Neki tvrde,da....... » Po nesto novo

Problematična dvojna državljanstva
Srđan KUSOVAC – Anamari REPIĆ – Žužana SERENČEŠ
Jedan od problema do kojeg je došlo nakon što se prošle decenije raspala Jugoslavija jeste i problem državljanstava građana novostvorenih država. Približno u isto vreme kad i Jugoslavija raspale su se još dve složene države – Sovjetski Savez i Čehoslovačlka, ali tamo problem državljanstava nije postojao osim u pojedinačnim slučajevima. Građani Češke i Slovačke i svih postsovjetskih država nasledili su po pravilu automatski državljanstvo novostvorene države na čijoj su teritoriji imali prebivalište. Raspad Jugoslavije doveo je, međutim, do problema od kojih neki još uvek nisu rešeni, i do nekih koji su krajem 2004. i početkom 2005. ponovo aktuelizovani: glasovi Hrvata iz Bosne i Hercegovine bili su presudni da 2. januara 2005. u drugi krug izbora za predsednika Hrvatske uđe Jadranka Kosor, a ne Boris Mikšić, Mađari u Vojvodini traže mađarsko državljanstvo, a u najvećoj neprilici su građani Kosova koji formalno imaju državljanstvo Srbije – države koju ne priznaju.
Problemi vezani za državljanstvo nekadašnje Jugoslavije nisu počeli raspadom te zemlje, kaže Radiju Slobodna Evropa Vojislav Vukčević, ministar za dijasporu u Vladi Srbije, pre poslednjih balkanskih ratova dekan Pravnog fakulteta u Osijeku i ličnost je koja je dobro upoznata sa problemima. Na primeru Srbije on pojašnjava ono što važi i za ostale države nastale na području bivše Jugoslavije, a to je pre svega problem ljudi koji su praktično od 1945. godine bili bez državljanstva. Prve osobe koje je nekadašnja Jugoslavija lišila državljanstva bili su dakle oni koji su izbegli ili su bili odvedeni u vreme Drugog svetskog rata, a nisu želeli da se vrate u zemlju kojom su nakon rata zavladali komunisti:
VUKČEVIĆ: Raniji Zakon o državljanstvu, koji je donet u neko ranije, davno vreme, koje je bilo pod jakim uticajem jedne leve orijentacije, mi je zovemo komunističkom, bio je vrlo netrpeljiv i rigidan prema svakom ko nije bio u zemlji. U zemlji su se rađali i u zemlji su ostajali državljani. Oni koji su zemlju napustili, oni su se nastojali što pre zaboraviti. Ne naravno od rodbine i od svojih, nego od države, od vlasti.

Najveća skupina bila je 1945. godine, onih nesretnika koji su, posle nemačkih logora, otišli i bili su izbrisani bezmalo iz spiska živih. Vlast im je uzela sve. Uzela im je politička prava, uzela im je kasnije pravo vlasništva. Oni su, dakle, za otadžbinu postali bivši ili nepostojeći ljudi.

RSE: Ovakvih problema, o kojima priča ministar Vukčević, bilo je u svim postjugoslovenskim državama. Neki ljudi su godinama, mnogi od njih i dalje bezuspešno, pokušavali da ostvare prava koja proističu iz državljanstva, odnosno pripadništva određenoj državi. U međuvremenu su, pogotovo ako su od rata izbegli u treće zemlje, a izbeglica je najviše iz Bosne i Hercegocvine – bez dileme poslednjim ratom najteže pogođene i postradale postjugoslovenske države, neki od njih uspešno okončali mukotrpne procedure sticanja državljanstava tih, novih, trećih zemalja. I tu je došlo do novih problema jer su neki od njih formalno bili i državljani zemlje porekla.

Generalno, države se danas, u vezi sa državljanstvima, mogu podeliti u tri grupe, kaže Radiju Slobodna Evropa Kasim Trnka, profesor Ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Sarajevu:

TRNKA: Imate vrlo različitu praksu u državama u svijetu. Neke države ne dozvoljavaju dvojno državljanstvo. Recimo Austrija i Njemačka. Uslov za dobivanje državljanstva tih zemalja je ispis iz ranijeg državljanstva i na žalost značajan broj bosanskohercegovačkih državljana traži ispis iz bosanskohercegovačkog državljanstva, jer žele da dobiju državljanstvo Njemačke ili Austrije. Onda imate zemlje koje su spremne da potpišu ugovor o dvojnom državljanstvu. I imate treću grupu zemalja koje ne zanima ih da li građanin ima neko drugo državljanstvo. To su recimo Sjedinjene Američke Države.

