D I S K U S I O N I F O R U M SFRJ4ever
Sve u vezi SFRJ pisite na ovom Forumu.
Ako ste primetili sve republike imaju svoj diskusioni forum,tako mozete sve teme konkretno da piste u onom delu koji pripada uz odredjenu republiku.
"Danas kad je u modi destrukturacija svega i svačega stigli smo i do destrukturiranja historije.
Nakon destrukturiranja svih likovnih grana,nakon divljanja destrukturalističkih pravaca u arhitekturi i u modi,stigli smo logično do destrukturiranja povijesti.
Kao dostignuće nije ni nenadano ni nehotično:historiijski događaji lišeni svog vremenskog konteksta vise sami u zrakopraznom prostoru i podmeću se sudu danšnjice bez obzira na društveni kontekst i povjesne i opće okolnosti u kojima su se odigrali.
Naravno,to se sve čini namjerno,kako bi se skinule i posljednje zapreke i otvorili svi putevi neograničenih "sloboda" pretvaranja svega u tržište i svih u robu i roblje.
Destrukturiranje antifašističkog pokreta svuda u Evropi treba posmatrati u tom kontekstu.
Jasno,nije bez istog konteksta ni uspostavljanje desetog februara u Italiji kao dana sjećanja na žrtve titoizma i na etničko čišćenje Talijana sa područja Istre,Primorja i Dalmacije.
Tako se navode gole činjenice ili preuveličane brojke,kako bi se dokazalo da su antifašisti,slovenski i jugoslavenski,bili gori od fašista i nacista, kako su počinili neopisive zločine i progonili nevine i bespomoćne.
Zaista,viđeni u tom svijetlu,događaji ne mogu da ne pobuđuju gnušanje, ali oni su potpuno isčupani iz konteksta zbivanja i ne doprinose istini ni onda ukoliko navode tačne,a kamo li pretjerane ili iskrivljene podatke.
Tako se danas u Italiji barata cifrom do 300 hiljada prognanika sa druge obale Jadrana,a niko ne spominje cifru,koja je gotovo istovjetna,velikog broja boraca partizanskih brigada "Garibaldi",uključenih u NOB-u,ni kako se toliko talijanskih vojnika našlo nakon 8 septembra 1943.na Balkanu,ni zašto su se našli tamo ni kako su se uspjeli vratiti kućama i šta se s njima dodgađalo,ukoliko bi ostajali prepušteni na milost i nemilost Nijemaca, bez zaštite lokalnih antifašista i partizana.
Malo je poznata i činjenica,da je u času oslobođenja Beograda u redovima partizanske vojske bilo daleko više Talijana nego vojnika Crvene Armije!
Danas se prikazuje,kako partizanska vojska za četrdeset dana svoga boravka u Trstu nije ništa drugo ni radila nego divljački ubijala civile.
A to je samo jedan detalj ogromne lavine laži i neistina,koja se sa svih strana danas,nakon 60 punih godina,ruši na ostatke antifašizima na prostorima nekadašnje Jugoslavije,Balkana,Evrope i šire.
Ostaci onog što je stvorila antifšistička borba jugoslavenskih naroda,iako destrukturirani,još uvijek postoje i čine ovaj prostor,uprkos svemu, mogućim za neki život i egzistenciju.
Bez toga on bi bio totalno neprohodan za svako svijetlo misli i riječi razuma.
Stvaranje je velik posao i katakad umjetnički čin,razaranje je uvijek loš posao,ružan i suvišan trud,pa i kad mu se dadu lijepa ili ublažena imena kao destrukturiranje ili dekonstrukcija.
Stvoriti od balkanskih seljaka stvarnost i zemlju u kojoj se moglo pristojno i lijepo živjeti opaža se sada,kad nje više nema,da je bilo ne samo veliko historijsko djelo,nego stvaralački čin,koji je gotovo dosegnuo nemoguće.
Još mnogo vremena i borbe bit će potrebno da se stvore slični odnosi među ljudima na ovim prostorima i sličan život…
Da,behu ljudi u naše vreme
"Da,behu ljudi u naše vreme ne to što je današnje pleme;no teško ih zapade breme,ne vratiše se s bojnog polja,jer takva beše božja volja"
pisao je ruski pjesnik Ljermontov o Borodinskom boju.
Svaka starija generacija tako misli o mlađoj generaciji otkad je sveta i veka:
razmažen soj koji ne cijeni prošlost i ne poznaje historiju.
Vrijedi i za generacije koje nisu sudjelovale(participirale) u 2 svjetskom ratu(jer još nisu bile rođene),jer da su sudjlelovale,nikada se ovako nezahvalno i izdajnički kao 1990-ih ne bi ponijele
Tako su vjerovatno mislili i stari Grci i sve generacije,koje su došle nakon Termopilske bitke.
Srce staraca vrijeme steže gvozdenom šakom...
Međutim,memoriju ne treba upotrebljavati kao buzdovan,jer se kod mladih tako automatski izaziva antipatija.
"Mi,koji smo doživjeli povlačenje iz Rusije..."
pričala je ostarjela Napoleonova garda,mi koji smo bili u partizanima, govorili su nam stariji,mi što smo prali rublje još u lugu,mi koji smo sudjelovali u pobuni šezdesetosmaša itd. itd.
A sve se to radi i govori,da bi se naglasili teški uslovi života starije generacije i mala i velika junaštva prethodnih naraštaja u poređenju s vremenom u kojem raste mlado pokolenje mekušaca.
No,da li je to baš sve tako?
Mlada i najmlađa generacija,ukoliko se ne samoobrazuje,teško da može imati u glavi pravilno shvaćanje destrukturirane historije,jer u tom pogledu joj je ponuđena činija s papazjanijom,a ne historijska istina.
I za to ona nije kriva.
Jednostavno,teško se razabire među zločincima i svecima,budući da joj je svega toliko umjesnog i neumjesnog o svima i svemu bilo rečeno.
I to je,kako je kazano,učinjeno namjerno,kako bi se srušile i poslednje barijere novog cezarizma,nezaustavljivog marša beskrajnih sloboda,što ih nudi Zapad kao sistem i uz demokraciju bombi…
Isticati vrijednost prošlih generacija i njihovu prednost pred novima, ovakvim rečenicama dovodi samo do toga,da one starijima zalupe vrata pred nosom.
Uprkos svim pogodnostima i čudima tehnologije modernih vermena,mladi se ljudi nalaze pred velikim i katkad gotovo nepremostivim preprekama.
U svijetu koji je sve površniji,život im je sve teži i okrutniji,a žive sve nesređenije,sa sve manje sigurnosti i sa neophodnim imperativom,da se neprestano potvrđuju i samopotvrđuju,jer u društvu punom nesigurnosti, jedno je sigurno:mora izgledati,da ste pobjednik i onda kad to niste.
Danas je,ne samo zbog telematike i svud prisutnih ekrana,mnogo važnije izgledati nego biti…
Mladim ljudima dakle nije lako.
Naše je vreme prohujalo s vihorom, njihovo tek dolazi i to uz ogromne teškoće…
A budućnost?
Budućnost,pisao je Marcel Proust,je uvijek plod truda i strasti manjine…
Nikada i niko neće doznati,kako su je skupo platili njeni neimari i kako im je bilo teško u času stvaranja.
Stvaralački je čin uvijek plod muke,trenutak bljeska u kojem se ljudsko spaja s apsolutnim.
A savršenom,apsolutnom teži svaki akt kreacije,od umjetnosti do stvaranja u svakoj drugoj domeni ljudskog bivstvovanja.
Kad taj stvaralački čin,plod muke i rada malobrojnih,postane svojina mnogih,svojina sviju,sam se čin u tome i iscrpljuje i nestaje...
Pošto je postao svojina masa,stvaralčki čin i njegovo ozračje umire sve do rađanja nove elite,koja će na nov način dati sve od sebe,pa i samog sebe,za novi oblik starih odnosno vječnih ideja.
I tako se on kao feniks neprekidno ponovo rađa iz pepela prošlosti.
Te jednostavne istine,kad se radi o destrukturiranju historije,ne treba zaboraviti.
Iako se čini,da se ljudi okupljaju oko novca i moći,što je nesumnjivo tako, ipak oni slijede zvjezdani put ideja,jer bez njih i nisu ljudi.
Starije su generacije na svoj način slijedile svoju ideju.
Nije jedino njihova krivica što su je putem izgubile,kao što nije krivica onih što su ostali na bojnom polju Borodina,što je Moskva bila predana, niti je krivica partizana,što danas destrukturiraju historiju i Titove heroje porede s fašističkim zločincima.
Jedna nova generacija imat će u zadatku,da vrati u strukturu,i da ponovo postigne harmoniju i istinu,sve ono što su nesretnoj historiji nasilno iščupali i namjerno fragmentirali.
"Doći će nova mladost,doneti nove dane i dovršiti naše pesme nedopevane" pisao je pokojni Izet Sarajlić."
"IDEOLOGIJA I SVEST KOMUNISTA DANAS" - KAO REZULTAT DUBOKE SPOZNAJE STVARNOSTI I RESURSA SAVREMENOG SVIJETA"
"Samo se prostota i glupost zadovoljavaju svegda pri starinskom ostati" (Dositej)
Antikomunistička histerija i praksa mogle su imati uspeha ne samo zasnovane na sili,nego i zbog nesposobnosti komunista i njihovih organizacija da proniknu u zakonitosti razvoja savremenog sveta.
Nije dilema u tome da li,ili ne ostati na marksističkoj tradiciji.
Dilema je izgleda,što jedan deo komunista misli da je sa Marksom, Engelsom i Lenjinom marksitičko razumavanje društva završeno i savršeno.
Tako se pokazalo da buržoasko,ili preciznije neoliberalističko razumevanja savremenog sveta nije superiorno po sistemu vrednosti - ideologiji,jer ne rešava problem čoveka i njegovu emancipaciju,ali se pokazalo veštijim u nametanju pitanja zemljama u kojima se vršila socijalistička vlast ovakvog ili onakvog kvaliteta.
Radnici brodogradilišta "Lenjin" u Gdanjsku,ne samo da su bili akciono jezgro SOLIDARNOSTI,nego su bili i odlučni borci protiv birokratije.
Uprkos svemu,rezultat njihove akcije bio je u korist dolazećih vlasnika kapitala,a oni su izbačeni na ulicu.
Isto tako radnički Kragujevac je donedavno imao vlast SPO-a.
Da su radnici glasali protiv te vlasti,verovatno bi "Zastava" danas bila u nešto drukčijoj situaciji.
Mogli bi ređati još mnogo primera pristajanja radnika i nameštenika na postojeće odnose koji su gotovo potpuno zamaglili njihovu perspektivu života.
Radnici i nameštenici na primerima o kojima govorimo,videlo se,nisu imali političkog subjekta,partiju,organizaciju ili pokret koji bi bili u stanju da objasne suštinu klasnog sukoba u našem vremenu i to ne samo u ideološkoj ravni,nego u ravni odnosa faktora razvoja i njihovog socijalnog obličja.
To je,izgleda,samo drugi izraz stereotipa svesti kod pojedinih komunističkih organizacija,partija,ili njihovih frakcija.
Bilo je dovoljno razloga da se u dokumentima partije Jugoslovenskih komunista polazi od markstičke tradicije,ali i od marksizma kao otvorenog sistema razumevanja sveta,istorije i ljudskog mišljenja.
Ako se zna da K. Marks nije znao za sijalicu,onda je logično da je njegova misao na određen način bila uslovljena i stepenom razvoja proizvodnih snaga uz svu njegovu genijalnost.
Čak ni akteri marksizma kao otvorenog sistema još uvek nisu detaljno osvetlili raspad sistema vrednosti socijalistčkih društva,pa tako ni našeg društva koje je razvijalo samoupravljanje.
Kako se moglo desiti da više od deceniju i po,pedesitih i šezdesetih godina prošlog (XX) veka,stopa razvoja naših privrednih potencijala bude između 8-10%,a da se posle velikog entuzijazma proizvođača dođe u ekonomsku krizu,pa u raspad sistema.
To traži odgovor i na pitanje:
da li su svi motivacioni faktori društvene svojine nad sredstvima za proizvodnju bili adekvatno razvijeni,ili uopšte da li se o njima teorijski i operacionalno mislilo?!
Da li je istina da je privatna svojina pokazala superiornost u pogledu motiva proizvodnje u odnosu na društvene oblike svojine?
Upozorovamo na misao Dositeja na početku ovog teksta.
Radi se o tome da se objašnjenje sveta i istorije misli iz vremena u kome živimo i na tim osnovama gradi strategija i taktika klasne borbe.
Taj pojam je čak i zaboravljen,iako samo Evropa ima preko 24 miliona nezaposlenih,a naša zemlja oko 2.000.000 nezaposlenih,ili nedovoljno produk tivno zaposlenih.
Gruba je revandikacija ekonomskog liberalizma koji se u nas javlja u vidu tranzicije,što je drugi izraz za uspostavljanje kapitalizma.
Takav društveni odnos čini da u paramparčad uništi sve rezultate klasne borbe radnika,a radničke sindikate i druge političke subjekte učini svojom funkcijom.
Tako se moglo desiti da su radnički sindikati svojom praksom i realnom borbom reducirani na uvrijerizam - golo preživljavanje od danas do sutra bez razvijene i teorijski utemeljene strategije klasne borbe.
Tu borbu je zamenila formula klasnog mira kao pretpostavka rešavanja ne samo socijalnih konflikata,nego i odnosa faktora proizvodnje i razvoja.
Socijaldemokratske partije kao funkcioneri kapitala i njegovih vlasnika tzv. socijalnim programima u tranziciji amortizuju snagu klasnog naboja i "drže stanje socijalne ravnoteže" kao pretpostavku razvoja kapitalizma i mirne otimačine stvorenih vrednosti nekoliko generacija radnika i drugih stvaralaca vrednosti.
Stoga je potrebno prepoznati temelje manipulacije sa svetom rada, odnosno,sa širokim krugom eksploatisanih aktera proizvodnje i društvenih odnosa.
Ako plediramo za novu svest to znači da se na temeljima marksističke analize stvarnosti u kojoj živimo konstituišu pretpostavke razvoja teorije,ili teorijskih pretpostavki savremene klasne borbe koja treba da prevlada prekid te borbe i da se razvija na novim osnovama.
II.
Ne treba dokazivati da je aktuelnim akterima rada,a to su brojni socio-profesionalni slojevi i grupe,potrebna politička partija.
Primera radi,kad je Marks inicirao Savez komunista,on ga je teorijski koncipirao u vremenu tadašnjeg razvoja kapitalističkih odnosa i njihove stvarnosti.
Svet novih tehnologija,informatičkih,organizacijskih,proizvodnih, upravljačkih i menadžerskih,pokriva široka i složena polja aktera rada različitog stepena složenosti.
To će reći da savremena podela rada i njeni zakoni utiču na formiranje savremene strukture društva koja na određen način izražava svu složenost ne samo tehnologija nego i samog modernog načina proizvodnje.
U tom načinu proizvodnje moderna partija sa komunističkim predznakom valja da traži oslone tačke svoje ideologije kao sistema vrednosti aktera rada koji su izloženi eksploataciji.
