg društvenog sistema i njegovu zamjenu socijalizmom

Obzirom na činjenicu da ne postoji nijedna masovna i uticajna radnička organizacija,da je odnos snaga na relaciji radnici-kapitalisti-država još uvijek izrazito nepovoljan za radnike,da radnici moraju da se bore za svoja osnovna prava,ovakva orijentacija radničkog pokreta je očekivana.

Zadatak komunista će biti da stalno rade na revolucionisanju radničkog pokreta,tj.na unošenju u njegov program radikalnijih i dalekosežnijih zahtjeva i ciljeva,kao i novih,borbenijih metoda rada,sve u cilju što bržeg, efikasnijeg i punijeg ostvarenja radničkih interesa.

Komunisti će nastojati da objasne svojim drugovima u borbi da se u okviru postojećeg sistema mogu postići samo djelimična poboljšanja pa i ona samo ako budu postojali odgovarajući metodi borbe.

Komunisti neće osuđivati druge pripadnike radničkog pokreta zato što ne prihvataju program revolucionarnih društvenih promjena,jer su svjesni da u ovom trenutku radnici nemaju dovoljno snage i iskustva da postave takve zahtjeve.

Potrebno je kombinovati borbu za poboljšanje svakodnevnog života sa stvaranjem masovne i čvrste organizacije koja bi u bliskoj budućnosti mogla prihvatiti program dubokih društvenih promjena koje bi potpuno promijenile trenutno krajnje nepovoljan položaj radničke klase.

5.Sindikati se ne mogu ograničiti samo na ekonomsku borbu.

U savremenom društvu više ne važi definicija sindikata kao organizacija koje se bore isključivo za ekonomska i socijalna prava radnika primjenom tradicionalnih oblika sindikalne borbe(štrajkovi).

Sindikati u Zapadnoj Evropi sve češće istupaju i sa drugim,političkim zahtjevima,a njihovi stručnjaci izrađuju obimne programe ekonomske i socijalne politike koje nastoje nametnuti vladama u pregovorima koje neposredno sa njima vode.

Naši sindikati bi se morali ponašati na sličan način,utoliko više što oni danas nemaju nikakav program ekonomske i socijalne politike koju bi, po njihovoj zamisli,trebalo sprovoditi.

Osim toga,pojedini zapadni sindikati su učestvovali u političkim borbama posredstvom svojih kandidata na listama pojedinih političkih stranaka.

Iako sindikati kao takvi ne treba da učestvuju u izbornim borbama, njihovi aktivisti se mogu naći na izbornim listama.

Pritom ne želimo predlagati sindikatima da svoje aktiviste predlažu na stranačke izborne liste,već da se formira jedna posebna izborna lista,tzv. Jedinstvena radnička lista,koja bi imala svoje kandidate u što većem broju izbornih jedinica,a na kojoj bi se nalazili članovi sindikata,različitih udruženja,pa i radničkih partija.

Takva izborna lista bi mogla postići dobre izborne rezultate i,moguće je, doći do parlamentarnog predstavništva,čime bi se glas sindikata i radničkog pokreta u cjelini čuo prilikom usvajanja zakona koji određuju položaj radničke klase.

6.Umjesto birokratskih sindikalnih struktura,spremnih na kompromis sa vladama i poslodavcima čak i onda kad nema nikakvog opravdanja za to, treba stvarati nove organizacije i organe radničkog pokreta "odozdo",od preduzeća.

To znači da se novi način stvaranja nezavisnih sindikata ogleda u povezivanju onih sindikata koji su već pokazali spremnost za borbu.

Po našem mišljenju,bilo bi sasvim zadovoljavajuće ukoliko bi ti sindikati stvorili koordinacioni odbor za razmjenu iskustava i mišljenja i, eventualno,organizovanje zajedničkih akcija.

Taj odbor bi mogao postati osnov novog,nezavisnog sindikata Bosne i Hercegovine.

Ono što smatramo naročito važnim jeste da se sindikati moraju povezivati na nivou Bosne i Hercegovine i da radnici moraju imati jedinstvenu organizaciju,jer su i njihovi problemi zajednički,a i njihovi protivnici, uprkos privida sukoba,su čvrsto povezani kad se radi o zaštiti njihovih ekonomskih interesa i političke moći."


U BIJELJINI, 16 JANUARA 2005. GODINE

DRUGA GLAVNA KONFERENCIJA

RADNIČKO-KOMUNISTIČKE PARTIJE

BOSNE I HERCEGOVINE

 Sprung  
Samo zajedno smo jaci, nezaboravite to. Nasi narodi i njihova sudbina su vezani, dali mi to zeleli priznati ili ne,zato je u interesu svih nas, da se slazemo i medjusobno saradjujemo,na taj nacin cemo vratiti nase dostojanstvo na onaj nivo na kom zasluzuje biti. Secajte se prosloga i koracajte smelo ka boljoj buducnosti,zajedno. Walter.
Xobor Erstelle ein eigenes Forum mit Xobor