RSE: Oba sagovornika, obojica renomirani pravnici, slažu se u tome da međunarodna zajednica danas nerado gleda na osobe sa više državljanstava:

VUKČEVIĆ: Međunarodnom javnom pravu i međunarodnoj zajednici i državama koje pripadaju međunarodnoj zajednici nisu mili ni dragi ni apatridi, dakle ni lica bez državljanstva, ni bipatridi, lica sa dva državljanstva, jer to unosi određenu zabunu, probleme, komplikuje odnos prema tom licu. To lice, ukoliko recimo počini prekršaj ili ne daj Bože krivično delo, može da se pozove na jedno od ta dva državljanstva i da traži da ga ta, neka druga, država, u kojoj nije počinio to neko društveno opasno delo, zaštiti. Tada, dakle, nastaje jedna pometnja, kako u imovinskopravnim odnosima, tako i u nizu drugih odnosa, naravno na planu povreda krivičnog zakona ili prekršajnih zakona. Dakle, međunarodna zajednica ne voli ni lica bez državljanstva, ni lica sa dva državljanstva.

RSE: Problem državljana Bosne i Hercegovine koji su istovremeno i državljani Hrvatske ponovo je aktuelizovan ovih dana nakon što se ispostavilo da su u prvom krugu predsedničkih izbora u Hrvatskoj održanom 2. januara 2005. presudnu ulogu odigrali upravo glasači iz Bosne i Hercegovine. O tome je, uostalom, protekle sedmice premijer Ivo Sanader morao da se oglasi i u Hrvatskom saboru:

SANADER: „Onaj tko ima hrvatsko državljanstvo, taj je prema hrvatskom Ustavu jednakopravan građanin Hrvatske, živio on u centru Zagreba, na Ilici, živio na Sjevernom polu ili živio u Mostaru. Ja ću potaknuti inicijativu da se u razgovoru sa Bosnom i Hercegovinom ide na potpisivanje sporazuma o dvojnom državljanstvu, gdje bi se mogla riješiti i ova pitanja “

RSE: Rešenje da građani jedne zemlje i osobe sa prebivalištem u njoj glasaju na izborima u drugoj zemlji apsurdno je. Zašto takvo rešenje uopšte postoji i kako problem rešiti na zadovoljstvo obeju država?

TRNKA: Ustav Republike Hrvatske ima jednu odredbu koja kaže da će se Republika Hrvatska starati o svojim državljanima koji su izvan Republike Hrvatske, uključujući i mogućnost da imaju pravo glasa na izborima za organe vlasti u Republici Hrvatskoj. To naravno nije sporno, jer u svijetu je poznato da mogu postojati građani s dvojnim državljanstvom, koji dakle žive u jednoj državi, a imaju državljanstvo i druge države.

U ovom slučaju, dakle kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, pojavljuje se jedna specifična situacija, a to je da Republika Hrvatska do sada Hrvate u Bosni i Hercegovini, odnosno one osobe kojima je dala državljanstvo – postoji i jedan mali broj Bošnjaka, Srba i pripadnika drugih naroda koji su prihvatili hrvatsko državljanstvo, ali u veći se radi o građanima hrvatske nacionalnosti – smatra svojom dijasporom. A kao što nam je poznato, u Bosni i Hercegovini hrvatski narod ima status konstitutivnog naroda, dakle ne manjine. Što znači da u svakom pogledu, zajedno sa dva ostala konstitutivna naroda, odlučuje o svim pitanjima života u Bosni i Hercegovini i, što je vrlo važno, zastupljen je u svim institucijama vlasti, sa mogućnošću da blokira svaku odluku koja se tiče vitalnog nacionalnog interesa, što znači da ne može biti doveden u poziciju da se preglasa. E sad se postavlja pitanje, ako su tu konstitutivni narod, kako onda da glasaju za institucije vlasti Republike Hrvatske? Tim prije što tamo ne ispunjavaju obaveze koje inače državljani jedne države imaju, kao što je recimo plaćanje poreza, kao što je vojna obaveza, kao što je aktivno i pasivno biračko pravo i tako dalje. Međutim, moram reći, čak i iz mog iskustva, kada sam obavljao dužnost ambasadora Bosne i Hercegovine u Republici Hrvatskoj, u vrijeme vladavine predsjednika Tuđmana (Franjo), on je izričito insistirao na tom pitanju i nije dozvoljavao i nije prihvatao nikakvu raspravu o tome.