Šta se može pokazati?
a)da je svest o eksplotaciji pojednih,socio-profesionalnih grupa i slojeva različita,
b)da datost svog radnog položaja različito doživljavaju,
c)da tako strukturirana,da ne kažemo rascepkana,svest aktera rada odgvovara vlasnicima kapitala i njihovim funcionerima različitog profila - od političkog do profesionalno-menadžerskog.
Zato je neophodno da komunistička organizacija u svojim redovima formira svest sa dve neophodne dimenzije:
a) vest o stvarnosti rada i položaju njegovih aktera u uslovima modernih proizvodnih snaga i načina proizvodnje,
i
b)da tu svest "unosi" među aktere rada.
Tako se može očekivati da partija poveže rascepkanu svest aktera rada, da ti akteri budući da su nosioci modernog načina proizvodnje "dobiju" i modernu svest o tom načinu proizvodnje,te tako,naravno,organizovani u partiju emancipatorskog karaktera predstavljaju novi levi pokret - pokret ljudske emancipacije koji u istorijskom toku dovodi u pitanje i oblike političkog organizovanja koje poznaje građansko društvo pa i društvo prelaznog perioda.
III.
Širenje socijalne osnove komunističke organizacije zahteva promene u svim oblicima organizovanja aktera rada.
Komunistička organizacija,ili partija samo je jedan oblik političkog organizovanja radništva i drugih radnih slojeva - aktera rada,o čemu je već ukazano u Komunističkom manifestu,ali u datom istorijskom kontekstu novog načina proizvodnje dolazi se do novog odnosa pokreta i organizacije,ili pokreta i partije.
Taj novi kvalitet je sadržan u činjenici što razuđen demokratski pokret blokira svaki oblik birokratizacije partije ili organizacije u širem smislu, tj.u svim njenim pojavnim oblicima u delatnosti aktera rada.
Ako se,čak i letimično,realno ocenjuje politički uticaj i objektivna snaga oblika partijskog organizovanja ljudi u partijama sa komunističkim predznakom,a ima ih u našem društvu pet-šest,videće se da je taj uticaj ne samo mali,nego neplodotvoran.
To je pre svega zato što se dijalektičke kategorije stvarnog i mogućeg ne misle u trendu novog načina proizvodnje i mogućnosti borbe za emancipaciju.
Tome valja dodati stereotipe stare svesti koja se kreće od bivšeg ideopoklonstva vođstvu do aktuelnog kritičkog odnosa prema vođstvu u datim uslovima rada bez obzira na spoznaju teških uslova i realne ograničenosti emancipatorskog delovanja komunista u sadašnjosti libernog - divljeg kapitalizma.
Pri tome,naravno,ne treba gubiti s uma da je antikomunistička histerija, nekad najjača od bivših komunista,ostavila trag u svesti ljudi,nekad strah, a nekad potiranje "bivših" vrednosti iz više složenih razloga.
Ako apelujemo za potrebu novog kvaliteta svesti to je samo drugi izraz da ona treba da se konstituiše na temelju svestrane analize stvarnosti rada i položaja svih aktera rada u datim istorijskim oklnostima.
Stoga kriza,zastoji,napuštanje sistema vrednosti tradicionalnog nasleđa KPJ i SKJ,faktički stvara kumulaciju saznanja,ali i socijalnih snaga koje će napraviti nove prodore,naći nove veze,inicirati nove akcije protiv kapitalističkih odnosa u današnjim obrisima i pojavnim oblicima.
To se dešava u svetskim razmerama jer kapital nema društvenog smisla, ako se ne rađa ona socijalna snaga koja ga dovodi u pitanje i koja pokazuje da je moguć drugi način proizvodnje u kojima akteri rada neće biti eksploatisani,ili će se organizovati u partiju koja će biti svestan nosilac borbe protiv takvih odnosa koji su aistorijski u uslovima modernih proizvodnih snaga.
Zato ideja emacipacije ljudi,slobode stvaralaštva i rada,kao i slobode rada,odnosno njegovog oslobađanja jeste i ostaje jedna od najvećih i najhumanijih ideja dvadest i prvog veka.
"NEOPHODNA SOLIDARNOST I SARADNJA RADNIČKIH I KOMUNISTIČKIH PARTIJA"
"Radničke i komunističke partije svaka za sebe,ali i međusobno,imaju određena iskustva iz oblasti međunarodne ili regionalne saradnje.
Moj je utisak,ne kažem znanje punog kapaciteta,da je sadašnja saradnja i solidarnost kompartija i radničkih partija u svetu nedovoljna,a rekao bih i nekoordinisana,spontana i nesistematska.
To nije slučaj sa partijama kapitalističke revandikacije u zemljama koje su gradile socijalizam,a pogotovu u zemljama Zapada.
Pored toga,ako se ima u vidu da se često drže sastanci grupe G-7,plus ova ili ona zemlja,zatim sistematske konsultacije,koordinacija i saradnja zemalja NATO pakta,onda je sve jasnije da se tim formama obezbeđuju ne samo zajednički interes i ciljevi,nego i koordinacija akcija.
Kako je to u funkciji mega-kapitala i njegovih vlasnika,jasno je da su na drugoj strani nosioci rada i vlasnici radne snage različitih položaja, kvalifikacija i pozicija.
Ako se tome doda i nametanje socijaldemokratske formule o pomirenju rada i kapitala,pacifikacija klasne funkcije sindikata,entropija njegove energije u praznim pregovorima sa vlasnicima kapitala ili njegovim funkcionerima,postaje jasnije da akteri međunarodnog kapitala održavaju ravnotežu sistema,kao i amortizaciju klasnih sukoba u funkciji stabilnosti kapitalističke dominacije.
Neka negativna iskustva koordinacije u radničkom i komunističkom pokretu ne treba da dekuražiraju ni radnike,a još manje komuniste i njihove partije.
Ovo utoliko više što su se kako uslovi tako i načini klasne borbe bitno promenili.
Otuda se koordinacija,solidarnost,različiti oblici saradnje radničkih i komunističkih partija mogu pokazati ne samo plodotvornim za borbu protiv kapitala i eksploatacije,nego i u pogledu teorijske artikulacije date stvarnosti u strategijskim i taktičkim sadržajima i dimenzijama.
1.KOORDINACIJA CILJEVA
Valja napraviti takve informativne veze,da ne kažem sisteme,među radničkim i komunističkim partijama da se dobiju saznanja o ciljevima i programskim orijentacijama pojedinih radničkih i komunističkih partija.
Time bi se dobila široka lepeza sličnosti i razlika – istorijskih,sistemskih, rečju socioloških uslova klasne borbe pojedinih partija protiv kapitala i njegovih personifikacija u savremenim društvima,ali i u društvu na globalnom planu.
Tako se mogu dobiti dragocena saznanja o geostrategijskim ciljevima pojedinih mega-kapitala i njihovih personificiranih struktura i funkcionera, što,naravno,može imati ogroman teorijski značaj za komunističke i radničke partije ne samo u sagledavanju budućnosti odnosa klasnih i političkih snaga,nego pre svega u razradi sopstvenih,ali i zajedničkih strategija u borbi protiv dominacije i ciljeva moćnih geostrateških sila kapitala.
Na prvi pogled su ta saznanja posredna(preko ciljeva RP i KP),ali zato njih valja analitički komponovati sa ciljevima spoljnih politika vlasnika kapitala i tako bi se dobila kompleksna, da ne kažem kompletna,slika strategije kapitala.
Bez tog saznanja,svaka pojedinačna radnička partija,ili pak partija komunista,delovaće entropično na međunarodnom planu,ali i u okviru nacionalnih granica.
Koordinacija ciljeva u prvoj fazi putem upoznavanja,tj. znanja o tim ciljevima,omogućila bi da se u narednim fazama iznađu forme i sadržaji inventivnijih očekivanih efekata.
Iz te saradnje se mogu rađati nove ideje,nova artikulacija strategijskih programa borbe svetskog radničkog i komunističkog pokreta u sadašnjim uslovima,bogatiti iskustvo same nacionalne parije,bilo radničke ili komunističke.
U pronalaženju sličnosti ili istovetnosti ciljeva stiču se mogućnosti tešnje povezanosti akcija radničkih i komunističkih partija,Ali pak pojedinih njihovih organizacijskih oblika i formi.
2.KOORDINACIJA AKCIJA
Koordinacija akcija je razvijenija faza u saradnji radničkih i komunističkih partija.
U ovoj fazi radi se o konkretnim akterima,te o konkretnim radnim, socijalnim i međunarodnim situacijama kad partije radničke i komunističke provinijencije ujedinjuju svoje energije u borbi za radnička prava ili za ostvarivanje određenih ciljeva radničko-komunističke borbe.
Za takvu koordinaciju neophodan je informacioni sistem ili dogovor o njemu,a izgleda da je INTERNET “bogom dani” za takvu koordinaciju,što, naravno,tek treba analizirati i proučiti.
Putem koordinacije akcija stvaraju se neki bitni preduslovi za organizacioni razvoj radničkih i komunističkih partija.
Mi ne sporimo našu radničku i komunističku tradiciju,kao i neke oblike tradicije na međunarodnom planu,ali valja istaći da su problemi razvoja radničkih partija i kompartija danas vrlo složeni i višeznačni,pogotovu ako se imaju u vidu uslovi njihovog delovanja u nacionalnim okvirima,te robusnost i moć međunarodnog kapitala,kao i raznih nevladinih organizacija u svojstvu funkcionera politike i interesa mega-kapitala i pojedinih moćnika kapitala.
Zato su važna iskustva iz razvoja,koja se,naravno,ne reduciraju samo na strukturalne elemente,nego dosežu sve moguće i stvarne aspekte organizovanog delovanja radničkih partija i kompartija danas.
Klasični modeli – DA, ali se sa njima ne završava istorija koja traje i postavlja nove izazove,a samim tim i zadatke.
Koordinacija akcija ima mogućnost da eksponira veću moć i uticaj na javno mnenje u nacionalnim,ali i u međunarodnim okvirima,što može da donese neposredni efekak za pojedine RP i KP,ali i za pokret u širem smislu.
Čini mi se da RP,kao i KP nisu dovoljno teorijski osvetlile odnos
POKRET-PARTIJA,POKRET-ORGANIZACIJA ILI NJENI OBLICI I FORME.
Nije prilika da ovaj problem detaljnije obrazlažemo,ali nam se sada čini da bi on mogao biti predmet jednog međunarodnog savetovanja.
Isto tako koordinacija-akcija podrazumeva koordinaciju ekonomskih interesa na obostranu korist.
Ovde nije reč o finansiranju pojedinih nacionalnih partija iz nekog centra, nego o ekonomskim interesima onih ekonomskih subjekata koji pripadaju RP ili KP,koje su savremeni kapitalisti doveli na rub bede i oduzeli im svaku imovinu i svaku ekonomsku osnovu za delovanje.
3.INSTITUCIJE
Za verovati je,što znači da tvrdnja nije apsolutna,da mnoge RP i KP strepe od "komande" nekog novog centra (KOMINTERNE, INTERNACIONALE,INFORMACINOG BIROA
i sl.
Te strepnje valja odbaciti,ili prevazilaziti stvarnim demokratskim odnosima u saradnji koja će imati demokratske tipove subordinacije koji proističu iz radničke i komunističke solidarnosti i koji nisu opterećeni oblicima otuđenog organizacijskog autoriteta,ili "funkcijom komandne pozicije"neke od RP ili KP.
Sve to znači da na demokratskim osnovama valja problem institucionalizacije saradnje,koordinacije i solidarnosti razraditi i usavršavati,a istoriju uzimati u obzir i kao osnovu,ali i kao opomenu.
Predlažemo da o ovim pitanima otvorimo diskusiju na našim sajtovima i da tražimo najbolja rešenja koja nam pružaju data istorijska situacija i moderna tehnologija."
"Na nedavno završenim predsedničkim izborima u SAD tesnu pobedu,nad svojim demokratskim protivkandidatom i najvećim konkurentom Džonom Kerijem,odneo je republikanski predstavnik i aktuelni predsednik Sjedinjenih Država Džordž Buš.
Američka i svetska javnost su tokom predizborne kampanje bile podeljene po pitanju da li je za američki narod,kao i za narode širom sveta bolje da pobedi republikanski ili demokratski kandidat.
Da pogledamo kako su se o tome izjašnjavale dve najveće i najuticajnije američke marksističko-lenjinističke partije.
Komunistička partija SAD (CPUSA)nije imala svog kandidata na predsedničkim izborima i otvoreno je agitovala protiv Džordža Buša, navodeći kao razloge za to njegovu ultra-desničarsku i neo-konzervativističku orijentaciju koja je direktno uperena protiv interesa američke radničke klase i svih porobljenih i eksploatisanih naroda širom sveta.
U svom predizbornom programu:
"Deset osnovnih razloga zbog kojih je potrebno sprečiti Bušovu pobedu na izborima"
pripadnici CPUSA su naveli da Buš ugrožava radnička prava i ukida brojna radna mesta,privatizuje medicinsku i socijalnu zaštitu kao i državne škole,dovodi do bankrota federalnu vladu,ugrožava građanska prava,prava žena i radnika imigranata a takođe i životnu okolinu,da je njegova politika u Iraku opasnost za američku nacionalnu sigurnost i ekonomiju,da ograničava slobodu govora i osnovna ljudska prava kao i slobode seksualnih manjina.
U ovom predizbornom programu CPUSA veoma jasno i lako se prepoznaje anti-Buš orijentacija,koja je usledila zbog njegove agresivne desničarske politike kako na unutrašnjem tako i na spoljašnjem planu.
CPUSA tokom predizborne kampanje nijednom rečju nije agitovala za to da progresivne snage svoj glas daju Keriju,koji je takođe označen kao buržoaski i imperijalistički kandidat,ali sa druge strane nije vođena ni anti-Keri kampanja niti je agitovano za predstavnike nekih marksističkih i drugih progresivnih snaga koje su se pojavile na američkim predsedničkim izborima.
Iz toga se može zaključiti da su drugovi iz rukovodstva CPUSA faktički preporučili svojim aktivistima,članovima,simpatizerima i progresivnim ljudima u SAD da glasaju za Kerija kako bi se sprečio Bušov ostanak na vlasti.
Znači CPUSA je Kerija,ne zvanično,ali nezvanično svakako,označila kao "manje zlo" za američku radničku klasu i kao jedinog kandidata koji ima realne šanse da se suprotstavi Bušu.
Partija "Workers World" (WWP) je sa druge strane,stala na stanovište da su oba kandidata-favorita za pobedu na predsedničkim izborima, predstavnici krupnog kapitala i agresivne američke buržoazije koja će bez obzira ko od njih dvojice pobedi na izborima nastaviti svoju reakcionarnu politiku na unutrašnjem i imperijalističku politiku na spoljašnjem planu.
Stoga je WWP,iako svesna određenih nijansi koje postoje između ova dva kandidata,vodila i anti-Buš i anti-Keri kampanju.
