Štafeta mladosti
Mogu zamisliti kako će se ova priča činiti današnjim klincima, kada i meni (kao svedoku dešavanja) izgleda potpuno nestvarno... bajkovito...
Titov pionir postao sam 1976. godine. Na glavu su mi stavili kapu sa petokrakom, oko vrata vezali crvenu maramu, a u ruke tutnuli knjižicu... U školi su nam držali "pionirske" časove, a mi smo (ni krivi ni dužni) uvučeni u nešto čega nismo bili svesni. Pisali smo sastave, crtali i recitovali, a sve na jednu temu (u par varijacija): "Tito - to smo svi mi", "Tito heroj", "Druže Tito, hvala ti što postojiš"... Tito je bio glavni junak u tadašnjem nastavnom programu. "Kočoperio" se sa prvih strana gotovo svih udžbenika i to uvek u drugačijem izdanju (muzičar, pisac, metalac, lovac).
Rođendan tog čoveka-boga proslavljala je (a zar ste sumnjali) cela nacija... Pardon ! Cela zajednica zbratimljenih naroda i narodnosti i to na vrlo neuobičajen način... kao Dan mladosti ! Danima pre tog dana (25.maja) uzduž i popreko lepe (tamo daleke) naše domovine, hiljade radnika, omladinaca, vojnika, rudara, pastira, i poštenih profesora, inženjera i doktora, svojim su rukama prenosili jedinstven dar predsedniku - Štafetu mladosti ! Bila je to nekakva drvena, a kasnije metalna palica...
A u mestima kroz koja je prolazila ta famozna štafeta (mi deca voleli smo da kažemo "pašteta") bila je prava fešta. Na trgovima - bine, muzički programi, recitali, folklor i desetine "palica" koje su donosili radnici iz lokalnih firmi i raznoraznih organizacija...
U Kuli se sve, najčešće, odigravalo na prostoru ispred gradskog hotela (danas parking) i to pre podne, u toku radnog vremena (i lepo i korisno)...
Mi deca dovođeni smo iz škola i postrojavani u prve redove... Nikad nisam voleo takve parade, pa bih najradije "odmaglio" prema kući, ubrzo nakon što bi moje prisustvo postalo uočljivo. Propuštao bih tako pesmu i igru razdraganih proletera i "govoranciju" njihovih predstavnika u organima vlasti.
Ipak, dva dočeka ostala su mi u posebnom sećanju. 1977. i 1985. godine, kada je štafeta "noćila" u Kuli. Dočeci su tada organizovani na fudbalskom stadionu, u večernjim (noćnim) satima, uz bogatiji program. Naročito pamtim nastup niške grupe "Galija", kada su, posle jednoipočasovnog uštimavanja, nastupili i poručili Titovoj omladini: "Ma digni ruku !"
Praznik je svoje veliko finale imao na stadionu JNA 25.maja u Beogradu. Održavao se slet, a mi bismo, kao omađijani (ili zbog nedostatka tv ponude), prenos celog događaja pratili posredstvom televizije.
Ko zna koliko bismo još uživali u hipi šarenišu socijalističkih heroja da se nisu oglasili Slovenci sa predlogom da se proslava "reorganizuje" i prilagodi ukusu mlade generacije, a štafeta i slet ukinu. Ovakva zalaganja izazvala su ogorčenje i žestoku reakciju slobodar(n)skog srpskog naroda. Ipak, kako smo se ubrzo radije opredelili za živog, nego za mrtvog vođu, i u Srba je interes za štafetom vrlo brzo splasnuo...
Ostala je da živi samo uspomena na ta divna vremena, ali divna ne zbog sleta i štafete, već zbog osmeha, vedrine, optimizma i naravno... punih novčanika.
Samo zajedno smo jaci.