RSE: Predsednik Hrvatske Mesić je u stavovima prema Bosni i Hercegovini umnogome drugačiji od predsednika Tuđmana?

TRNKA: On se upravo i razišao sa predsjednikom Tuđmanom upravo na tom pitanju.

RSE: On sada insistira upravo na ovome o čemu ste Vi govorili i kaže da jedna država ne može da bude tako ustrojena da jedan konstitutivni narod u drugoj državi tretira kao dijasporu. Sa druge strane, premijer Sanader je izjavio da su građani Hrvatske isti, živeli oni u centru Zagreba, u Mostaru ili na Severnom polu. Kako sad ovaj problem, po Vama, kao profesoru prava, može i treba da bude rešen?

TRNKA: Ustav Bosne i Hercegovine je precizno riješio to pitanje. Rekao je da građani BiH s dvojnim državljanstvom ne mogu glasati za institucije Bosne i Hercegovine ukoliko Bosna i Hercegovina nije njihovo prebivalište. Dakle, to je pitanje riješeno u ovom pravcu – prema Bosni i Hercegovini, ali naš Ustav nije mogao riješiti to pitanje u drugoj državi. To mora da odluči ona sama. Međutim, naš Ustav kaže da će naši državljani moći imati dvojno državljanstvo pod uslovom da Bosna i Hercegovina s tim državama zaključi sporazum o dvojnom državljanstvu. Dakle, već tada je u Dejtonu bilo jasno da dvojno državljanstvo povlači različite probleme i da ti problemi moraju biti riješeni na bilateralnom planu između dvije države, kako bi se odgovorilo na pitanja koja sam maloprije pomenuo – gdje će se vršiti plaćanje poreza, služenje vojnog roka, aktivno i pasivno biračko pravo, onda recimo zaštita prava kada se takav građanin nađe u inostranstvu, kojoj će se ambasadi obratiti, jedne ili druge države, i niz drugih pitanja. Do sada je, kao što znamo, takav sporazum zaključen jedino sa Saveznom Republikom Jugoslavijom i sa Švedskom. Sa Hrvatskom nije zaključen. Još od onog vremena, 1995-96. godine, kad sam ja bio tamo u Hrvatskoj, insistirali smo na zaključivanju tog sporazuma, međutim hrvatska administracija se tome opirala, iako to Dejtonski sporazum izričito nalaže. Dakle, rješenje je da se zaključi takav sporazum i da se to pitanje uredi na najbolji mogući način, u interesu obje zemlje.

ČULAR: Mislim da će veliki problem biti u sitnicama ili u načinu na koji to izvesti. Već sada možemo vidjeti između glavnih stranaka i njihovih protagonista, na primjer gospodina Arlovića (Mato) iz SDP-a i gospodina Šeksa (Vladimir) iz HDZ-a, da postoje znatne razlike u tome. To su razlike tipa da li treba ukinuti biračko pravo samo za hrvatske državljane iz Bosne i Hercegovine ili uopće za hrvatske državljane izvan Hrvatske. Onda da li treba zbog toga mijenjati Ustav ili je dovoljno to napraviti promjenom zakona i tako dalje. Dakle, ja smatram, čak i uz pretpostavku da dođe do načelnog konsenzusa, a mislim da je u dogledno vrijeme moguće da dođe do načelnog konsenzusa, HDZ-u za dvije godine više neće toliko biti bitno da ima i glasove iz dijaspore, ali će se voditi velika borba oko načina na koji će se to napraviti.
Vrlo je važno da su ovi izbori u Hrvatskoj pokazali da stvari ne štimaju po dosadašnjim rješenjima i da će se nešto morati raditi. A upravo je i predsjednik Državne izborne komisije Hrvatske i predsjednik Vrhovnog suda (Ivica Crnić) najavio potrebu mijenjanja izbornog zakona Republike Hrvatske u nizu elemenata, a pomenuo je da treba otvoriti raspravu i o ovim pitanjima. Očigledno, dakle, sazrijeva jedna politička situacija da se ovo jedno, inače nenormalno, stanje mora jedanput definirati u skladu sa Dejtonskim sporazumom. Iako doduše govorim samo o pravnim aspektima, svjestan sam da to pitanje ima i vrlo značajne političke konsekvence.