Pored toga WWP je imala i svoje kandidate na predsedničkim izborima, pa je tako kandidat ove marksističko-lenjinističke partije na izborima za predsednika bio drug Džon Parker,a za potpredsednika drugarica Tereza Guteriez.
WWP je imala i jednog kandidata na izborima za Kongres a to je bila drugarica Leliani Dauel.
Drugovi iz WWP su predsedničku i kampanju za Kongres iskoristili kao tribinu za promociju marksističko-lenjinističkih ideja i antiimperijalističkih stavova.
Američka predizborna kampanja je podelila i našu javnost,tako da su se mogla čuti različita razmišljanja da li je za Srbiju i Crnu Goru bolje da pobedi Buš ili Keri.
Deo buržoaskih stranaka,uglavnom iz redova nacionalističke i građanske desnice,kao i pojedine formacije građanske levice propagirale su da je za interese SCG bolje da pobedi Buš.
Kao razlog za to je navođeno da je "njegova politika prema Kosovu i uopšte prema SCG manje agresivna nego politika koju bi vodili demokrate".
Takođe,te iste snage su u horu poručivale da je "bolje da izbore ne dobiju demokrate jer bi se u predsedničku administraciju vratili Olbrajtova i drugi koji su u crno zavili naš narod".
Iako je konstatacija za Olbrajtovu i ostale iz Klintonove nekadašnje administracije tačna,potrebno je ipak primetiti da ovakva razmišljanja predstavljaju najobičniju budalaštinu i glupost.
Američka agresivna imperijalistička politika,ne samo prema SCG,već i prema svim zemljama nastalim iz nekadašnje SFRJ,će se nastaviti pod drugim Bušovim mandatom a bila bi nastavljena istim intezitetom i u gotovo identičnom obliku i da je na njegovo mesto došao Keri.
Ako loše procene nacionalističke i građanske buržoaske desnice ne treba nikog da čude,pošto je istorija pokazala retrogradnost ovih ideja koje nikada ništa dobro nisu donele radničkoj klasi i porobljenim narodima sveta,kratkovidost građanske levice u našoj zemlji može da začudi samo one manje upućene poznavaoce u politička zbivanja na ovim prostorima.
Ovakav,poprilično bizaran,banalan i prvenstveno delikventski stav predstavnika građanske levice pokazuje da je njihova politika u suštini buržoaska i da jedinu istinsku sistemsku alternativu radničkoj klasi može ponuditi samo marksističko-lenjinistička i istinski antiimperijalistička levica.
I Buš i Keri su imperijalisti i obojica su spremni da vode agresivnu i ekspanzionističku politiku širom sveta.
I jedan i drugi nisu spremni da ukinu nepravedne sankcije prema Kubi.
I jedan i drugi vode agresivnu i drsku kampanju protiv DNR Koreje,i jedan i drugi i dalje tolerišu izraelsku okupaciju Palestine.
I jedan i drugi su spremni da nastave agresivnu i okupatorsku politiku u Iraku i Avganistanu.
I jedan i drugi su odlučni da nastave imperijalističku politiku prema zemljama bivše SFRJ i da na ovim prostorima i dalje ostanu vojno,politički i ekonomski.
I jedan i drugi su spremni,da na sve načine,nastave sa kažnjavanjem svih onih koji su se suprotstavili američkom i zapadnom imperijalizmu na ovim prostorima,a cilj te politike je da sakrije da je zapadni imperijalizam,uz pomoć domaćih proimperijalističkih snaga,glavni krivac za razbijanje SFRJ i sve krvave bratoubilačke ratove i ratne zločine na ovim prostorima.
Svakako da bi za američku radničku klasu Keri predstavljao "manje zlo" od Buša koji na najgrublji mogući način krši prava proletarijata i svih ostalih obespravljenih slojeva kapitalističkog društva.
Ali isto tako je tačno da su razlike u spoljnoj politici Buša i Kerija kozmetičke te je porobljenim i obespravljenim narodima u svetu apsolutno svejedno da li je predsednik SAD republikanac ili demokrata.
Tako je bilo,tako je sada a tako će i biti sve dok SAD bude imperijalistička država.
Stoga je u SAD jedina ispravna politika ona koja ide u pravcu stvaranja takozvane "treće partije" koja neće biti rukovođena od strane buržoazije i neće raditi za agresivne interese krupnog kapitala već će okupljati sve istinske progresivne anti-kapitalističke,antiimperijalističke,antifašističke i pro-radničke snage koje će stvoriti sasvim drugačije SAD.
Tada će život biti mnogo bolji kako u Sjedinjenim Državama tako i u celom svetu."
Ja,osobno,nisam materijalista što je danas sve vise i vise ljudi na cijeloj Zemlji,a pogotovo kod bijele rase(to je kod njih konstanta kojom su zarazili i druge rase te im to nametnuli kao modus vivendi tj.nacin zivljenja)
No,danasnji radnik nema izbora i mora biti sretan da uopce radi,bez obzira za koliko para radi i koliko dugo radi ,a s tim izborom se mora sloziti,ako zeli da prezivi i opstane,jer svaka logicna i opravdana buna je kontraproduktivna buduci da se dosta ljudi ponasa poput robova,koji ce te odmah zamijeniti,bez pogovora i prigovora,cak i za losije radne uvjete,
pogotovo u duhu sveopce globalizacije koja ce sutradan dovesti nekog jadnika i nevoljnika iz Indije koji ce raditi za saku rize i par dolara i drasticno sniziti cijenu rada,a onda ce se domaci radnici,umjesto da se iskale na svome licemjernom gazdi koji,zadovoljno trljajuci ruke,ima veci profit za firmu i konkurentniji je,a i za sebe ce se naci mozda i helikopter da svoga sina moze odvesti do susjedne drzave na prestizni koledj dok ne trepnes okom,domaci radnik se se ksenofobicno i rasisticki ponijeti prema tome nevoljniku iz Indije koji je samo dosao trbuhom za kruhom u tvoje zemlju,a kako ce se domaci radnik ozlijediti prilikom obracuna s nesretnim Indijcem,gazda ce vec naci novu zamjenu iz Zanzibara koji je jos jeftiniji i koji će svome gazdi zaraditi avion,a ovi spomenuti ce dobiti otak obojica
Valjda ce u tom slucaju domaci radnik i onaj nesretnik iz Indije KONACNO shvatiti tko im je zajednicki neprijatelj,i onda sveopca revolucija moze zapoceti...
Na onu narodnu da sit gladnome ne vjeruje,ja bi jos nadodao I NE ZELI I NIJE GA UOPCE BRIGA
Talijanski fasist i utemeljitelj futurizma Philipo Tomasso Marinetti je izjavio svojedobno vrlo znakovitu recenicu:
("Rat je higijena covjecanstva!"
-kao ono,ljudi je previse na Zemlji,pa će ratom to pitanje biti rijeseno-pogotovo pitanje npr.Zidova,ali i ostalih "manje vrijednih" nearijevskih naroda i slabih pojedinaca koji se nisu "znali" i htjeli prilagoditi:kvislinskim,izdajnickim,podanickim i sluganskim rezimima(kao što je npr.bio onaj ustaski Ante Pavelica,cetnicki Draze Mihailovica,visijevski Phillipa Pettena...itd) odanim:njemackim nacistima,talijanskim fasistima i japanskim militaristima
Uvidjevsi otpor koji pruzaju ljudi prilikom ugrozavanja njihovog fizickog integriteta,centri moci,uvidjaju i shvacaju,a i prisiljeni su zbog potencijalnih novih otpora,da se na drugi nacin moze rijesiti tzv.(zasto sam naveo takozvano,zato sto nije problem toliko u broju ljudi na Zemlji vec u nejednakoj i licemjernoj raspodjeli sredstva gdje ce ljudi pardon licemjeri radje npr.baciti ribu u more negoli je dati besplatno sirotinji itd...)problem viska svjetskog stanovnistva tako da se ugrozi ekonomski integritet covjeka koji se u tom slucaju nece buniti kad mu das "adekvatnu" alternativu(tu nastupaju mediji na scenu)
Danas se to rjesava puno:civiliziranije,perfidnije i nevidljivije
Naime,vlasnici medjunarodnog i domaceg kapitala,diktiraju uvjete maksimalizirajuci kriterije za dobivanje najobicnijeg radnog mjesta,koje je jos k tomu,potplaceno,a ljudi se,sto je najzalosnije,robovski i odano prilagodjavaju novonastalim previsokim i nerealnim zahtjevima koje pred njih postavlja neoliberalna kapitalisticka globalizacija koja zivot vecine ljudi koji rade i koji su potplaceni,pretvara u bjesomucnu trku za VLASNIKOVIMprofitom kojeg je sve teze dostici jer su srusene sve granice i barijere tako da je konkurencija i natjecanje postala globalna(o)sto rezultira i smanjenjem cijena i podizanjem kvalitete proizvoda i usluga,ali i smanjenje placa radnika,sto su nam "zaboravili reci nasi" poslodavci uz besramno povecavanje njihovih profita kojeg "u najboljem slucaju" onda uloze u nove:zgrade,opremu,strojeve,samo ne u zive ljude i nova radna mjesta(zato su i npr.uveli bankomate u bankama,samoposluzivanje na benzinskim crpkama i supermarketima na odjelima za voce i povrce npr...itd)koja iz svojih potplacenih placa moraju financirati puste bespotrebne tecaje usavrsavanja i cjelozivotnog obrazovanja koje im uopce ne garantiraju posao kao i sve cesce pljacke koje ljudi ne poduzimaju samo radi lijenosti i brze zarade,vec jer uvidjaju svu licemjernost sustava,a i sami su nezaposleni i bez egzistencije
Kao alternativa se radnicima pardon robovima nudi preko:televizije,radija,računala,sporta,kulture,umjetnosti svakojaka zabava,od koje je vecina najobicnije SMECE,u kojem gledaju i placaju prepreplacene tzv.zvijezde iz podrucja:sporta,zabave,glume,pjevanja...te se na taj nacin drzi ne samo u hipnozi i pokornosti vec i u laznoj nadi da ce i oni,mozda,biti dio tog licemjernog establismenta te se na taj nacin oni prilagodjavaju tome:vise uce,rade,pretvaraju se u robote...misleci da ce ih posteni nacin bez politickih i rodjackih veza i vezica dovesti negdje,a kako nije lako pratiti taj sve brzi i brzi kapitalisticki ritam,oni koji ne izdrze skloni su samoubojstvima,mnogi se psihicki i fizicki razbole(stres-dokazano znacajni uzrok raka),uzimaju se nedopustena sredstva,senzibilniji ljudi i oni koji nemaju niciju financijsku potporu padaju u ambis droga i alkohola te,malo prije spomenutog suicida,bolesti su sve ceste i ucestalije,usljed sve veceg umora uzrokovanog kapitalistickim postulatima:brze,vise,jace...dobna granica bolesti se sve vise smanjuje tako da danas i mlade osobe masovno pobolijevaju,a ne samo stare-ljudi pardon robovi bez obzira na sve i dalje se dive bogatasima i nastoje doseci njihov status,dok se nekim ljudima pocinje sve to skupa gaditi pa bjeze u izolaciju k istomisljenicima(kao ja npr.),dok drugi utociste pronalaze u druzenju s zivotinjama ili u crkvi,koja je takodjer licemjerna
Usljed sve manje radnih mjesta i sve manjih placa zbog:globalizacije,informatizacije,robotizacije i gramzivosti(pohlepnosti)poduzetnika,ljudi se ne odlucuju za brak,ili ako se odlucuju,odluce se samo na jedno dijete ili dva,jer bez obzira na proklamiranu pronatalitetnu politiku licemjernih bijelackih politicara,oni ce radje zaposliti i muskarca crnca koji ne moze po prirodi zatrudnjeti,nego zenu,tako da bi njegov profit bio veci,on bio konkurentniji na trzistu,a njegovo razmazeno deriste imalo 33 igracke,dok za dijete njegove trudne zaposlenice nema igracaka
Da rezimiram,nisam siguran da li ce se radnici pardon robovi ikad pobuniti,pa se možemo samo pouzdati u Boga ili pak Majku Prirodu da "usmjeri" koji oveci asteroid ili komet,sto vec,na ove licemjerne poslodavce i bijedne radnike
Sto covjeka cini u danasnjem sistemu
Vrlo jednostavno
Novac!
Sto ga vise imas,vise si mocniji i cijenjeniji i to ne samo od "kolega" burzuja već i od ugnjetavanih i iskoristavanih radnika i radnica,pardon robova koji,iako neki i svjesni situacije,mastaju i sanjaju otvorenih ociju o dostizanju zvjezdanog statusa svoga gazde
Odavno je nestala ona parola:
"Vrijediš onoliko,kakav si!"
(karakter:posten,iskren,odan,ne gledas korist i interes,nije ti cilj u zivotu lova ...smatram si ludjakom ako si takav)
Sve više iscezava i ona parola:
"Vrijediš onoliko,koliko znaš!"
buduci da,ako to znanje ne znas ili jos preciznije ne mozes iskoristiti i unovciti(jer je posla usljed:globalizacije,automatizacije,pohlepnih i gramzivih poslodavaca sve manje,pa ti za posao,buduci da je sve vise obrazovanih radn...pardon robova,trebaju veze,bilo one politicke ili rodjacke)
Sve vise vrijedi ona parola:
"Vrijediš,koliko imas!" i pri tom si veca cunka(faca) ako si do toga dosao nelegalno,jer legalnih nacina ima dosta(sport,film,glazba(muzika)...itd.)[ideee]
Mogu na kraju samo zahvaliti Bogu ili/i Majci Prirodi na smrti,kao jedinoj stvari koji licemjerni burzuji ne mogu:kupiti,iskoristiti,prevariti,nadmudriti...
Thema von JugoHrvat im Forum Radnici i njihova prava
"ŽENSKO PITANJE U 21.VEKU"
"Kao motivacija za obradu ove teme poslužilo je opšte stanje u kojem se žene danas nalaze.
Uprkos opštem napretku društva i kulture očigledno je da prava žena zaostaju u razvoju.
Iako u "civilizovanom" društvu žene imaju ustavom zagarantovana prava i jednakost sa muškim polom,u praksi to izostaje,pa sa pravom možemo postaviti pitanje jednakosti među polovima.
Da bismo ustanovili uzrok obespravljivanja žena neophodno je razmotriti istorijski razvoj uloge žene u društvu.
Društvena uloga žene je određena društvenim odnostima,a kako su društveni odnosi određeni ekonomijom tog društva,tako možemo i istorijsku ulogu žene posmatrati paralelno sa ekonomskim razvitkom kao ključnim i najuticajnijim faktorom.
Kako je porodica osnovna jedinica društva,a brak odraz porodičnih odnosa,tako je i najpodesnije posmatrati ulogu žene kroz različite oblike braka koji su karakteristični za pojedine periode razvoja ljudskog društva.
Postojanje različitih oblika brakova u precivilizacijskom periodu možemo izučavati na osnovu prethodnih istraživanja zajedničkih kulturoloskih osobina i tradicija različitih naroda na istom,stupnju razvoja i upoređivanjem pređašnje stupnje razvoja "naprednijih" naroda.
Kao osnovu koristimo Engelsove zaključke o Morganovom istraživanju među američkim indijanskim plemenom Irokezima.
Naime,uvidevši da formalni jezički nazivi za članove porodice ne odgovaraju faktičkom stanju,zaključujemo da jezik sporije napreduje od odnosa među članovima porodice i samim tim ne oslikava stvarno stanje.
Drugim rečima,analizirajući nazive za članove porodice koji su zaostali kod različitih naroda,možemo zaključiti da su oni oslikavali ranije oblike braka i odnosa među članovima familije.
Kao primer možemo uzeti srpski jezik(iako slične primere imaju i još neki slovenski jezici kao npr.bugarski) koji ima veoma bogat fond reči za oslikavanje različitih porodičnih odnosa,međutim,karakteristično je da se potomci istog kolena međusubno nazivaju braćom i sestrama,a kod Irokeza to ide i dalje pa ne samo što se deca istog kolena nazivaju međusobno braćom i sestrama nego svoje stričeve i strine zovu očevima i majkama.
S obzirom da ovih slučajeva ima u različitim kulturama i jezicima, možemo tvrditi da se odnose na prethodne oblike brakova u kojima su ti odnosi bili stvarni,a ne puki nazivi.
Time sa sigurnošću možemo pretpostaviti grupni oblik braka u kojem su deca,braća i sestre,imali zajedničke roditelje.
Ovakav oblik grupnog braka Morgan naziva porodicom punalua.
Naime,predpostavlja se da je pređašnji oblik braka isključivao samo potomke i pretke od seksualnih odnosa,što znači da su deca međusobno bili muževi i žene;njihovi roditelji međusobno takođe,kao i babe i dede.
Postepenim razvojem braka isključeni su polni odnosi među braćom i sestrama,tako da su žene imale zajedničke muževe koji nisu bili njihova braća;analogno tome i muževi su imali zajedničke žene koje nisu bile njihove sestre.
Karakteristično za ovaj oblik braka je da se sa sigurnošću može utvrditi jedino ko je majka,ali ne i ko je otac,pa se s toga porodična loza računala po majčinoj strani i u kojoj je žena bila veoma poštovana najviše zbog svog napornog rada na očuvanju domaćinstva u kojem je vodila glavnu ulogu,ali isto tako zato što je bila jedini priznat roditelj.
Ne samo da je žena u tom društvu bila poštovana,već je bila i slobodna.
Tu dolazimo i do prvobitne podele rada između polova u kojoj su žene vodile brigu o zajedničkom domaćinstvu,a muškarci se brinuli o lovu,a kasnije i stočarstvu.
Kako u tom periodu nije postojalo privatno vlasništvo,tako nisu postojale ni razlike među članovima društva,te nije bilo ni vlasti kakve danas znamo,a samim tim ni metoda prinude – tj. policije pa ni stajaće vojske.
Cela organizacija je bila na dobrovoljnoj osnovi,kao i obaveze.
Pad žene,tj.njenog položaja u društvu počinje sa pojavom privatne imovine kao posledice viška u proizvodnji.
Rast ličnog bogatstva počinje sa pripitomljavanjem životinja.
Pre toga,privatna svojina se svodila na obuću,odeću i alate za rad,dok je snabdevanje hranom moralo da se vrši na dnevnoj osnovi.
Međutim,pojava stočarstva donosi relativno stabilne zalihe i proizvodnju mesa i mleka,što je zahtevalo neprestanu brigu o stoci.
Pojava stočarstva je uslovila pojavu zemljoradnje radi proizvodnje hrane za stoku,pa je potom zemljoradnja prerasla u proizvodnju hrane i za ljude.
Daljom podelom rada i pojavom tkanja i obrade metala,čovek je počeo da prozivodi više od neophodnog minimuma za samoodržanje.
Sva privatna imovina nastala ovim putem je pripadala muškarcu s obzirom da je prema prvobitnoj podeli rada to bila njegova delatnost – pribavljanje hrane,kasnije uzgoj stoke.
Pojava privatnog vlasništva i težnja za njegovim uvećanjem radi trgovine i ličnog bogatstva dovela je do novih društvenih odnosa pa je samim tim uticala i na brak i ulogu žene u društvu.
Kako matrijarhalno pravo priznaje samo majčinu liniju tako je i lično vlasništvo preminulog pripadalo njegovim gentilnim rođacima po majci.
Tu se javlja problem jer deca preminulog ne pripadaju njegovom,već majčinom gensu – što znači da bi stoka preminulog pripala njegovoj braći i sestrama ili tetkama,a ne njegovoj deci.
Istovremeno se povećanjem bogatstva koncentrisanog u rukama muškarca povećavala i njegova uloga u društvu i samim tim se javila potreba da se to nasledstvo prenese na njegovu decu što je značilo da je matrijarhalno pravo moralo biti zbačeno.
Patrijarhalno pravo je došlo namesto matrijarhalnog i time se moglo garantovati ko je otac deteta koje nasleđuje celu imovinu
Time se uloga žene degradirala i svela na rađanje potomstva mužu.
Tako se rađaju monogamni brak i prostitucija kao njegova dopuna.
Svrha monogamnog braka je da garantuje očinstvo time što će zabraniti ženi polne odnose sa bilo kim osim sa njenim mužem,međutim,njenom mužu se ne uskraćuje sloboda polnih odnosa i time monogamija važi samo za ženu!
U Grčkom društvu,tačnije u Atini,žene su bile tretirane skoro kao robovi – bile su zatvorene u posebnim delovima kuća,smele su da izlaze samo u pratnji robinja,a morale su da napuste prostorije u slučaju muške posete mužu.
Nedostatak slobodnih žena nije doveo samo do ženske degradacije i pretvaranja u robu već je degradirao i muškarce koji su se upuštali u homoseksualne odnose.
Buržoaski brak je nešto drugačiji,ali daleko licemerniji i ne mnogo povoljniji po položaj žene u društvu.
Buržoaski brak traži dobrovoljni pristanak na brak i garantuje jednaka prava.
Ovaj slučaj se može lepo uporediti sa proleterom koji se zapošljava s obzirom da je neophodan njegov pristanak na ugovor… kao da taj proleter ima izbora.
Isto tako ne možemo pričati o jednakosti u pravima kada je za taj slučaj potrebna i ekonomska jednakost – kako proleter zavisi od svog poslodavca tako i žena zavisi od svog muža.
Takođe,buržoaski brak još uvek ima preljubu kao dopunu, pa i prostu prostituciju.
Naime,s obzirom da je žena tražena roba jer joj često moral uskraćuje slobodbnu ljubav,a kako siromaštvo ne jenjava tako je i prosta prostitucija izvor zarade,kako za siromašne žene i njihove porodice tako i za trgovce ljudima.
Čak i u 21. veku ova pojava ne da ne jenjava već uzima zamaha i ima ekstremne oblike.
Poznat je slučaj ukrajinske devojke koja je u svojoj 23. godini preminula od side,sifilisa i hepatitisa,pritom inficirajući više od 1000 "mušterija".
Dovoljno je spomenuti Moldaviju,Češku i Rusiju pa se odmah javljaju negativne asocijacije vezane za žene sa tog područja.
Milenijumsko ropstvo žene i njeno ekonomsko podjarmljivanje se polako smanjuje ali još uvek ima snažnog uticaja i ekonomske koristi za poslodavce.
U Kanadi,npr.muškarci zarađuju u proseku 64% više nego žene. Iako žene primaju manje plate za isti rad kao muškarci, njihovo podjarmljivanje se ne završava na poslu – one moraju da nastave da rade kod kuće kao domaćice i da obavljaju kućne poslove.
Iako su žene podjarmljene u ekonomskom i društvenom pogledu,to se dalje oslikava i na odnose u kući gde su takođe eksploatisane od strane muža.
Današnjem društvu su puna usta demokratije,slobode i jednakosti,a u praksi možemo videti da su se odnosi među polovima(između ostalog) veoma malo promenili.
Iako su na površini naizgled drugačiji,oni uvek održavaju eksploataciju bez nagoveštaja da će se situacija suštinski promeniti u korist žena.
Akcenat se održava na sitnim pravima koja ne menjaju situaciju značajno,pa čak i ta prava moraju da se izdejstvuju silom.
Takav je međunarodni Dan žena kada je izdejstvovan 8-časovni radni dan i "ravnopravan" položaj žena u odnosu na muškarce.
Važno je napomenuti ulogu feminističkih pokreta u položaju žena.
Iako ti pokreti ističu nepovoljan položaj žena,suštinski nemaju efektivno rešenje za poboljšanje tog položaja jer ne uspevaju da uoče prave uzroke podjarmljenosti.
Naime,uzroci su ekonomske prirode,i kao takve ih treba posmatrati –žena kapitalista će eksploatisati i žene i muškarce podjednako.
Sa tim u vidu,feministički pokreti više idu na ruku samom ekonomskom sistemu i time implicitno podržavaju podjarmljenost sa jedne strane,a sa druge odvlače pažnju potencijalno revolucionarnim pokretima koji su u mogućnosti da problem reše suštinski,da društvo učine boljim i za žene i muškarce.
Kako smo ustanovili da ekonomski,a samim tim i politički sistem koji mu je podrška i dopuna,predstavljaju uzrok nejednakog položaja žena,u tom smeru treba tražiti i rešenje.
Država sama po sebi ne bi trebalo da ima bilo kakvog uvida niti veze sa intimnim međuljudskim odnosima i da ih na bilo koji način reguliše,što znači da bi trebalo težiti ka ukidanju monogamnog braka(za žene)kao patrijarhalne institucije za podjarmljivanje.
Međutim,takav potez nije moguć bez ukidanja privatne svojine(nad sredstvima za proizvodnju) – pa se i taj potez mora navesti kao krajnje rešenje.
Takođe,jedan od bitnih uslova za oslobođenje žena je moralno oslobođenje i ukidanje sramote razvoda i sličnih moralnih ograničenja obično sprovođenih od strane crkve.
U interesu je društva kao i pojedinca da se ljubav koja jenjava između dve osobe okonča razlazom.
Sa tim u vidu jedan od najznačajnijih aspekata oslobođenja žena je njihova edukacija – prvo ka upoznavanju sa problemom i njihovim pravima,a kasnije i obrazovnim radom na njihovom oslobađanju i oraganizovanju.
Ovde možemo navesti slučaj socijalističkih država koje su ustavom garantovale jednakost,ali ne na licemerno buržoaski način previđajući ekonomsku nejednakost,već su i ekonomski bile u istom položaju kao i muškarci.
Iako im je to pravo bilo zagarantovano i iako su formalno bile ravnopravne,nedostajalo im je obrazovanje koje bi ih upoznalo sa pravima i pomoglo da ih zaštite i da se empancipuju.
Dakle opšti zaključak je da rešenje ženskog pitanja zavisi od ekonomskih odnosa u društvu, tj.da bi se oslobođenje žena postiglo prvo ukidanjem privatne svojine koja bi praktično ukinula eksploataciju oba pola,pa samim tim ukinula i potrebu za postojanjem braka kao institucije za podređivanje žene muškarcu.
Takve promene nisu moguće odjednom,već se moraju događati postepeno i isto tako,sve te promene nemaju efekta ako se istovremeno ne vrši edukacija i ne dopusti ženama aktivna uloga u revolucionarnim promenama društva".
NEMANJA LUKIĆ
LITERATURA:
1.F.Engels "Poreklo porodice,privatne imovine i države"
"U beogradskom klubu "Pavle Korčagin" 30.novembra 2004.održana je promocija knjige generala Stevana Mirkovića "Bravar je bio bolji".
O knjizi su govorili Lekić Siniša,tehnički urednik "Komunista",prof. dr. Ranko Orlić i autor.
Njihova je zajdnička ocena da je "socijalistička Jugoslavija, uprkos nekim svojim manama i nedorečenostima,predstavljala za većinu ljudi najveći domet boljeg života".
Posebno su zanimljivi podaci koji jasno pokazuju da ovo mišljenje dele i građani svih šest novonastalih država.
Prema anketi zagrebačkog Nacionala iz 2003.godine(izvršenoj na uzorku od 7000 ispitanika)Tito je najznačajnija ličnost u hrvatskoj istoriji - ispred Tesle,Ruđera Boškovića i Franje Tuđmana.
U aprilu 2004. "Martin Board International" je u 38 opština Srbije sproveo istraživanje o tome "koja je ličnost u poslednjih 200 godina najviše doprinela ugledu Srbije".
Tito je opet na prvom mestu sa 18.1% glasova,a za njim slede Nikola Tesla (14.2%),Zoran Đinđić (8.4%) i Karađorđević (5.5%).
Reafirmacija vrednosti socijalističke Jugoslavije zato je najvažniji zadatak komunista na ovim prostorima,a promocije knjige "Bravar je bio bolji" su "tribine koje treba da je dopune i stvore organizacije titoista u mestima gde se održavaju,da bi,kada njihov broj naraste,obrazovale mrežu kojom bi prekrile celu zemlju".
Od 49.Međunarodnog sajma knjiga(19-25.oktobar 2004.),na kome je "Bravar" prvi put predstavljen široj javnosti,sa velikim uspehom održane su promocije u Beogradu (Kafe "Radio Moskva"),Subotici, Bajmoku,Rumi i Velikoj Plani.
Prvo izdanje je gotovo u potpunosti rasprodato,u planu je drugo izdanje koje će izaći iz štampe pred Novogodišnji sajam knjiga u beogradskom Domu sindikata,a najavljene su i promocije u Vršcu,Čačku i Skoplju.
Sasvim smo sigurni da će zaključak i na njima biti kao i u "Korčaginu":
"Velike holivudske zvijezde - Silvester Stallone i Robert De Niro - paralelno rade dva neovisna projekta o Josipu Brozu Titu,saznaje "Globus" iz europskih krugova bliskih dvojici glumaca.
Kako navodi "Globus",Stallone planira snimiti pet filmova o osobama koje su obilježile povijest 20. stoljeća:Titu,Eisenhoweru,Mao Cetungu i Castru.
Peta osoba se ne spominje.
Samo u film o Titu Stallone planira uložiti nevjerojatnih 200 milijuna dolara,a glavni će mu financijer biti talijanski biznismen Roberto Zadini.
Možete samo zamisliti kako će kapitalista Zadini "objektivno" prikazati radnika Tita
Stallone neskromno očekuje i trostruku zaradu od uloženog, dodaje se.
Glumac je potvrdio da će se film snimati u Hrvatskoj,a već sljedeće godine planira posjetiti Zagreb.
Svoju potrebu za snimanjem filma o povijesnim ličnostima obrazložio je riječima da mu je "dosta nevjerodostojnih filmova".
"Preplavljeni smo povijesnim spektaklima koji grubo iskrivljuju činjenice", kazao je Stallone za "Globus".
Ma vidi k....
A tvoj neće iskrivljavati povijesne činjenice
Prijatelji u privatnom životu zajedno su glumili u Cop Landu
Robert de Niro će se Titom baviti u filmu "The Good Shepherd",o kojem smo već pisali.
De Niro će se potpisati kao redatelj i glumac,a financirat će ga njegova producentska kuća "Tribeca Film Center".