RSE: Sa ocenom profesora Trnke da i u Hrvatskoj sazreva svest o potrebi regulisanja problema glasanja dijaspore, slaže se i naš naredni sagovornik, Goran Čular, docent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, autor više radova o hrvatskom izbornom sistemu i hrvatskim političkim strankama.

Zašto se premijer Sanader, koji je u mnogim oblastima odveo Hrvatsku napred, i praktično je politički odvojio od Balkana, još nije upustio u rešavanje ovog problema?

ČULAR: Biračko pravo u Hrvatskoj definirano je Ustavom još 1990. godine. Po mom mišljenju, to je jedan formalnopravni i vrlo konzistentan izraz definiranja Hrvatske kao države hrvatskog naroda i ostalih građana, dakle jednog koncepta koji se rodio početkom devedesetih. I bez obzira na sve promjene otada na ovamo, političke, ustavne i druge, taj koncept je ostao i dan danas na djelu. To što se gospodin Ivo Sanader u ovom svom mandatu premijera nije dodirnuo tog biračkog prava, to ništa ne govori. Tog se biračkog prava nije dodirnula ni sadašnja opozicija kad je imala vlast od 2000. do 2003. godine. Naprosto, to je bilo pitanje koje se na neki način tek uzgredno dodirivalo i to tako da se je postepeno ograničavala moć takozvane hrvatske dijaspore, a pri tom se misli naravno na sve one hrvatske državljane koji žive izvan Hrvatske, uključujući i Hrvate u Bosni i Hercegovini koji imaju hrvatsko državljanstvo. Kao što Vam je poznato, izborno zakonodavstvo u Hrvatskoj od 2000. godine ima tu takozvanu nefiksnu kvotu koja na neki način ograničava uspostavljena prava prije 2000. godine. Ali, kažem, ne samo Ivo Sanader, nego i prethodna vlast, nisu ozbiljno razmatrali pitanje isključenja hrvatskih državljana koji ne žive u Hrvatskoj iz biračkog prava.

RSE: Zašto se u to nije upustio Ivica Račan, budući da je – ne samo bosanski Hrvati, već i hrvatska dijaspora – praktično samo jedan rezervoar glasova HDZ-a?

ČULAR: Pa vjerojatno se upravo zato nije ni upuštao, jer je dakle svako upuštanje u takve reforme biračkog prava ponukano prizemnim interesima. To se vidi i sada nakon predsjedničkih izbora. Direktni povodi za raspravu i za obnovu priče o mogućnosti glasovanja hrvatskih državljana izvan Hrvatske došli su nakon toga što se ustanovilo da u prvom krugu izbora predsjednik Mesić nije uspio osvojiti mandat upravo zbog glasova dijaspore. Dakle, po mom mišljenju, jedan od problema u Hrvatskoj jeste to što se ne uspijeva iz načelnih razloga dodirnuti to pitanje, nego je ono uvijek kontekstualizirano vrlo prizemnim interesima političke aritmetike.

RSE: Da li je taj problem sadržan u onom čuvenom upitniku Evropske unije odnosno mora li Hrvatska na svom daljem putu ka Evropskoj uniji i taj problem da reši ili ne mora?

ČULAR: Mislim da će Hrvatska morati riješiti taj problem. Hrvatska ima danas na biračkom popisu četiri miliona i četiristo tisuća birača. Po popisu stanovništva iz 2001. godine, građana koji u njoj žive je manje. Dakle, očito je da se radi o tome da su birački popisi napučeni ljudima koji stvarno ne mogu birati. Jedan razlog za to je što ti birački popisi nisu ažurirani. Veliki broj mrtvih građana se još uvijek vodi na biračkim popisima. A drugi je razlog to što se birački popisi dijaspore i birački popisi u Hrvatskoj zapravo u velikoj mjeri preklapaju, dakle dupliraju se imena. Specijalni problem su naravno državljani Republike Hrvatske izvan Hrvatske, kod kojih nije moguće postići toliku izbornu participaciju. Dakle, oni su najviše do sada sudjelovali u izborima do trideset posto. U Hrvatskoj na referendumu o udruživanju u Evropsku uniju potrebno je pedeset posto svih registriranih birača. Ja smatram da će i HDZ-u, ako ne sada, onda u dogledno vrijeme, biti u interesu da eliminira sve one građane koje, što zbog neažuriranosti, što zbog nemogućnosti mobilizacije, nije moguće mobilizirati na referendum.