Film će se uglavnom temeljiti na biografiji poznatog agenta CIA-e Jamesa Angletona,koji je u toj organizaciji proveo četrdeset godina.
Kako piše Globus,jedna od najvećih Angletonovih opsesija bio je upravo Josip Broz,a agent je do kraja života bio uvjeren da je Tito zapravo "Staljinov trojanski konj".
Amerikanci,upoznati sa Titovom veličinom,sada će,po "dobrom starom njihovom običaju" sve izvrći u svoju kapitalističku korist te tuđe greške preuveličati,a tuđe pohvale,preumanjiti SVJESNO I MANIPULATIVNO-NAMJERNO S CILJEM
Agenta,koji će se u filmu zvati James Wilson,u mlađim će danima glumiti Matt Damon,a u starijim De Niro.
Angleton je od 1948. godine tvrdio da sukob Beograda i Moskve nije stvaran te da SSSR vješto iskorištava jugoslavenske veze sa Zapadom.
Oba bi se projekta u konačnici mogla iskoristiti za petodijelnu dokumentarno-igranu seriju o Titu.
Pregovore o tome ovih je dana pokrenula bečka producentska kuća "Lisa Film",saznaje "Globus."
"Ono što ustaške zveri ni u snu nisu mogle pomisliti dok je bio živ učinili su njihovi potomci bronzanom Titu u Kumrovcu pre neki dan - odrubili mu glavu!
U toku NOR i dugo posle rata gledali su da budu što dalje od njega,partizana i komunista,junačeći se nad nenaoružanim stanovništvom Hrvatske i Bosne.
Svoje najveće "bitke" vodili su u Jasenovcu pobivši više "neprijatelja" nego ijedna regularna vojska u II svetskom ratu!
Partizani su 1945. očekivali da se ustaše neće predati već otići u šumu i nastaviti gerilsku borbu za "lijepu njihovu".
Međutim,ovi "junaci", preživeli naravno,na čelu sa svojim "hrabrim" poglavnikom,"zdimili" su preko granice i "pacovskim kanalima" rimokatoličke crkve pobegli preko Atlantika pod skute države koja je,već tada,počela prikupljanje svetskog ološa za borbu protiv komunizma - SAD.
Decenijama će,iz svojih američkih i vatikanskih baza,pokušavati da ubijaju,pale i ruše sve što je jugoslovensko po svetu i,istina,retko u samoj zemlji.
Jurio ih je Tito po celom svetu.
Mnogima je "došao glave" a mnogi su i sami, pokušavajući da ubacivanjem u zemlju ponovo ubijaju maljem i kamom,završavali svoj zločinački život od metaka UDB i JNA.
Imali su oni,celo to vreme,svoje pomagače u zemlji jer se hrvatski nacionalizam,vekovima ukorenjivan,teško čupao.
Ipak,njihov glavni oslonac bile su SAD i Vatikan kao lideri antikomunizma u svetu.
Pokušaj da se domognu vlasti u Hrvatskoj tokom "hrvatskog proleća" 1970. godine Tito,SKJ i JNA su nemilosrdno sprečili i kaznili.
Međutim,sledeću šansu 1991.godine nisu propustili,zahvaljujući mlakom, mlitavom i nadasve izdajničkom rukovodstvu zemlje i SKJ.
Preživele ustaše i njihovi potomci vratiće se mlaznjacima u Hrvatsku.
HDZ i F. Tuđman obnoviće NDH sem Jasenovca.
Ipak,Srbi i komunisti nestaće iz Hrvatske.
Umesto Jasenovca biće "Bljesak" i "Oluja","slavne bitke" u kojima ni hrvatska ni vojska RSK neće opaliti ni metka:četnici su bežali "glavom bez obzira",a ustaše "bremzale" da ih ne stignu!
Da ne bi sve prošlo bez krvi,vatre i dima ustaše su pobile sve zaostale Srbe,uglavnom starije,koji i nisu hteli ići iz svojih kuća,i popalile srpske kuće.
Kakav bi to bio Domovinski rat bez ijednog ubijenog neprijatelja?
Pošto nije bilo živih partizana i komunista da im se suprostave, ustaše su počele "jurišati" na njihove spomenike.
U "domovinskom ratu" uništeno je oko 3.000 spomenika.
Sada je došao na red i Titov spomenik.
To pokazuje da se vlast u Hrvatskoj samo verbalno distancirala od ustaške i politike HDZ,a da je u praksi dosledno sprovodi.
To je nacionalistička,antikomunistička i antisocijalistička politika.
Zato zvanične izjave političkih lidera i organa vlasti kojima se osuđuje ovaj "vandalski čin" u Kumrovcu treba shvatiti kao politički marketing zbog predstojećih izbora jer je poznato da većina stanovništva u Hrvatskoj iskreno ceni i poštuje Tita i njegovo delo.
Svest o Titu kao najvećem državniku,ne samo hrvatskog,nego i svih jugoslovenskih naroda,ne može se uništiti eksplozivom.
Skoro četvrt stoleća je prošlo od njegove smrti a on još uvek uzbuđuje i motiviše većinu nekadašnjih jugoslovenskih državljana da razmišljaju sa setom i ponosom o njemu i svom nekadašnjem mirnom i lepom životu.
Nije to više samo nostalgija. Ponovo "idemo u partizane".
U svim nekadašnjim jugoslovenskim republikama niču udruženja ljudi koja nose to lepo ime - Tito.
Ljudi u njima počinju da shvataju da ih je mnogo više nego ustaša, četnika,belogardejaca,balista i drugih fašista.
Ali i više,i to mnogo,od manjine bogatih lopova i pljačkaša njihove zajedničke imovine.
Njih ne pokreće samo antifašizam nego i socijalističke ideje od kojih su mnoge bile ostvarene u nekadašnjoj SFRJ.
Gruba i bezdušna privatizacija,koja većinu ljudi lišava najznačajnih ljudskih prava - prava na rad i prava na samoupravljanje,sve više utiče na narastanje svesti o potrebi organizovane borbe protiv dva najveća zla na prostorima nekadašnje SFRJ - kapitalizma i nacionalizma.
Otuda treba očekivati od nacionalističkih i kapitalističkih snaga u Hrvatskoj,a i ostalim nekadašnjim jugoslovenskim republikama, da na navedeno odgovore kao ustaše u Kumrovcu.
Međutim,lično mislim da će događaj u Kumrovcu povećati broj titoista i učvrstiti sve njih u uverenju da je trebalo biti uporniji i odlučniji u borbi,od 1980. naovamo,da bude "I posle Tita Tito"!"
Evo,slucajno moji znaju jednog covjeka koji je bio najgrlatiji i najglasniji u uzvikivanju parola:
"Zivjela SFRJ!",
"Zivio drug Tito!",
"Tito-partija!",
"Zivila radnicka klasa!"
to vikase u vrijeme SFRJ
Dosla 1990.i promjene,on kao direktor jedne firme,učlanio se u HDZ prethodno se ulizavsi i ustekavsi vrhusci stranke devil],"dobio" firmu na poklon u kojoj je bio SAMO direktor u socijalizmu,te je svoje dojucerasnje kolege sa posla otpustio i bacio na ulicu ,a zatim hotel prodao strancima.
Za to vrijeme njegovo deriste od 18 godina dobiva BMW dok njegovi vrsnjaci,djeca bivsih samoupravljaca i isto tako bivsih kolega njegovog tate idu pjeske jer nemaju niti za autobus i gazi dvije djevojcice na obiljezenom pjesackom prijelazu brzinom od 110 km/h tamo gdje je dopusteno 50 km/h.
Tata mu potlacuje pohlepne suce i odvjetnike(uz doktore:najligaviju skupinu ljudi sto se tice zvanja,po mom subjektivnom misljenju ne racunajuci politicare,naravno,
VECE GAMADI OD NJIH NEMA
tako da se mladi burzuj izvlaci samo sUVJETNOM kaznom(dok npr.za kradju cololadice u ducanu ides u zatvor -
DOBRODOSLI U DEMOKRACIJU )
te odlazi na studij u Svicarsku(dok njegovi vrsnjaci,djeca bivsih samoupravljaca i bivsih kolega njegovog tate i ostalih)nemaju niti za studij u Hrvatskoj [ohg,a i da imaju,kakva im korist kad ce posao dobiti opet onaj "nas junak" iz price.
Epilog toga nazovi,sudjenja,je takav da je sudac donio oslobadjajucu pravomocnu drugostupanjsku presudu bez prava na zalbu da okrivljenik potjece iz
"drustveno prihvatljive porodice"
(citaj bogate),
pa da je
"drustveno neprihvatljivo zavoriti ga"
Slicne sudske ocjene su i npr.donesivane i protiv Srba u pogledu ratnih zbivanja samo zato što su Srbi(napominjem siromasni Srbi,jer su se bogatim Srbima kao npr.Serbedziji i Drazenu Petrovicu ulizivali i uvlacili u dupe )tipa:
"Buduci da okrivljenik pripada naciji koja je stoljecima ugnjetavala hrvatski narod nedvojbeno se moze zakljuciti da je/su okrivljenik(ici) kriv(i)"
No,bilo je i svijetlih primjera sudjenja,samo sto su takvi suci bili izlozeni prijetnjama i zastrasivanjima
I sto je na kraju ove i mnogih drugih prica najtragicnije sto su mnogi ljudi,iako zgrozeni i zapanjeni beskrupuloznoscu i besramnoscu mladog burzuja i njegovog uspjesnog "biznismena" tate s druge pak strane zadivljeni njegovom i njihovom spretnoscu i snalazljivoscu za koju se nadaju da ce krasiti i njihovu djecu i potomkeda mogu isto tako biti "uspjesni" kao i njihovi mazohisticki uzori ili u,"najgorem slucaju" da njihova radnicka kcer,koja ce prethodno sav skromni obiteljski imetak raspiskati na poboljsanje i povecanje tjelesnih atributa(silikoni)nekako uspjeti uhvatiti mladog burzuja jer ce tim cinom "ljubavi" rijesiti sve svoje zivotne probleme i izdici se iznad svojih prijateljica,koje ce joj s novim statusom postati bivse
Evo jednog zanimljivog misljenja jednog korisnika(Liberal) s drugih foruma(hrvatski iskon)uz moje komentare koje sam ukosio
"Vi socijalisti i dalje ne vidite tu osnovnu pogresku socijalizma,to ne shvacanje ljudske prirode da je u socijalizmu sve bilo prakticki besplatno.
I kako je to izgledalo?
Nema kave,nema margarina,nema praska,nema benzina,nema sapuna jer se stitila nedovoljno motivirana domaca proizvodnja...ima novaca,samo ne mozes nista s njima kupit(a danas je obratno!),a onoga cega ima moras cekati mjesecima da dobijes,podmitit kapitalistickim novcem nekoga da ti isporuci:auto,ciglu ili cement,a kvaliteta istoga je ocajna.
Pretjeruje sa ovim ocajno,a buduci da je delomocno pristran(subjektivan)(ne voli Jugu),nije ni cudno
Razlozi?
Jednostavno,ljudi ne zele radit za nastampane bezvrijedne dinare,jer ako to mogu imat i tako i tako,zasto bi ljudi radili?
Zasto bi se brinuli o kvaliteti,ako im s jedne strane nema nagrade u vidu maraka,dolara i drugih stranih kovertibilnih valuta,a s druge strane im ne prijeti otkaz kao danas.
Zato su socijalisticka drustva i gradovi izgledali sumorno i mutno jer nije bilo poduzetnicke klime,a nije bilo ni prisile teskog i mukotrpnog zivota koja danas tjera pojedince na rad za male novce.
Kapitalizam je jedan vrlo okrutan sistem,no on je ustvari vjecan.
Ništa nije vječno "Pantha rhei" tj."Sve prolazi,sve se mijenja",rekao je jos u starom vijeku starogrcki filozof Heraklit )
A kapitalizam ce "sam sebe pojesti" buduci da je vecina ljudi svijeta sve siromasnija ,a manjina bogatija,tako da nece vise imati kome prodavati svoje proizvode [/color]
Kapitalizam je logicni sljednik ekonomskih sustava iz proslosti poput:
robovskog,feudalnog ili komunalnog,koji su se bazirali na istom principu mrkve i batine.
U socijalizmu nema ni mrkve ni batine,i zato ljudi nece radit,odnosno nece radit dobro i kvalitetno.
Pogledajte npr.cesku Skodu danas u kapitalizmu i prijasnju u socijalizmu.
Razlika je nebo i zemlja.
Što je Cehe prisililo da stvaraju odjednom tako dobre aute?
Prvo,radnici se boje za vlastitu egzistenciju,pa u strahu od otkaza,rade s krajnjom brigom,a drugo,osmisljavatelji proizvoda su motivirani visokim nagradama,ako ih dobro osmisle i plasiraju na trziste uz dobru prodju na njemu.
Kad bismo ponovno uvodili socijalizam,on bi sam od sebe nestao.
Ne slazem se s zadnjom(posljednjom) buduci da znam toga korisnika i njegovu djelomicnu pristranost(subjektivnost)
Jugoslavija je bila najbolji primjer kako kapitalizam prodire u socijalisticko drustvo.
Prvo su seljacima ostavili privatnu zemlju.
Zatim su legalizirali obrte.
Zatim su otvorili granice i pustili raju na Zapad.
Pa su stali dolazit zapadni turisti.
Pomalo su se direktori firmi poceli ponasati poput vlasnika.
I tako,malo po malo,da nije bilo promjene vlasti,Jugoslavija bi isla poput Kine koja sad uvodi kapitalizam-okrutni i divlji,jer su ljudi takvi-gramzivi(pohlepni),hoce vise,i jos vise,sve vise,nikad dosta,bore se da steknu sve vise i vise do posljednjeg daha svoga zivota...
Vi socijalisti krivo dozivljavate covjeka.
Covjek je bice opsjednuto:profitom,potrosnjom,moci,novcem...
Staviti imaginarnog covjeka u srediste je cilj socijalizma.
Nasuprot tomu,kapitalizam ima posla s:objektivnim,realnim i stvarnim covjekom-s gramzivom(pohlepnom),rastrosnom(rasipnom) i hladnom(bezosjecajnom) spodobom.
Kapitalizam je shvatio covjeka i zato je pobjedio,socijalizam je idealizirao covjeka i zato je izgubio.
Na kraju,nije socijalizam propao jer ga je netko ukinuo,nego jer se raja dosjetila da ga ukine.
Vise im se svidjao zapadni Mercedes,nego domaci Yugo ili ruska Lada.
Samo nisu bili svjesni koliko je put robovskog rada do Mercedesa.
Precijenjeni(sportasi,glumci,pjevaci)svoju su cijenu stekli jer su drugi za njih spremni platit za takve parazite(nametnike) i njima slicne.
Raja sam trazi takve.
Dakle,ljudska narav je sklona trzisnom sustavu,natjecanju(nadmetanju,konkurenciji),dokazivanju(pokazivanju),izdizanju iznad drugih,potrosackom drustvu....itd.
Ona zali za socijalizmom kad ga nema,ali ga rusi i sabotira kad ga ima.
Po mom mišljenju,Australija ima jedan dobar socijalan sustav.