RSE: Čular procenjuje da u Hrvatskoj danas nema relevantne političke snage koja bi se i dalje zalagala za zadržavanje sadašnjeg rešenja, prema kojem bi Hrvatima u BiH trebalo ostaviti pravo glasa i u Hrvatskoj:

HASANI: „Prva implikacija kada je u pitanju državljanstvo jeste pravo glasa. Na primer, oni Kosovari koji su napustili Kosovo za vreme Rankovića (Aleksandar, Leka), a vratili su se nakon rata, nemaju pravo glasa, dok kosovski Srbi imaju pravo glasa zahvaljujući konceptu formalnog suvereniteta.“
RSE: U Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori problem dvostrukih državljanstava ili nemogućnosti ostvarenja prava na državljanstvo nije bio ipak takvih razmera kakvih je bio kada je reč o državljanima Hrvatske i Srbije. A Srbija je država regije u kojoj je problem državljanstva u ovom momentu najizraženiji. Dve vodeće manjinske zajednice – na Kosovu Albanci i u Vojvodini Mađari – nisu zadovoljne sadašnjim statusom. I dok Albanci već deceniju i po ne priznaju državu Srbiju i traže samostalno Kosovo, Mađari u Vojvodini, kao i njihovi sunarodnici u ostalim državama susedima svoje matice, traže i državljanstvo Mađarske.

Bez rešenja konačnog političkog statusa pitanje državljanstva za građane Kosova se ne može regulisati. Sve do tada građani Kosova su „stanovnici“ i to se manifestuje njihovim pravom glasa, kažu Radiju Slobodna Evropa zvaničnici Civilne misije Ujedinjenih nacija (UNMIK) i pravni eksperti.

Takav problem posebno dolazi do izražaja prilikom popunjavanja određenih formulara, kada građani Kosova kao državljanstvo navode "Kosovo/UNMIK" ili "Srbija i Crna Gora". Stručnjaci ističu kako se danas u slučajevima raznih entiteta, čiji statusi nisu definisani, kao sto je Kosovo, ipak pronalaze načini da taj problem ne stopira rad i kretanje ljudi.

Enver Hasani, profesor međunarodnog prava na Univerzitetu u Prištini upozorava da se problem formalnog državljanstva za građane Kosova izražava na različite načine, posebno u inostranstvu:

HASANI: „Na međunarodnom planu problem državljanstva je otežan, jer se on direktno odražava na građane Kosova u dijaspori, koji moraju da zbog pasoša odlaze u ambasade Srbije i Crne Gore.“

RSE: Portparol UNMIK-a Džef Bili (Jeff Bieley) ističe da pitanje državljanstva nije stvar Ujedinjenih nacija:

BILI: „Državljanstvom se ne bavi UNMIK, koji kao privremena administracija nema direktan uticaj na nečije državljanstvo.“

RSE: Džef Bili naglašava da se UNMIK bavi pitanjem ko je stanovnik Kosova, čime se određuje pravo glasa i vrši civilna registracija. On ne smatra da izbori koji se organizuju na Kosovu imaju veze sa državljanstvom:

BILI: „Ono što je važno jeste ko ovde živi ili radi i ima pravo da živi i radi na Kosovu.“

RSE: Bili dodaje da pravo glasa ima onaj ko je stanovnik Kosova i samim tim on se upisuje u civilni registar, čime se ispunjava kriterijum za glasanje na Kosovu:

BILI: „Za one koji glasaju na nekim drugim izborima nikada nije bilo problema. Tako su kosovski Srbi mogli da glasaju na izborima koje organizuje Beograd, jer oni imaju pravo glasa i nikada im to nije bilo zabranjeno.“

Prema rečima profesora Hasanija, upravo zbog formalnog priznanja suvereniteta Srbije i Crne Gore nad Kosovom, pojedini građani Kosova mogu da glasaju na nekim drugim izborima, dok se s druge strane mnogima čak ni ne priznaje pravo glasa:

RSE: Najbolji primer postojanja problema nejasnog državljanstva na Kosovu jeste kada građani popunjavaju formulare za vize. Na primer, ukoliko poseduju putna dokumenta UNMIK-a, onda se kao državljanstvo navodi "Kosovo/UNMIK", a u slučaju posedovanja srpskog pasoša, upisuje se "Srbija i Crna Gora", ili se sve ovo kombinuje.

Profesor Enver Hasani ističe da u svetu ima primera da se u nekim zemljama priznaje državljanstvo građanima entiteta, koji zvanično nisu države:

AGOŠTON: „Dvojno državljanstvo bi za nas omogućilo i one neophodne čvrste veze koje treba da imamo sa matičnom nacijom, a naravno prednosti dvojnog državljanstva kad se radi o mađarskom državljanstvu su još i u tome da se možemo slobodno kretati po Evropi.“
HASANI: „Takav primer su Tajvan i baltičke zemlje, čiji su građani pre pedest godina emigrirali i žive uglavnom na Zapadu. Njihova dokumenta su priznata kao zvanična dokumenta suverenih država, što nije bio slučaj tokom Hladnog rata. Zato su pronađeni modaliteti da se omogući kretanje ljudi. To je na Kosovu uradio UNMIK, izdajući putna dokumenta, ali to ne znači da je priznat suverenitet entiteta u čije se ime izdaju ta dokumenta.“

Džef Bili ističe da će na pitanje državljanstva uticati rešenja konačnog statusa:

BILI: „Smatram da će konačni status Kosova direktno uticati na to pitanje, ali državljanstvo nije pitanje kojim se bavi Privremena administracija.”

RSE: Dodaje da iako će se pitanje državljanstva bude definisalo u budućnosti. to pitanje neće rešavati UNMIK.

Demokratska stranka vojvođanskih Mađara Androša Agoštona (Ágoston András) već punih osam godina, među svojim najvišim političkim prioritetima drži zahtev za dobijanje dvojnog državljanstva za Mađare u Vojvodini. Uvođenje viznog režima i ulazak Mađarske u Evropsku uniju, međutim, zbio je sve političke stranke Mađara u Vojvodini u jedinstven blok koji traži isto.

Evo i kako Agošton pojašnjava zahtev, koji je pred Vladom Mađarske bio poduprt i sa pedeset hiljada sakupljenih potpisa Mađara u Vojvodini:

RSE: Referendum o dvojnom državljanstvu, kojeg je u Mađarskoj početkom decembra 2004. iznudio Svetski savez Mađara, međutim nije uspeo. Iako je referendumsko pitanje bilo tek načelno, što znači da bi se konkretna rešenja tek docnije razrađivala u parlamentu, očigledno je da je negativna kampanja vladajuće koalicije u Mađarskoj zastrašila tamošnje birače, kaže predsednik Demokratske zajednice vojvođanskih Mađara Šandor Pal (Pall Sándor):

PAL: „Socijalističko-liberalna koalicija jednostavno to neće da prihvati, iznoseći razne razloge, koji su manje-više izmišljeni, od toga da će Mađari iz Vojvodine da se isele u Mađarsku, da će tamošnjim Mađarima uzeti radna mesta, da će da unište fondove za penzijsko i zdravstveno osiguranje i tako dalje, što je naravno sve netačno.“

RSE: U situaciji nakon neuspelog referenduma i ogorčenja u dijaspori, mađarski premijer Ferenc Đurčanj (Gyurcsány) najavljuje drugačije rešenje – poseban program u pet tačaka, u znak podrške Mađarima u susednim državama, koji pored ostalog predviđa i višegodišnje takozvane nacionalne vize za putovanje u Mađarsku, a – kaže premijer – i po mogućnosti i u zemlje Evropske unije.