Recimo primjer mirovina.
Postoji dvije vrste mirovina-drzavna i fondovska.
Drzavna se isplacuje iz fondova,a fondovska iz privatnih fondova u kojima stedis za vrijeme radnog vijeka.
Svi koji navrse 65 godina,dobiju 500$ drzavne penzije,a koliko imaju u fondovima je njihova stvar.
Ako imaju malo ili nista,drzava se eto,brine da ne crknu od gladi.
Za razliku od danasnjih drzava na prostoru ex Juge.
A ako imamu vise,opet njihova stvar.
No samo je ta socijalna stratifikacija ono sto ljude motivira da se trude i nesto zarade.
Inace bi svi bili paraziti,kada bi im bilo svejedno.
Samo cinjenica da covjek nema nesto sto drugi ima,tjera covjeka da radi i stvara.
Kad bismo svi imali dovoljno,pola stanovnista bi se pretvorilo u parazite,kako je u socijalizmu bilo,a oni ostali bi nesto malo radili,ali ne previse(u duhu one nase stare:
"Ne moze me toliko malo platit,koliko ja mogu malo radit!"),jer za to nece biti dovoljno nagradjeni"
Ruku na srce ,velik dio ovoga je istina
Samo je problem u tome sto kapitalizam pobjednicima daje sve,(kako npr.pjeva jedna dance grupa iz Vinkovaca-"Colonia":
"SVIJET VOLI POBJEDNIKE.
VOLI ZLATNO ZNAMENJE.
KADA SI PRVI,SVEGA SI VRIJEDAN.
NA TRONU MOŽE BIT SAMO JEDAN!"
,a porazenima nista ne daje
Nadalje,neosporna ekonomska uspjesnost kapitalizma nad socijalizmom se ogleda u tome sto kapitalizam
PODCJENJUJUCI PLACE VECINE LJUDI U SVIJETU I ZAPOSLJAVAJUCI IH U DALEKO MANJOJ MJERI NEGO SOCIJALIZAM,STVARA PREDUVJETE ZA DALJNJA INVESTIRANJA(ULAGANJA) JACAJUCI TIME NJEGOVU EKONOMSKU MOC I NADMOC NAD SOCIJALIZMOM
TO JE KAO DA NPR.OTAC IZBACI IZ STANA ZENU I DJECU I STO SE ZBIVA SA NJEGOVIM PRIHODIMA I TROSKOVIMA :?:
PRIHODI RASTU,A TROSKOVI SE SMANJUJU,ALI JE TO SVE REZULTAT TUDJE NEVOLJE I NESRECE
Tako i kapitalisti neprestano SERUi bruje kako je kapitalizam ekonomski uspjesniji od socijalizma.
Pa naravno je da jeste,zaposli daleko manje ljudi sa daleko manjim placama jer mu je cilj profit ,a covjek je samo orudje isplativo ili neisplativo da se dodje do njega i onda taj profit dalje investira zbog gladi za jos vecim profitom ili ga trosi u svoju:5 jahtu,6 kucu,7 auto...
(CITAJ IZGUBLJENA I UKRADENA RADNA MJESTA I EGZISTENCIJE TISUCA I TISUCA LJUDI[DEATH])
Zbog vecinskog ljudskog robovskog mentaliteta(sjetite se tablice 1A-3B )
BUDUCI DA SE (ROBO)VLASNICI BORE ZA SVE VECA,A SAMIM TIME I SVE POHLEPNIJA(GRAMZIVIJA) SVOJA "PRAVA" DO KOJA DOLAZE:MANIPULIRAJUCI,SVADJAJUCI,ZAKRVUJUCI... RADNIKE VEC STOLJECIMA I STOLJECIMA DA SE:TUKU I UBIJAJU JEDNI PROTIV DRUGIH ZA NJIHOVE:INTERESE,KORISTI,PROFITE,PRIVILEGIJE...,I NADASVE ZATUPLJUJUCI IH KOJEKAKVIM GLUPOSTIMA I BUDALASTINAMA TIPA(BIG BROTHER,UEFFA CHAMPIONS LEAGUE,NBA LIGUE,HOLIVUDSKI SPEKTAKLI,ISPRAZNE SAPUNICE... :P)TROSECI NJIHOVU SNAGU I ENERGIJU,SVJESNO I NAMJERNO,I KANALIZIRAJUcI JE NA KRIVI NACIN I KRIVO MJESTO ,A I SAMI RADNICI(ROBOVI) UMJESTO DA SE SOLIDARIZIRAJU MEDJUSOBNO I KRENU ZAJEDNO PROTIV TIH PARAZITA(NAMETNIKA)KOJI ZIVE NA NJIHOVIM LEDJIMA,ONI IM SE DIVE I IZDAJU JEDAN DRUGOGA GAZDAMA ZA SACICU JUDINIH SKUDA
DAKLE,NIJE PROBLEM NI(TI) U RELIGIJI ILI /VJERI NI(TI )I U KOMUNIZMU ILI/I SOCIJALIZMU VEC U LJUDIMA SAMIM(A)
TEORIJA(VJERA,KOMUNIZAM)JE LIJEPO ZAMISLJENA,SAMO PRAKSA (LJUDI)NIKAKO DA PROFUNKCIONIRA
,kapitalizam nema puno ozbiljnih neprijatelja,ali zbog sve vecih apetita i nezasitnosti,smanjivanjem kolicine radnih mjesta i placa usljed globalizacije,ugrozava svoju opstojnost sto se tice dugotrajnost(ne i vječnosti ) tu je ono u cemu se ja ne slazem s Liberalom,da je kapitalizam vjecan jer nista nije vjecno,bar na ovom svijetu [allien],jer u krajnjem slucaju,Majka Priroda ili/i Bog ce uzvratiti udarac licemjernim poslodavcima i robovskim radnicima kad-tad za sva "silovanja" Planeta zemlje prema:Planetu zemlji,zivotinjama,biljkama,ljudima...tako da ce im "poslati" koji asteroid kojeg nece moci unistiti ili izbjeci kao u npr.americkim filmovima,a ne smijem zaboraviti i na druge moguce i potencijalne scenarije:invazija izvanzemaljaca,medjusobno krvoprolice ljudi sve razornijim i mocnijim oruzjima,preuzimanje planeta od strane robota ili/i nekakvih klonova...
No,sve u svemu SMRT-LICEMJERNI :x LJUDI NIKAD NECE MOCI:PREVARITI,PODMITITI(POTPLATITI),IZBJECI...
BESKRAJNO TI HVALA MAJKO PRIRODO ILI /I BOZE NA SMRTI JER,INACE,TKO BI IMAO NE SAMO SNAGE ,NEGO I ZELUDAC VJECNO GLEDATI LICEMJERNE POSLODAVCE I ROBOVSKE RADNIKE
HVALA TI NA TOM DARU(POKLONU)TJ.(ODNOSNO)NA TOJ JEDINOJ I NAJVECOJ PRAVDI SVIH VREMENA,TKO GOD DA JESI(BOG ILI/I MAJKA PRIRODA)
ZNAM DA JE ZIVOT BORBA("U ZNOJU LICA SVOGA JEST CES KRUV SVOJ" KAZE BIBLIJA=SVETO PISMO),ALI KAKVA JE TO BORBA U KOJOJ SU TI I RUKE I NOGE I USTA I OCI ZAVEZANE,A PROTIVNI(K)(CI) TE SVEJEDNO UDARA(JU)
BTW.NA SMRT BI JEDINO IMAO PRIMJEDBU DA JE TITO ZIV I DA FIZICKI ZIVI VJECNO
Prije petnaest godina niko živ nije htio čuti za komuniste.
Svi su im držali posmrtno slovo i oštrili kolac,starajući se da se taj mrtvac ne povampiri.
Život se poigrao sa liturzima.
Komunizam se vraća na društvenu scenu,polako,nesigurnim korakom, poput čovjeka koji je,izložen teškim udarcima,u nekom skrivenom kutu lizao rane i prikupljao snagu za nove okršaje.
I konačno se pojavio,još uvijek ne sasvim svjež,često bez sasvim jasne predstave o onome što mu se i zašto desilo.
Život se igra i sa ljudima – njima je komunizam potreban,mnogi to sad i vide i priznaju,ali nemaju snage da ga aktivnom borbom prizovu.
No,i to je neki napredak.
Do prije nekoliko godina ste strašno rizikovali da vam neko razbije glavu ili zarije nož ako javno hvalite komunizam.
Sad vas zbog toga počinju poštovati,čak i potajno pomagati.
Šta zaključiti iz ovoga?
Antikomunisti malo brinu zbog toga.
Oni su pragmatični i boje se opasnosti tek kad im se ukaže u svoj svojoj veličini.
Zato oni,u samozadovoljstvu liberalske močvare ustrojene krajem XX vijeka,nisu kadri dati bilo kakav suvisao odgovor.
Poslednji trzaji samrtnika,tako će reći oni za komunizam.
Da li je zaista to u pitanju,ili možda njihova ideološka zaslijepljenost i opijenost pobjedom?
I kakva je,doista,ta njihova pobjeda?
Nakon što su eliminisali svog suparnika(koji nije neprijatelj,jer je između njih bilo dosta sličnosti),kojeg su često pogrešno nazivali komunizmom ili socijalizmom,navalili su se na pleća najamnih radnika takvom snagom da je nestala svaka privlačnost njihovog modela društvenog uređenja.
Neoliberalni kapitalizam se ne održava toliko zahvaljujući svojim pobjedama,koliko malodušnošću ugnjetenih,njihovim strahom i fascinacijom globalnom pobjedom koju je kapitalizam odnio nad sovjetskom imperijom.
Ako stvari već stoje tako,postavlja se pitanje alternative.
Kao što francuska revolucija nije ostvarila proklamovane ciljeve(sloboda, bratstvo,jednakost),tako to nije učinila ni oktobarska revolucija.
Boljševici su bili isuviše realistični,pa su shvatili da ne mogu ostvariti mnogo od svog programa.
Oktobarska revolucija je bila socijalistička po svom htijenju,ali ne i po onome što je postigla.
Socijalistički potencijal je ostao u oblacima ideologije,dok je političkom zemljom hodao staljinistički birokratizam.
Veliki ideali pravde,slobode,bratstva i jednakosti nisu ostvareni,ali ne zato što uopšte ne mogu biti ostvareni,već zato što nije bilo ni osnovnih povoljnih uslova za to.
Rusija ni po kom osnovu nije bila zrela za socijalističku revoluciju.
Ona je imala malobrojno radništvo,sa malo borbenih iskustava,sa viškom seljaštva,primitivizma i nepismenosti.
Da nije bilo prvog svjetskog rata,ne bi bilo ni Crvenog Oktobra.
Dakle,na jednoj strani imamo potrebu za velikim idealima,a na drugoj društvo koje je suprotno tim principima i koje očito ne funkcioniše tako dobro kako se čini na prvi pogled.
Ne treba zaboraviti da je kapitalizam svjetski sistem i da se njegovi dometi i priroda ne mogu posmatrati iz ugla dvadesetak najrazvijenijih zemalja svijeta.
One su uvezane u sistem svjetskog tržišta,uslovljavaju njegove bitne odlike i bez njega ne bi bile to što jesu.
Alternativa je još uvijek ono što je bila prije više od sto godina,jer je i kapitalizam onaj od prije sto godina.
Istina,on se nešto modifikovao i uljudio,a i alternativa je stekla dragocjena iskustva,naročito u XX vijeku.
Sad samo treba izvući pouke.
To je baš najteži dio posla,jer ih je dosta koji su nezadovoljni postojećim, ali su vezani za staro.
Staro se,pak,neće vratiti,i to ne prosto zato što se ono nikad ne vraća, već zato što nije sasvim valjalo i što je u nekim stvarima značilo civilizacijski nazadak.
Ako je komunistička alternativa danas svedena na sektu,ima više razloga za to.
Jedan od njih je nesumnjivo i taj što komunisti sami sebe zatvaraju u zidove svojih kancelarija,što se kriju i uporno,kao kakvi fanatici, ponavljaju stare fraze o preživljenom i proživljenom.
Ko se još ne sjeća "Balkanskog špijuna" i glavnog junaka koji u svemu i svakome vidi špijune i neprijatelje.
Svi su krivi osim nas.
Radili smo dobro,ali smo se onda malo umorili.
Pridrijemali smo, a neprijatelji su se uvukli u naše redove.
Bili smo isuviše demokratični,a oni su to zloupotrebili.
Potcijenili smo značaj ideološkog uzdizanja,a neprijatelj je uporno širio svoju ideologiju.
Dakle,tako se analiziraju uzroci kraha,tako se vrški samokritika.
Priča prilično bljutava,plitka,skuvana još u kuhinjama paranoičnih kominternovskih činovnika.
U bloku od toliko "socijalističkih" zemalja,na čelu sa "velikim" Sovjetskim Savezom i njegovim moćnim "KGB-om",zavladala neka bolest spavanja (valjda su Amerikanci ubacili neki novi virus).
I tako,dok su naši spavali,kapitalisti su vrijedno radili.
Ti stari komunisti nas uvjeravaju da će u budućnosti biti budni,samo ako im se ponovo ukaže povjerenje.
Valjda će uzimati pilule.
Evo,dakle,ne prepoznaje se potreba da se bude politički ozbiljan.
O neprepoznavanju potrebe korektnog teorijskog obrazloženja uzroka kraha da se i ne govori.
Šta će nam teorija kad imamo ideologiju.
A sad smo pronašli i lijek.
Treba biti budan.
Bar pilula ima u izobilju.
Kad već nismo griješili,rezonuju oni,znači da je naš sistem bio dobar, upravo savršen.
Zaključak je jasan:
nema se šta u njemu mijenjati.
Eventualno,manje spavanja i više ideologije.
Nevolja je što tako ne misli dobar dio naroda.
A kako mislite bez njega vraćati taj vaš sistem?
I pored nekih prednosti i dobrih rješenja(socijalna prava,brz ekonomski razvoj,barem u prvim fazama,uspon kulture,doduše pod paskom zvanične ideologije)pamte se i ruski tenkovi gdje im nije mjesto,logori,zidovi, partijska svemoć i još koješta što više niko ne želi.
Ako se insistira na tome,samome sebi se osigurava mjesto u muzeju ideoloških starina.
Komunizam ne želi i ne smije krenuti u taj muzej zajedno sa ovim doktrinarima i dogmatima.
On mora krenuti u život i osloboditi se starih okova.
Dogmatičari još nisu dovoljno oslabili,ali je važno da se ne stvaraju novi.
Ovi stari izumiru,pa će staljinizam umrijeti ne samo društveno,već i bukvalno,fiziološki.
Njegovu sudbinu će imati i drugi dogmatski oblici.
Neprepoznatljiva potreba će konačno postati prepoznatljiva,ali ne od strane tih dogmata,već od strane novih snaga koje sobom ne vuku teret prošlosti.
"Slučajno mi je dopala ruku knjiga na tuđem jeziku Nataše Radojčić:"Boravište nepoznato".
Pročitala sam je na dušak i nakon toga povikala:"Živio Staljin!"