ĐURČANJ: „Želeo bih da učinimo korake koji vode u dobrom pravcu. A kada ih budemo učinili, onda se može razmišljati i o novim koracima.“

RSE: Helsinški odbor u Mađarskoj, međutim, upozorava da je reč o neostvarljivim rešenjima i obećanjima. Dok predstavnici mađarske dijaspore, sa skupa koji je u Subotici sazvao Savez vojvođanskih Mađara, jedinstveno poručuju da neće odustati od dobijanja mađarskog državljanstva bez obaveze prebivališta u Mađarskoj. Potpredsednik Saveza vojvođanskih Mađara Zoltan Bunjik (Bunyik Zoltán) komentariše:

BUNJIK: „Sve pozitivne inicijative olakšavanja postojećeg položaja manjinskih zajednica ćemo sigurno podržati. Međutim, u svakom slučaju je tačno da naš zahtev za dvojnim državljanstvom i dalje ostaje i da nikakav drugi program ne može biti zamena za taj zahtev.“

RSE: U atmosferi prilično napetih odnosa između predstavnika dijaspore i mađarske Vlade, čelnik Saveza vojvođanskih Mađara Jožef Kasa (Kasza Józef) nedavno je razgovarao sa najvišim dužnosnicima Mađarske:

KASA: „Pored toga što imamo različit pristup rešenju istog problema, stavovi su se približili bar u tom delu da problem treba rešiti razgovorom, pregovorom, zajedničkim naporima, da se pronađe adekvatno rešenje.“

RSE: I dok se tek očekuju pregovori o rešenjima statusa pripadnika mađarske dijapospore, pripadnici hrvatske manjine u Vojvodini proteklih su godina u značajnoj meri iskoristili pravo koje im daje njihova matična država i uzeli i hrvatsko državljanstvo. Predsednik Izvršnog odbora Nacionalnog veća Hrvata Lazo Vojnić Hajduk:

VOJNIĆ HAJDUK: „Tačan podatak koliko je Hrvata u Vojvodini iskoristilo to svoje pravo ne postoji. Ali znamo iz pouzdanih izvora i iz općeg stanja da je značajan broj Hrvata iskoristio tu priliku.“

RSE: Za razliku od prava kao što su recimo socijalna, zdravstvena i slična, koja se vezuju za prebivalište u Hrvatskoj, pripadnicima hrvatske manjine u okruženju državljanstvo Hrvatske obezbeđuje dve povlastice:

VOJNIĆ HAJDUK: „Da se lakše mogu kretati po Evropi sa hrvatskim putnim ispravama nego sa srpskim i crnogorskim, iz razloga što mogu posećivati okolne zemlje bez traženja viza. S druge strane, Hrvati izvan Hrvatske mogu i koriste ustvari osnovno pravo kao državljani Hrvatske da izlaze na izbore.“

Instrument dvojnog državljanstva od izuzetnog je značaja za veliki broj izbeglica koje su u prethodnoj deceniji utočište našle u Srbiji i Crnoj Gori. Problem je naime bio u tome što su oni po ranijim propisima, kod uzimanja novog, morali da se odriču državljanstva svog porekla, ukazuje Ratko Bubalo iz Humanitarnog centra za integraciju i toleranciju iz Novog Sada:

BUBALO: „Zato je Humanitarni centar za integraciju i toleranciju, nakon promjene režima u oktobru 2000. godine, pokrenuo inicijativu. Ta inicijativa je prihvaćena i došlo je do promjene zakona o jugoslovenskom državljanstvu i izbjeglicama je omogućeno da imaju dvojno državljanstvo, to jest da dobiju državljanstvo Srbije i Crne Gore i da zadrže svoje dosadašnje državljanstvo, primjerice Hrvatske ili Bosne i Hercegovine. To je veoma bitno zbog toga što su na taj način, u pravnom smislu, trajno otvorena vrata povratku, a to je ono što smo najviše željeli da postignemo tom odredbom. S druge strane, svi mi "od Triglava do Đevđelije" smo ranije imali ista prava i dužnosti na cijelom tom prostoru. Raspadom SFRJ veliki broj državljana drugih republika su preko noći postali stranci u drugim republikama u kojima su imali svoje prebivalište, a čiji nisu bili državljani. Zbog toga je instrument dvojnog državljanstva vrlo pogodan pravni oblik da premosti te probleme, dok cijeli ovaj region ne uđe u Evropsku uniju.“

Na kraju profesor Kasim Trnka kaže Radiju Slobodna Evropa da smatra da će problemi državljanstava postjugoslovenskih zemalja biti u mnogome rešeni približavanjem država regije Evropskoj uniji:

TRNKA: To pitanje treba sagledavati i sa stanovišta približavanja evropskim integracijama. Generalno gledajući, ulaskom pojedinih država i priključivanjem čitavog regiona Evropskoj uniji, to pitanje će se vjerojatno, po mom mišljenju, jako relaksirati i dobiti jednu sasvim drugu dimenziju.