Jasno,usklik je bio i ironičan i patetičan,ali poslije tako surovog prikaza svijeta i omladine u tom svijetu,ovaj se krik upravo nameće.
U svijetu bez nade,gdje omladina propada u alkoholu,drogi i razvratu,zar se ne javlja ili može da se ne javi nostalgija za vremenom i stanjem duha u kojem je "Ushićena duša"(Romaina Rolaina 1933)naslućivala užasan sukob i veličinu žrtve,koja će biti neophodna,a ipak smatrala da je dužnost starijih generacija izroditi i pripremiti mlađi naraštaj za tu divovsku borbu.
Sedamdeset godina kasnije čini se da je sve bilo izlišno i jalovo,pa i sama antifašistička borba,a zbunjena,izmrcvarena i izubijana udarcima ljevica nikako i nigdje da dođe k sebi i da jasne glave i vruća srca načini analizu svega,što joj se desilo,da shvati uzroke vlastitog poraza i svega onoga što ju je dovelo na tako niske grane.
Baš naprotiv,ona neprestano mazohistički sama sebi nanosi bol i samodestruktivno dozvoljava sve vidove blaćenja onog što je bio njen zenit u minulom stoljeću:pobjeda u antifašističkom sukobu!
Nešto malo slabe nade ulijevaju pobjede ružičastih socijalista u Španiji i Portugalu,ali ko zna šta su sve socijalisti u stanju da urade "U ime ruže"... (Umberta Eca) ...
Koristiti veliku liberalnu plimu u stvaranju institucija Unije evropskih zemalja po slici i prilici Sjedinjenih država ili se oštro opirati toj i takvoj Evropi dileme su,na koje će pravi odgovor dati događaji,što su pred nama.
No da bi se izabrao put budućnosti,ukoliko ga se uopće u ovoj katastrofalnoj situaciji bude moglo birati,treba shvatiti,kako je do ovakvog stanja došlo.
Šta se to dogodilo u zemljama "realnog socijalizma",koje danas tako neprimjereno nazivaju komunističkim,da su one postale takve "mrtvačnice duha",da su se na njihovoj političkoj pozornici pojavile groteskne i odvratne kreature,reakcionarne mizerije,koje sjede u parlamentima,što više nalikuju kokošinjicima i svinjcima nego mjestima gdje se odlučuje o životu i sudbini od "komunističkog ropstva" oslobođenih građana?
A na stranicama novima i na televizijskim ekranima javljaju se još bjednije figure.
Sitnišem plaćeni slugani i robovi tuđih interesa uvjeravaju javnost,kako je pljačka društvenih dobara i privatizacija svega i svačega,čak i zraka,koji će se disati,neophodan korak naprijed u svijetlu budućnost trajne sreće kapitalističkog raja,koji se očituje u svemoći novca,neprikosnovenosti tržišnih zakona i ljepoti tehnoloških čudesa,koja će globalizirati - to jest obujmiti - tom nenadanom i za neuke nepojmljivom srećom cijeli svijet...
Prenebegavajući činjenicu,da je sve to daleko od stvarnosti - da se kapitalistički raj na ovim prostorima objavio u krvavom bratoubilačkom ratu ili vatrenoj nebeskoj oluji i eksplozijama osiromašenog urana,u rušenju pravog i istinskog,da bi se postavilo krivo i lažno,ipak ne treba preskočiti fakat,da su tvorci ili tačnije izvršioci cijelog tog procesa bili u velikoj većini oni,koji su do rušenja Berlinskog zida pripadali vladajućoj nomenklaturi.
Oni isti,što su nas uvjeravali u ispravnost puta,zauzimajući vidna mjesta ne samo u državnom ili partijskom aparatu,već i u javnom,kulturnom i društvenom životu zemlje.
Dojučerašnji vrli pobornici i širitelji ideje samoupravnog socijalizma,njeni pregaoci i poslenici,filozofi,pisci,novinari,publicisti,naučni i prosvjetni radnici,TV urednici te oni koji su na svojim pristojno plaćenim mjestima pripadali tom ideološkom sazvježđu,preko noći su,laka srca,promijenili svoje mišljenje i uvjerenje i prešli na novu vjeru.
Pošto su se predomislili i okrenuli kaput,postali su gorljivi pristalice novog shvaćanja demokracije i slobode,borci za novi poredak,ispoljivši u toj borbi smjesta žar neofita.
Njihov životni salto-mortale to je uspješniji,što je istaknutije i unosnije mjesto koje zauzimaju.
U novim vremenima - nakon pada zida - zaklinjući se u svoju svježu vjeru u "demokratski napredak" pobornici novog reda,novih odnosa među ljudima i novih uvjerenja,na novim položajima u demokratski izabranim parlamentima,sa govornica političkih partija,sa ekrana televizije i stranica novina(koliko i po kafanama i kafićima)stvarali su i još uvijek stvaraju, takvo mišljenje i takvu društvenu klimu,koja je ove prostore odvela pravo u katastrofu.
Paradoksalno je,što su mišljenja i razmišljanja tih ljudi,čija je nakaznost bila očita od samog početka,prihvaćena i postala dominantna u javnosti.
Štaviše,ona su postala i službeno javno mnjenje,uprkos izazvanim tragičnim i strašnim posljedicama.
Pošto su balkanski prostor pretvorila u permanentnu ranu,ta su shvaćanja i razmišljanja ostala trajno na pozornici naše društvene zbilje.
Postavši režiserom naše suvremenosti zadržala su svoje središnje mjesto i na prekretnici novog milenija i vijeka te su i dan danas kurentna moneta.
A iste su ili sasvim slične političke ideje i njihovi ne manje kobni učinci srozali Istočnu Evropu na najniže grane,a Evropu uopće,pa i svijet,doveli tamo gdje se danas nalazi.
Ako ne znate gdje je to - a teško da ne znate - pročitajte knjigu Nataše Radojčić...
"BOG I ŠEŠIRDŽIJA"
Od juriša na nebo jedne generacije koja je za taj juriš dala neizrecive žrve do strmoglavljivanja u baru - u toku gotovo pola stoljeća prevaljen je veliki put.
Zar nije sam Lenjin kazao,da se čovjek ne davi u moru nego u bari?
Velika se ideja eto utopila u kaljavoj močvari i samo ukoliko se shvati,što ju je tamo strmoglavilo,možda će biti moguće izvući se iz nje i isploviti na široku pučinu,da se konačno pronađe novi horizont.
Pa ukoliko se uopće jedno vrijeme može porediti s drugim,možda bi se trebalo sjetiti onoga što je Stefan Zweig napisao o Versaillesu i o francuskim Lujevima - kraljevima Luju XIV, XV i o Luju XVI,koji je završio na giljotini.
Dok je apsolutizam Luja XIV,onoga kralja,što je kazao "država to sam ja" te centralizairao državu,administraciju,vjeru,jezik pa čak i crkvu i izgradio Versailles - bio konstruktivan,stvaralački te značio nešto novo u historiji, onaj njegovih nasljednika vodio je ravno u propast.
Dok je Luj XIV gradio u datom historijskom momentu neophodnu centraliziranu državu,koja će postati paradigmom svih centraliziranih država i apsolutnih monarhija svijeta i historije i dok je nekada skromni francuski dvor,pošto je bio preseljen u veličanstveni Versailles,postao paradigma dvorske etikete i otmenosti,a sam francuski jezik postao jezikom svih tadašnjih dvorova,njegovi su nasljednici bili ništavni šupljoglavci bez dara i sposobnosti da razviju dalje tu zamisao.
Luj XV i XVI naslijedili su sjajan dvorac i glomaznu dvorsku aparaturu, raskoš forme i razrađenost dvorskog ceremonijala i protokola kralja sunca,ali sadržaja više nije bilo...
Ono što je naslijeđeno bila je samo prazna ljuštura,suština je bila izgubljena i zaboravljena.. .
Glave nasljednika bile su lišene stvaralačkog dometa.
Zraka sunca nadarenosti zaobišla je te glave,koje će se kao i glave njihovih dvorjana,uskoro otkorljati na gubilištu u krvnikovu košaru.
Dok su kralj i dvorjanici - kurtizani - brinuli o vlastitim užicima,a golem i dobro organiziran aparat nemilosrdno cijedio narod,kraljevski su kaprici i neuspješni ratovi praznili državnu blagajnu.
Da,još se živjelo po strogim pravilima dvorske etikete,protokolom se bavila cijela vojska dvorjanika,koja je imala moć da vlastitim izmišljotinama muči i zagorčava život čak i krunisanih glava,i to ne samo francuskih,još je uvijek četiri hiljade blistavo livriranih slugu opsluživalo po raskošnim dvoranama kraljevski par.
Još se uvijek za vjenčanja Luja XVI šest stotina plemića guralo i naguravalo na galeriji Versaillesa,da bi posmatralo kraljevski pir,na koji uopće nisu imali pristup.
No snaga i moć apsolutnog vladara centralizirane monarhije bila je još samo prazna forma,pusta fraza,koju će skora olujina historije odvesti ravno na stratište.
Veliko nevrijeme,koja se bilo podiglo za vrijeme vjenčanja Luja XVI sa zlosretnom kćerkom Marije Terezije,Marijom Antoanetom,bila je tragično predskazanje onog kobnog društvenog obrta,što će otpuhnuti ne samo krune i glave ovog kraljevskog para već i apsolutnu monarhiju kao oblik vladavine... "
Revolucija je imala najbolje pomagače na dvoru,prinčevske i kneževske ruke,koje su joj otvarale vrata i turale u ruku najbolje oružje" napisat će Zweig.
Sve se to isto može kazati i za prostore bivše Jugoslavije kao i za prostore cijelog bloka zemalja realnog socijalizma.
Kad od juriša na nebo,od istinskog zalaganja za pravdu i jednakost ljudi, nije ostalo više ništa do li gola ljuska,prazna ljuštura bez istinskog sadržaja,rušenje i poraz bili su neminovni - bilo je to samo pitanje vremena.
Kad po ustaljenom ritualu i po prokušanoj na partijskim kongresima scenografiji stalno ponavljana fromula o jedinstvu proletera i bratstvu prezrenih na svijetu te o snazi njihvog zajedništva(a pretpostavlja se i osvještenosti),nije značila više ništa do li prazne riječi,kad je pretvorena u oblik lišen stvarnog sadržaja,kad je veliki cilj bio ne samo zamagljen već i trajno zamijenjen trivijalnošću svakodnevice,kad je nastupila era sitnih duša,malih ljudi obuzetih malograđanskim preokupacijama,što su ustoličili eru glupavih svađa oko ništavnih razloga te kad je formalna strana stvari odnijela prevagu nad udaljenošću nedostignutog cilja, kontrarevoluciji su bila širom otvorena vrata.
"I tako su se heroji pretvorili u krivce,pisao je Gorki o narodnjacima i narodnovoljcima,jer,pošto su pobudili velike nade,nisu bili u stanju da ih ostvare."
Kako se zadani cilj pokazao nedokučivim,bilo je samo pitanje vremena, kada će brana popustiti i sistem se raspasti.
U kritičnom času kontrarevolucija,koja je neprestano vrebala iz prikrajka i bila uporna u čekanju,našla je svoje najbolje pomagače u onima,koji su do kobnog rušenja zida bili najvrliji pristalice komunističke ili socijalističke ideje,njeni kneževi i dvorjanici na govornicama i sastancima te na istaknutim položajima ili u udobnim foteljama sistema kao i prinčevi njene izrečene ili napisane misli i riječi na sveučilišnim katedrama,na ekranima i stupcima novina i po izdavačkim kućama.
U času kad je sistem doveden u pitanje i kad je počeo pucati,oni su u ruke njegovih rušilaca stavili najbolje i najefikasnije oružje,oružje za koje su znali da pali mase,čije su im slabosti bile dobro poznate.
Tako su postali ne samo pomagači već i tvorci onogo što se kratko rečeno zove naša stvarnost.
Oni nisu bili samo primalja novorođenog čeda,bili su daleko više od toga - njegov začetnik i duhovni otac.
Jasno,među tim neimarima sjajne demokratske i slobodne sadašnjice, koja će nas daleko dovesti našlo se svakakvih tipova.
Nije uzalud Balzac napisao "Sjaj i bijedu kurtizana",znači sjaj i bijedu dvorjanika,milosnika,Ljubaznika i ljubavnika pa i onih plaćenih...
Profesori univerziteta,koji su jeli i spavali s knjigama Marxa i Engelsa, duhovni poslenici koji su uređivali sabrana djela jugoslavenskih velikana, izdavači što su sjajno napunili blagajne svojih poduzeća izdavanjem govora Tita i Kardelja,svi oni koji su doktorirali na temama iz samoupravljanja ili postigli svjetsku slavu knjigama s tematikom iz NOR-a,preko noći postali su ne samo bardi već i pristalice "dušom i tijelom" najuskogrudnijeg nacionalizma ili apsolutne prednosti zapadnih modela slobode i demokracije.
Iznenada spoznavši vlastite zablude i osvjestivši se,pretvorili su se u vatrene pobornike ispovijedanja liberalnog slobodoumlja,čiji istinski sadržaj u ovim krajevima nikada i nikome nije bio jasan.
Danas su oni epigoni i ropski sljedbenici zapadnog odnosno američkog modela privređivanja i ponašanja,uprkos svih užasa,koje je on u ove krajeve donio. Kad se jednom krene nizbrdo,teško se zaustaviti...
Nema potrebe,a još manje vremena i prostora, za negodovanje nad ovim sramnim ponašanjem:treba shvatiti njegove uzroke,da bi ga se moglo razobličiti.
Premalo je kazati da vrijeme kvari ljude,jer kako se vidi i ljudi kvare vrijeme.
Nije samo vlast, kako tvrde anarhisti,ta koja je od vraga i koja kvari i uništava svaki istinski proleterski pokret.
I ovaj potonji uništava vlast.
Uz sve ideje,velike i male,krasne i nakazne,naročito kad se iste ostvare, hvataju se ljudi,koji u ovom ili onom svojstvu:nastavljača,neimara,propagatora ili šefova parade od njih i njihovog ostvarivanja dalje žive,omogućujući na taj način i daljnji život i zaživljavanje postvarene odnosno realizirane ideje kao takve.
To su eto ti kurtizani,koji su na dvoru Lujeva sigurno imali sjajnih momenta.
U našem konkretnom slučaju to su neimari titoizma,koji su za života maršala i u velikim ostvarenjima te politike,u suštini politike komunističkih snaga Jugoslavije,doživjeli dane vlastitog sjaja i slave.
Ne samo pobjedonosni dan trijumfa nad fašizmom već i dane kad je jedna mala i uglavnom razorena,a prije toga sasvim nerazvijena zemlja, imala snage i hrabrosti da se usprotivi diktatu moćne zemlje-hegemona ravolucionarnih snaga (koja su se baš zbog neprimjerenog upravljanja njima počele pretvarati u konzervativne),plodonosne dane kad se pokušalo stvoriti novi model upravljanja sredstvima proizvodnje i novi model društvene demokracije.
Ništa manja nije bila ni ideja nesvrstanosti - pokušaja stvaranja trećeg puta od zemalja, koje su se borbom oduprle kolonijalizmu,ali nisu željele slušati tuđe diktate.Pokušaj je bio zanimljiv,šteta što nije uspio...
Bile su to sve velike ideje,ali kako je napisao Tolstoj,radilo se o odsječenim grančicama rascvatenih stabala dometa i dostignuća ljudske misli,pobodenim u zemlju bez korjena,a ne o originalnim sadnicama.
Zemlja je bila suha,grančice se nisu primile,nisu ni mogle urasti,jer su bile odsječene od svojih stabala i gurnute u njima strano tlo...
A ko je govorio da grančice listaju i cvatu,dok su one ustvari venule,ko je budno pazio da istina ne izađe na vidjelo,da nijedno dijete ne poviče:car je gol,da svi vjeruju,da žive u najljepšem od svih svjetova?
A ustvari su živjeli na kamenju smještenom na bunjištu historije,ispod koga se izleglo na hiljade guja otrovnica...
A ko je lagao,desetljećima lagao narod,govoreći mu kako se nalazi na putu u svijetlu budućnost i kako je do ostvarenja svega obećanog još svega nekoliko koraka?...
Ko je to radio?
Pa kurtizani,dvorjanici,svi oni koji su od takve rabote nalazili za sebe mjestašce na suncu i čije su poltronstvo nagrađivale udobne fotelje u bukvalnom smislu.
Jasno,bilo je i onih,koji su naivno vjerovali pjesmama slavuja iz carskoga luga.
Složeno je i pitanje:kad propagandist počinje vjerovati svojoj propagandnoj poruci,da li od samog početka ili pošto ju je hiljadu puta ponovio?
I da li joj uopće vjeruje?
To je još uvijek sporedan problem.
Glavno je pitanje,da li se moglo izbjeći sve ono što se dogodilo?
Svi mi iskreno rečeno ni slutiti nismo mogli,šta nas čeka i šta ćemo doživjeti...
Ko je bio samo naivan,a ko samo pokvaren i ko je to i dan danas ostao, nije ni važno u širem smislu.
Važno je,da se shvati i usvoji stara misao o ponavljanju historije.
Poznato je da se historija ponavlja,ali jedanput kao tragedija,a drugi put kao lakrdija.
Historija će svim protagonistima naše sadašnjice,od kojih je većina već igrala u jednom drugom igrokazu ovakve ili onakve uloge,dodijeliti mjesto koje zaslužuju:mjesto izvođača krvave groteske koju plaća narod, mjesto kurtizana,udvornika,dvorjanika,kučki podtrpeznih ili naprosto kurvi,kojih je uvijek bilo otkad je svijeta i vijeka.
Historija je učiteljica života,kazao je Gramsci,šteta što nema učenika...
Ovi naši ovovremeni kurtizani sa svim onim što ljudski život čini dostojnim življenja,imaju malo šta da podijele.
Nisu bili za pohvalu ni u danima sjaja,odvratni su danima bijede.
A kako je ta njihova moralna bijeda postala i našom bijedom,općom bijedom u materijalnom i duhovnom smislu,kojim sticajem vanjskim i unutarnjih okolnosti,treba shvatiti i uvidjeti te neprekidno to raskrinkati i pokazivati.
Važno je spoznati kako se to zapravo dogodilo.
Jer još uvijek ostaje jedina revolucija,koju je nemoguće poraziti,revolucija duha,čiji je prvi čin spoznaja."
"Omladina koja je veći deo svog života,živela u razaranjima,sankcijama, ubistvima,pretnjama,zadojena nacionalizmom,secesionizmom,šovinizmom,ne može biti omladina koja će menjati sadašnje stanje stvari.
A i ako bude menjala,menjaće ga na gore,jer sve prethodne stvari koje su navedene su negativne, z kojih mogu proisteći samo negativna energija, mržnja i novi ratovi!
Citirajući Lenjina,gde kaže:
"Da bi čovečanstvo dostiglo komunizam,jedan od najbitnijih preduslova za to je,da najmanje tri generacije odrastaju,saznaju i žive u socijalizmu."
Socijalizam kao jedan od stepenika u izgradnji komunizma,socijalizam sistem oslobođen od kapitalizma,eksploatisanja,ratova,gladi, siromaštva,... znači samo pod tim uslovima je moguć komunizam.
Mi smo već na prvom koraku pali,SFR Jugoslavija je iznedrila jednu generaciju ljudi u slobodi,na drugom koraku se "saplela i pala"!
Samo od napredne omladine,zavisi koliko će ta generacija da "leži na zemlji i bude gažena" od strane imperijalizma,tj.Novog Svetskog Poretka.
Komunistička omladina mora da nađe izlaz iz ove situacije,to je veoma teško,ali naravno izvodljivo.
Veoma je teško naći pravog saveznika u današnjem svetu.
A istorija nas je naučila da nijedan rat nije dobijen bez saveznika.
Komunistička omladina treba da nađe saveznika u svetu u kojem je komunistički pokret totalno unazađen i stavljen na marginu svih političkih i socijalnih događaja.
Moramo se priključiti akcijama "Svetskog antiglobalističkog pokreta",ali gde ćemo sačuvati naš identitet i našu misao.
Komunistička omladina mora da nađe modus kojim će isplivati na površinu i ponovo vratiti zdrav um omladini u današnjim uslovima rada,učenja, življenja,...
Taj modus svakako nije jugonostajgija,to svakako nije prosjačenje,to svakako nije sektaštvo i demagogija.
Taj modus je sve suprotno od toga!
Jugoslovenska ideja je prelepa ideja,ideja budućnosti,koja verovatno nekom nije odgovarala,jer je bila daleko ispred svog vremena,ali kapitalistima nije bila potrebna jaka,nezavisna,suverena i socijalistička država u "srcu" Evrope,zato je i uništena.
Ne vredi beskonačno "plakati nad posmrtnim sandukom","sanduk treba zakopati" i nastaviti svojim,drugim putem!
Svakako,nezaboravljajući iskustva i ideje koje su ostale iza nas.
Prosjačiti,ići od vrata do vrata i moljakati,plakati nad sudbinom,tražiti saveznika tamo gde ga nema,nije rešenje.
Treba zasući rukave i raditi,raditi dok god se ne utru "asfaltni putevu" ka komunizmu!
Treba se osloboditi dogme.
Tako je i drug Marks,pre oko 130 godina sam sebe ispravljao i prilagođavao svoju nauku trenutnom stanju stvari,gde u delu "Građanski rat u Francuskoj" prepravlja svoju misao napisanu u "Komunističkom manifestu",o preuzimanju države u ruke radnika.
Ispravka je napisana u razmaku od nepunih 25 godina.
Marksizam je takva teorija da traži da se konstantno bogati novim iskustvima i novim trendovma.
Tako je drug Lenjin svojim "Aprilskim tezama" inovirao marksizam,tako je drug Tito "Pokretom nesvrstanih" dao doprinos marksističkom internacionalizmu,tako je drug Če svojim principom gerilskog ratovanja dao doprinos revolucionarnom duhu marksizma tako je i nedavno, prethodno rukovodstvo KP Kine svojim zaokretom u ekonomskoj politici dalo novi oblik marksizma u sadašnjem svetu,a oportunisti su uvek vukli nazad i od jedne takve ideje pravili dogmu.
Ovo su samo neki u nizu primera marksističkih teoretičara i revolucionara, koji su svoja dela preuređivali i približavali ih širokim masama.
Što znači da ne smemo slepo da pratimo stvari i dela koja su napisana pre 150,100,50,pa i pre 20 godina,jer kao što vidimo i osećamo Svet se menja iz godine u godinu.
Našu politiku treba prilagođavati trenutnim relacijama u političkoj, ekonomskoj i socijalnoj sceni u Svetu i kod nas.
Šta bi ostalo od naše revolucije,od marksizma,...
Marksistička teorija bi pretrpela veliki gubitak,proleterijat bi izgubio,dobili bi samo neprijatelji proleterijata.
Naravno moramo zadržati naše revolucionarne ideje o državi,kapitalu, višku vrednosti,internacionalizmu,odnosu prema ratu,odnosu prema radniku i seljaku,...
Moramo biti uporni i izdržljivi,jer komunistička ideja je nesalomiva,a Partija mora biti jaka kao "granitna stena",mora biti partija pravednih, partija slobodnih,partija ravnopravnih,partija za 21. vek,partija za vreme koje dolazi!"
Najveći izraz te borbe će biti prava komunistička avangarda koja će predstavljati celokupan radnički pokret i njegove interese,a biti jaka da poveže to dvoje.
Organizovanje idejno-teorijskog rada,kao jedno od rešenja krize komunističkog pokreta,ne znači da želimo nauku da potčinjavamo interesima Partije,već naprotiv,želimo da kao marksistička Partija, definišemo naš program i organizujemo praktično političko delovanje koje će biti zasnovano na objektivnim naučnim saznanjima koja su oslobođena dogmi i pseudonaučnih konstrukcija.
Mi iz ove krize nećemo izaći ako u potpunosti ne shvatimo taj proces i ako ne dođe do ponovnog revolucionarnog rađanja marksizma,koji je jedina politička teorija na osnovu koje komunistički pokret ponovo može da postane snažan faktor na našoj,ali i na stranoj političkoj sceni.
Kad ovo govorimo imamo u vidu marksizam kao nedogmatski i otvoreni sistem borbe radničke klase i kao sredstvo koje može da predvodi tu klasu na svestan i aktivan način,do ispunjenja njene istorijske misije.
Pridobijanje što većeg broja mladih za komunističku ideju,jedno je od krucijalnih pitanja koje nam se nameće.
Poznato je da je snaga svakog pokreta ili partije u direktnoj srazmeri sa podrškom koju taj pokret ili partija dobija od mlade generacije.
Takođe je,opšte poznato,da su mladi,po pravilu,nosioci progresivnih ideja, ali nažalost i da su veoma podložni raznim vrstama manipulacije u šta smo se uverili u neposrednoj prošlosti i sadašnjosti
Zato komunisti moraju pomoći mladima da shvate u čemu je suštinska zabluda onih koji nasedaju separatističkim i nacionalističkim konceptima društvenih odnosa zasnovanih na nacionalnoj isključivosti,eksploataciji koja vodi ka raslojavanju na bogate i siromašne i bujanju svih drugih oblika nejednakosti i nepravdi u društvu.
Zato naš pristup treba da bude osavremenjen i oslobođen svih dogmi iz prošlosti,bez nametanja stvavova mladim ljudima ili sputavanje njihove inicijative.
Prošlost treba štititi od obe krajnosti,jedne koja je tretira mitski i druge koja je tretira potcenjivački.
Pozitivne vrednosti treba afirmisati,a negativne odbaciti.
U odnosu prema pozitivnim treba izbeći glorifikaciju,naročito kada su u pitanju ličnosti,a u odnosu prema negativnim treba izbeći podrugljivost i malograđanštinu,a i svaku drugu osvetoljubivost.
Komunisti se zalažu za objektivno i dostojanstveno mesto NOB-a i socijalističke revolucije u istoriji naših naroda i istovremeno će se boriti protiv njihove diskrimincije.
Uprkos svim teškoćama i propustima do kojih je došlo u socijalističkom razvoju jugoslovenskog društva,smatramo da ideja socijalizma,kao pravednog društva i mnoge druge tekovine do kojih je Jugoslavija u socijalizmu dostigla - u ekonomskom i kulturnom razvoju u emancipaciji društva i čoveka- predstavljaju osnovu za dalji progresivan razvoj društva.
Transformacija privrede treba da je utemeljena na konceptu slobodne privrede gde je tržište primarni(ali ne i jedini)regulator formiranja cena, faktora proizvodnje i finalnih proizvoda u bilo kom sektoru proizvodnje,sa ravnopravnim statusom svih oblika svojine,koji će svoju konkurentnost verifikovati na slobodnom tržištu,slobodom preduzetništva i slobodom organizovanja privrednih subjekata.
Imajući u vidu da je u nas do 1990-tih godina dominantan oblik svojine bio kolektivna svojina,komunisti treba da se zalažu da se procesi transformacije u svim sektorima privrede ostvaruju planski,organizovano bez stihije i prebrzo,to jest nužno je ovim procesima pristupiti sa maksimalnim poštovanjem principa postupnosti i promišljenim argumentovanim predlogom reda prioriteta.
Transformacija privrede u skladu sa našim vizijama omogućilo bi besplatno školovanje i lečenje,socijalnu pravdu,omogućilo bi druge jednakosti i solidarnosti među ljudima,zaustavili bi smo migraciju naučnog i stručnog kadra,pre svega većim ulaganjem u nauku i višim vrednovanjem naučnog i stručnog rada,unapredio bi se obrazovni sistem i kulturni,zabavni i sportski život.
Odlučnost u borbi za vlast ne stiče se spontano kao da je to prost rezultat inteziviranja klasne borbe.
Sasvim suprotno od toga,to je kvalitativni skok same klasne borbe,a preduslov za klasnu borbu je klasna svest,volja,koncentrisana snaga i organizacija,drugim rečima,revolucionarna komunistička partija.
Radništvo mora sebi da nađe revolucionarno rukovodstvo,da bi postao klasa i na kraju bude svestan svoje istorijske misije.
Veoma je važno postojanje jake komunističke partije,čija snaga neće zavisiti samo od njene političke teorije i strategije,već i od njene taktike i metode,kao i od efikasnosti njene organizacije.
Naša borba i akcija mora biti vezana za najvažnija životna pitanja radnih slojeva društva.
Uz strateške i dugoročne ciljeve,komunisti moraju svoje delovanje vezivati za tekuća egzistencijalna pitanja građana u svakoj radnoj i društvenoj sredini."
Samo zajedno smo jaci, nezaboravite to.
Nasi narodi i njihova sudbina su vezani, dali mi to zeleli priznati ili ne,zato je u interesu svih nas, da se slazemo i medjusobno saradjujemo,na taj nacin cemo vratiti nase dostojanstvo na onaj nivo na kom zasluzuje biti.
Secajte se prosloga i koracajte smelo ka boljoj buducnosti,zajedno.
Walter.
Sie sind vermutlich noch nicht im Forum angemeldet - Klicken Sie hier um sich kostenlos anzumelden
19.04.2005 14:25
konstanta kojom su zarazili i druge rase te im to nametnuli kao modus vivendi tj.nacin zivljenja)
koji ce te odmah zamijeniti,bez pogovora i prigovora,cak i za losije radne uvjete,
)koja iz svojih potplacenih placa moraju financirati puste bespotrebne tecaje usavrsavanja i cjelozivotnog obrazovanja koje im uopce ne garantiraju posao
jer nemaju niti za autobus 
i gazi dvije djevojcice 
"Pantha rhei" tj."Sve prolazi,sve se mijenja",rekao je jos u starom vijeku starogrcki filozof Heraklit
,tako da nece vise imati kome prodavati svoje proizvode 
[/color]
) tu je ono u cemu se ja ne slazem s Liberalom,da je kapitalizam vjecan jer nista nije vjecno,bar na ovom svijetu [allien],jer u krajnjem slucaju,Majka Priroda ili/i Bog ce uzvratiti udarac licemjernim poslodavcima
